Subota, 16 listopada, 2021

Boba Đuderija: 2020. mi je otkrila koliko smo skloni nijekanju činjenica

Popularna književnica podijelila je s nama recept za odličan odnos s publikom i sinom, što je naučila o ljudima u prošloj godini, kako se u njezin život htio-ne htio upleo i sam Tesla te kako je uopće sasvim neplanski postala spisateljica...

Boba Đuderija jedna je od onih spisateljica koje kad jednom krenete pratiti, ne možete stati. Vuče vas humorističnim načinom doživljavanja svakodnevnih situacija, vješto upakirane kritike društva, a da pritom vjerojatno nije ni svjesna veličine riječi i utjecaja na sve koji redovito čitaju njezine kolumne i objave.

S nama je podijelila recept za odličan odnos s publikom i sinom, što je naučila o ljudima u prošloj godini, kako se u njezin život htio-ne htio upleo i sam Tesla te kako je uopće sasvim neplanski postala spisateljica…

Crtice iz života koje se slažu kao prema nekom filmskom scenariju

Slobodanka Boba Đuderija rođena je 1963. u Šibeniku, živi u Splitu, bavi se pisanjem, a tijekom ljetnih sezona radi kao turistički vodič s turistima francuskog i engleskog govornog područja. Istražili smo puno zgodnih crtica iz njezina života koje se katkad slažu kao prema nekom filmskom scenariju. 
Ako još niste pročitali neku od njezinih knjiga, kolumni, blogova ili Facebook objava koje su svaka za sebe svojevrsna remek-minijatura (iako ne nužno kratka!), upoznajte je u našem razgovoru i svakako istražite ovo pravo blago od umjetnice kojiput britka jezika, kojiput najnježnije majke i kćeri, prijateljice, susjede, sugrađanke… Dapače, preporučit ćemo vam da ‘kušate’ njezinu zadnju knjigu ‘Da se ne baci’ koja je servirana ‘u tanjuru’ u izdanju Naklade Val, baš kao i prethodne knjige.

U jednom od intervjua kažete da pišete oduvijek, no ‘ozbiljnije’ pisanje s objavama priča i romana zapravo je došlo neplanski – zahvaljujući jednoj novinarskoj patki ili, preciznije, uredničkoj spački? Tko vam ju je ‘smjestio’? 

‘Smjestio’ mi je Ćićo Senjanović. Tad je bio urednik humorističnog dijela Slobodne Dalmacije, ‘Pometa’. Jednom su objavili natječaj za najbolju kratku priču koji je bio fiktivni, znači zafrkancija ekipe iz uredništva, ali ja to nisam skužila pa sam jedno tri mjeseca, pod pseudonimom ‘Marčelina’, slala svoje pričice na taj ‘natječaj’. Ćići su se svidjele te moje priče pa mi je na kraju, kad se sve rasplelo, ponudio da pišem za Pomet i dalje, kao vanjski suradnik. I tako je sve počelo. Tad nisam bila svjesna niti sam se pitala o kvaliteti, hoću reći, nisam imala književnih ambicija, samo sam, kao nezaposlena samohrana majka, htjela osvojiti onih tisuću kuna nagrade iz tog lažnog natječaja. To je baš smiješna priča. Dalje je bilo još takvih neočekivanih događaja, vezanih uz pisanje…

Za vas je Toma Bebić bio čovjek čiji su vam način života i filozofija bili neobično bliski. Iako ga nikad niste upoznali, prepoznali ste se u njegovim pjesmama i stavovima prema životu, ljubavi, djeci… i u njegovoj neopterećenosti normama. Vaš se blog zvao Marčelina, prva knjiga ‘Marčelina – kompilacija erotsko-domoljubnih kontemplacija’ i treća knjiga ‘Marčelina – Nisam vam sve rekla’…

Jednostavno je se ne mogu riješiti. Svakome tko nije čuo pjesmu o Marčelini preporučila bih da je posluša. I sve ostale njegove pjesme. Taj Tomin specifični glas, strast i tuga, dišpet i nježnost, svjesnost o prolaznosti života, boemština, ali i duboko poštovanje prema tom istom životu, čovjeku, ženi, brodu, moru… Toma je velik.

