“Žena na prozoru” izaziva dva emocionalna stanja koja možemo povezati s pandemijom korona virusa – ostajanje kod kuće i dolaska do onoga što psiholozi nazivaju posustajanjem.
Rezonancija je čista slučajnost, budući da je ovaj film adaptacija romana iz 2018. J.A. Finn, u režiji Joea Wrighta, a koji je prvotno trebao biti u kino dvoranama 2019. godine. To se nije dogodilo zbog spajanja Fox-Disney kuća, a zatim je izašao na Netflixu i digao prašinu – jednima je dosadan, a drugima napet.
Amy Adams glumi dr. Annu Fox, ženu s mnoštvom psihičkih problema
Kad smo već kod kuće, dr. Anna Fox (Amy Adams) živi u vrlo lijepoj – velikoj kamenoj kući u mirnom bloku u Harlemu. Anna, čiji su suprug (Anthony Mackie) i kći (Mariah Bozeman) negdje drugdje, pati od akutne agorafobije i kronične tjeskobe koju liječi raznim tableta i čašama crnog vina. Njezin psihijatar (Tracy Letts, također zaslužan za scenarij) s Annom komunicira putem poziva na kućni telefon, a ubrzo i mnogi drugi prekidaju Anninu samoću.
Anna nije napustila svoju kuću deset mjeseci. Njezine jedine interakcije su s tipom koji joj dostavlja namirnice i njezinim seksi, ali nekako sumnjivim podstanarom. Tu je i njezina pahuljasto bijela perzijska mačka (ne brinite, mačka preživi cijeli film). Kao i mnogi od nas, Anna vrijeme krati gledajući stare filmove, uključujući ‘Prozor u dvorište’ Alfreda Hitchcocka i trilere koji, s obzirom na njezino psihološko stanje i voajerističke sklonosti mogu loše utjecati na nju.
Međutim, glavna radnja filma vrti se oko Julianne Moore koja glumi Jane Russell, živahnu plavuša čija se obitelj preselila preko puta. Dvije žene zajedno provedu veselu pijanu noć i onda se nešto dogodi. Jane nestaje, a Anna, čiji se život vrti oko špijuniranja njezinih susjeda, uvjerena je da je ubijena. Možda i jest. Ili je Anna možda samo mentalno nestabilna, kao što očito misli detektiv (Brian Tyree Henry) koji je stigao nakon što je nazvala 911. Pogotovo kad se pojavi bijesni gospodin Russell (Gary Oldman).
Isplati se na kraju ipak pogledati film?
‘Žena na prozoru’ je film s mnoštvom impresivnih imena. Bruno Delbonnel je bio snimatelj, scenarij je napisao Danny Elfman. Gary Oldman, Julianne Moore i Jennifer Jason Leigh su glumci koje gledamo u ovom napetom filmu, zajedno s nadarenim mladim glumcem Fredom Hechingerom. S ovom postavom odmah možemo pretpostaviti kako se radi o odličnom filmu, bez da smo ga odgledali, ali je li zapravo tako?
Posebno bi mučno bilo pokvariti zaplet, jer zaplet je sve što postoji u ovom filmu. Do tog trenutka Amy Adams čini sve što može kako bi film imao vjerodostojnu priču, koje ustvari nema. Amy često možemo gledati kako glumi likove pod utjecajem unutarnjih demona i vanjskih pritisaka – žena na rubu koje su simpatične i pomalo zastrašujuće. Na vama je da procijenite jesu li njezini nedavni projekti iskoristili ovu vještinu ili su je proširili. Mogli su se izvući sa poznatim zapletom kad bi svi likovi imali malo više dimenzija. To se posebno odnosi na samu Anu, čiji se strah i paranoja čine poput klasični kinematografske prikaz straha i paranoje. Najzanimljiviji lik je onaj koji glumi Julianne Moore, čiji smijeh uznemirava, a ljubaznost straši.
Dakle, kao i u mnogim žanrovskim djelima, sve je u tome kako se dolazi od točke A do točke B. Postoje neki snažni trenuci, kao i vizualne zanimljivosti, naročito dok Anna pokušava uskladiti svoju sadašnjost i prošlost. Ali bez da vam išta otkrijemo, reći ćemo da kraj ove priče jednostavno nije toliko inovativan. Neće vas šokirati niti dovesti do preispitivanja životnih stavova, ali vrijedi ga pogledati.