Marčelina kao alter ego

No i nakon knjige ‘Marčelina – nisam vam sve rekla’ (2018.) čini se da je Marčelini ostalo još neizrečenih stvari i da o tome možemo čitati u vašoj novoj knjizi. Tko je uopće Marčelina?

Marčelina je, dakle, ženski lik iz poznate pjesme Tome Bebića. U toj pjesmi ima stih ‘Smijeh je tražila, bol upoznala, Marčelina…’ U trenutku kad sam počela javno pisati i objavljivati, moj život je bio poprilično kompliciran. Ostala sam bez posla, bila sam usamljena i prestravljena od budućnosti, nisam znala kako ćemo se moj sin i ja uopće izvući iz svega. Istodobno sam na blogu pisala zafrkantske priče i crtice pa sam se nekako prepoznala u tom stihu iz Tomine pjesme. S tim da je Tomina Marčelina tužan lik, a moja Marčelina smiješna smušenjakinja. Moj alter ego, ona kojoj je sve dopušteno, pomalo dvorska luda, a dvorskim se ludama sve oprašta.

Pisanje u doba korone – koliko je cijela situacija s pandemijom utjecala na temu romana i njegov tijek nastajanja? Što vam je prošla godina otkrila o ljudima?

Pandemija je utjecala, mislim da nema osobe na kojoj nije ostavila traga. U romanu se bavim tom temom, ali to nije glavna tema, nego platforma koja mi služi za priču o nekim potpuno drugačijim temama. Povremeno nisam uopće mogla pisati, bila sam paralizirana situacijom koju sam pokušavala shvatiti i, na kraju, prihvatiti. To nije bilo lako, nekako je nadrealno sve skupa djelovalo. 
Što mi je prošla godina otkrila o ljudima? Pa, to kako smo krhki i skloni nijekanju činjenica. Mislim da je nijekanje i inače jedan od najvećih problema ljudske egzistencije. Time se često bavim u svojim ‘kontemplacijama’ – koliko i sama niječem neke stvari koje mi je preteško podnijeti? Uhvatiti sebe u tome, to je izazov a ponekad zahtijeva i puno hrabrosti i dekonstrukcije ega. Bolno je.

Ljubavi i muke po Facebooku

Koliko vremena dnevno izdvojite za pisanje objava na FB, a koliko za pisanje knjiga? Zašto ste se nekoliko puta isključivali s njega na nekoliko dana?

Nemam pojma. Ja sam neizlječivo stihijski tip osobe. Uglavnom nemam ni plana ni projekta, sve ovisi kakva sam se određeno jutro probudila. Sa fejsa sam se nekoliko puta izbrisala iz različitih razloga. Jednom sam se makla kad sam imala previše egzistencijalnih problema pa nisam imala snage ni volje komunicirati s puno ljudi. Drugi put sam se makla kad sam pisala treću knjigu. Zatim, ponekad mi jednostavno treba malo tišine, jer Facebook je stalna buka i dreka. Onda se malo regeneriram pa se vratim, još luđa (haha).

Ono što me iznenadilo tijekom tih ‘bjegova’ je to što nisam patila od ovisničkog sindroma. Uživala sam, iskreno. Ali sam svaki put znala da ću se vratiti. Klonim se ‘velikih’ odluka u životu jer se taj isti život svesrdno trudi pokazati nam koliko smo smiješni u nastojanjima da se grčevito držimo nekih principa. Nema tog uvjerenja koje mi se nije pošteno uzdrmalo od tamo negdje 16. godine pa do danas.

Koji vas komentari na fejsu najviše mogu izbaciti iz takta? 

Imam poprilično dug fitilj. Ali iz takta me može izbaciti nepristojnost i bezobrazluk. Također, vulgarnost. I ljudi koji uporno posjećuju vaš ‘zid’ ismijavajući vaše stavove s kojima se ne slažu. Imam na listi puno ljudi s čijim se stavovima po mnogim pitanjima ne slažem. I onda ne ulazim u to dvorište jer se dvorište začas pretvori u ring. A ako ipak odlučim intervenirati, nastojim biti pristojna. Kažem, nastojim, jer mislim da nitko ne može stalno biti ni dobar ni pristojan. Prije mi se znalo događati da se zanesem pa upadnem u ružne, besmislene rasprave. Sad mi se to još uvijek zna dogoditi, ali rijetko. Kontroliram potrebu za pametovanjem, ponekad uspješno, ponekad i ne. U pozadini većine FB rasprave čuči taština i nastojanje da pokažemo kako smo bolji, ispravniji ili pametniji od nekog. I da, ne podnosim komuniciranje tzv. gifovima, naljepnicama i sličicama. Na to sam baš jako, jako alergična. 

Srećom, takvih pojava nema puno i mene moji komentatori uglavnom nasmijavaju isto koliko i ja njih. Znam čitati te komentare i naglas se smijati, do suza ponekad. To je moja ekipa, tako ih doživljavam iako neke od njih nisam i vjerojatno neću nikada „uživo“ upoznati. Neki me prate godinama i prema njima sam razvila i emocije bliskosti i razumijevanja. Ti komentatori, iako me prate možda najviše zbog smijeha, znaju itekako osjetiti kad mi nije do smijeha, znaju reći toplu riječ, ili samo dati do znanja da me razumiju i čuju. A kad mi ide nova knjiga, ta količina podrške koju primim, to me svaki put ostavi zadivljenom, iznenađenom i raznježenom. A prije svega, zahvalnom. Uspjeh je sjajna stvar, ali što će ti sve ako nemaš ljude.

Za naslovnicu romana “Da se ne baci” zaslužna je Tisja Kljaković Braić

Kako to izgleda kad pod tvoj tekst netko potpiše Teslu?

Kakav je osjećaj preko noći “postati” Tesla? Kako je do toga došlo i koliko vas je to nasmijalo ili naljutilo u konačnici? Postoji li način kako očuvati autorska prava u internetskim bespućima?

Ajme, može neko lakše pitanje? Ovako to ide na internetu: Netko prvi prenese vaš tekst bez imena autora. Onda ide lančani proces, i na kraju više nitko ne zna čiji je tekst. I sam autor se počne češkati po glavi i pitati se ‘Ček, jesam li ovo stvarno ja napisao ili Tesla, Andrić, Selimović…?’ Ali ima i inovativnih ‘djelitelja’. Njima je bezveze da je tekst bez autora, pa na eci, peci, pec izaberu autora po vlastitom nahođenju. Tako je netko odlučio da je moj tekst napisao Nikola Tesla. Učinilo mu se baš zgodno. Onda je još samo morao prebaciti dotični tekst na ekavicu, i iznad svega napisati ‘Nikola Tesla’ i datum njegovog rođenja i smrti i eto ga, tko bi, molim vas, mogao posumnjati da to stvarno nije Tesla izrekao? Ponekad me to nasmije, pogotovo zbog reakcija mojih FB prijatelja koje znaju biti urnebesno duhovite, a ponekad se baš naljutim.
U bespućima interneta, jedini način da dokažete autorstvo je datum prve objave. Na takav sam način već nekoliko puta dokazivala autorstvo nad nekim drugim tekstovima. Ali slaba je to satisfakcija kad se nešto podijeli na tisuće puta pod tuđim imenom.

Kako ste kroz život uspjeli zadržati taj humoristički duh koji razvedruje ljude koji vas čitaju, je li on bio zaslužan da lakše izdržite i teška egzistencijalna razdoblja? Shvaćaju li vas zbog toga ljudi nekad neozbiljnima ili uspijevaju razaznati ‘smijeh kroz suze’?

Nisam se posebno trudila zadržati taj humoristički duh. Humor je kao neka iskra koja stalno tinja u meni i samo čeka zgodnu priliku da se rasplamsa. Spontan je, mogla bih reći skoro pa i nesvjesni mehanizam. Kad god mogu, sprdam se sa sobom i sa svijetom oko sebe. Obožavam se smijati, a uživam i u nasmijavanju drugih. Puno neugodnih situacija u životu rješavala sam humorom. Osim toga, potječem iz obitelji koja je puna komedijaša. Na neki način humor nam je obiteljska tradicija.

Sin je moj najbolji prijatelj

Ljudi koji vas redovito prate jako dobro poznaju kakav sjajan odnos imate sa sinom i kako vas ‘disciplinira’ po pitanju fizičke aktivnosti i vitalnosti. Postoji li, osim ljubavi same, neka ‘receptur’ kako vam je to pošlo za rukom?

Odnos odraslih prema djeci je tema koja me oduvijek najviše zanimala u životu. Već dugo planiram, želim, moram napisati roman o tome. Smatram da je, osim ljubavi, za zdrav odnos prema djeci potrebna i ogromna količina – poštovanja. A to je, istodobno, recept za zdrav temelj svih ostalih odnosa u životu. Jedan je njemački filozof rekao da će ovaj svijet postati sretniji kad mi odrasli postanemo bolji prema djeci. Ako postoji osoba od koje sam naučila sve o ljubavi i poštovanju, onda je to zaista moj sin. On je, danas, doslovno moj najbolji prijatelj.

Tijekom jednog od svojih poslova doživjeli ste potpuno nov način gledanja na odgoj djece i odnos prema njima. O čemu je riječ?

Za vrijeme rata radila sam kao prevoditeljica za francusku humanitarnu organizaciju ‘Handicap International‘ u programu psihološke podrške izbjeglicama i prognanicima. U sklopu obuke za taj posao, neki jako stručni, pametni i prije svega dobri ljudi pokazali su mi, između ostalog, koliko smo sposobni povrijediti našu djecu čak i kad imamo najbolje namjere. To suočavanje s predrasudama u odgoju, s našim greškama te s činjenicom koliko boli nanesemo tim malim bićima me prenerazilo. Doživjela sam neku vrstu ‘vjerskog prosvjetljenja’. I mogu slobodno reći da mi je ono što sam s njima naučila doslovno spasilo odnos sa sinom ali i s drugim, odraslim ljudima. A i sa samom sobom. Jedna od najvažnijih stvari koje moramo moći i znati reći našoj djeci nije ‘Volim te’, nego ‘Oprosti’.

Ljubav prema svemu što je francusko

Kao mala djevojčica često ste maštali o Francuskoj. Naučili ste jezik, odlazili tamo, ustvrdili kako volite sve što je francusko – glazbu, kulturu, književnost, hranu, vino, humor…
Francuski jezik je nešto najsuptilnije, najmekše, najsenzualnije i najkrhkije što sam u životu čula.
Nedavno mi je prijateljica Korana, koja dobro zna za moju očaranost francuskim jezikom, poslala isječak iz knjige ‘Moć muha’ Lydie Salvayre. Tamo, između ostalog, piše: ‘Francuski jezik treba spremiti u kutiju za nakit.’ E, to je to. Inače, sanjam na hrvatskom, ali zato beštimam (psujem) na francuskom!

Biste li mogli i znali živjeti negdje gdje nema mora? Mnoge su priče u vašim knjigama posvećene upravo tom plavetnilu…

Ako bih morala živjeti negdje gdje nema mora, onda bih i mogla. Živ čovjek svašta može, kad mora. Ali se nadam da neću nikada morati.

Što biste zaželjeli sebi i drugima nakon prošle nadasve nestašne godine?

Da ne zaborave ljude. Da vole. I da se svi zaljube. U bilo koga ili što. Sve drugo osim voljenja je dosadno.

Fotografije: privatna arhiva

Pročitajte još...

Ivan Salečić: Živimo u vrijeme restauracije konzervativnih vrijednosti

Autor hvaljenog romana 'Glava lava', po kojem će Aida Bukvić napraviti predstavu za ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre, dugogodišnji medijski djelatnik, kreativni direktor i psiholog Ivan Salečić otvoreno za Mixer progovara o romanu prvijencu, filmu i kazalištu, Dubrovniku, Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću, medijima i kreativnoj industriji posebno, ali i o tome kako život u Hrvatskoj daje nepregledno obilje materijala za psihoterapiju

Neven Kepeski: Izdajem knjigu o ljubavnom životu poznatog pjevača o kojoj će se puno pričati

Dugogodišnji novinar i urednik različitih medijiskih projekata, trenutačni urednik Modre Laste i vlasnik izdavačke kuće Media Bar Neven Kepeski priča o tome kako mladi danas čitaju više nego odrasli, žene više nego muškarci te što je sve potrebno za preživjeti tijekom pandemije u izdavačkoj industriji. Otkriva i detalje nove knjige 'Seks i glad' u kojoj poznati zagrebački pjevač eksplicitno piše o brojim ljubavnim vezama s različitim ženama, među kojima su i TV voditeljice, pjevačice i glumice

Ivana Šojat: Knjige kao kulturnu vrijednost treba osloboditi plaćanja PDV-a

Vrsna književnica i brzomisleća karizmatična intelektualka, dobitnica brojnih nagrada, Ivana Šojat pandemijsko vrijeme pamtit će po brojnim prijevodima vlastitih knjiga na sve veći broj jezika. Za Mixer otvoreno progovara o tome gdje crpi inspiraciju, koji su joj planovi te zašto bi naslov njezine knjige o situaciji u Hrvatskoj bio - 'Nasamarili smo vas i opet ćemo...'

Korana Serdarević: Nečitanje je rezultat krize svijesti društva u kojem živimo

Nagrađivana spisateljica Korana Serdarević, uoči svoje nove knjige 'Gušterov rep', govori o situaciji na hrvatskoj književnoj sceni, školstvu tijekom pandemije koronavirusom te budućnosti čitanja u Hrvatskoj

Povezano

Premijera drame ’64’ Tene Štivičić otvorila sezonu posvećenu ženama u HNK

Nakon međunarodnog uspjeha drame "Tri zime", Tena Štivičić u ovoj drami razotkriva intimu suvremenog bračnog para koji se lomi pod teretom očekivanja. Onih vlastitih, iznevjerenih, međusobnih i onih koje im nameće društvo

Sarah Jessica Parker oduševljena knjigom Banjalučanke Lane Bastašić

Lanin debitantski roman za odrasle 'Uhvati zeca' (Buybook, 2019.), koji preporučuje zvijezda serije 'Seks i grad', dobio je Europsku nagradu za književnost 2020. godine i preveden je na dvanaest jezika

Željka Horvat Čeč – pjesnikinja koja progovara o nemogućnosti kretanja

I ljubav i bolest možemo promatrati kao nemogućnost kretanja i kao otok s kojeg je malo teže otići. Cijela zbirka pjesama funkcionira kao neki vrtlog ljubavi, bolesti i otoka. S jedne strane sve teži kretanju i izmjeni, a istodobno je riječ o mirovanju i nemogućnosti kretanja, ističe pjesnikinja

Milan Zagorac: Nemam namjeru biti književna zvijezda 21. stoljeća!

'Prijateljice, varalice i vatreni starci' naziv je novog romana riječkog pisca s kojim smo popričali o tome kako je biti pisac na hrvatskoj sceni, može li se živjeti od tog zanimanja, koliko i što ljudi čitaju te kakva je budućnost knjiga

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime