Petak, 24 rujna, 2021

Ivana Šojat: Knjige kao kulturnu vrijednost treba osloboditi plaćanja PDV-a

Vrsna književnica i brzomisleća karizmatična intelektualka, dobitnica brojnih nagrada, Ivana Šojat pandemijsko vrijeme pamtit će po brojnim prijevodima vlastitih knjiga na sve veći broj jezika. Za Mixer otvoreno progovara o tome gdje crpi inspiraciju, koji su joj planovi te zašto bi naslov njezine knjige o situaciji u Hrvatskoj bio - 'Nasamarili smo vas i opet ćemo...'

Ivana Šojat čitatelje je osvojila 2009. romanom o životu osječkih Nijemaca u Donjem gradu – Unterstadtu. Od tada svaki sljedeći roman ili zbirka priča nadilazi granice Osijeka, Hrvatske, Balkana i osvaja svijet.

Ova vrsna književnica i brzomisleća karizmatična intelektualka potezom pera ubada u neuralgične točke sadašnjeg društva, ali i onog iz prošlosti. Njezino književno djelovanje s lakoćom se pretače u kazališne predstave, a nagrade se samo nižu.
Pandemijsko vrijeme pamtit će po brojnim prijevodima vlastitih knjiga na sve veći broj jezika. Razgovarali smo o puno toga zanimljivog, jer dosadno u društvu Ivane Šojat jednostavno ne može biti.

‘Unterstadt’ će uskoro biti objavljen i u Poljskoj

Uvijek je zadovoljstvo razgovarati s Vama, ali imam problem s čim krenuti – Vaše knjige, prijevodi Vaših knjiga, Vaši prijevodi drugih knjiga, predstave, nagrade… Pa hajde ovako – kako je biti svestrana Ivana Šojat?

Možda će zvučati poput prenemaganja, no samu sebe prije svega smatram znatiželjnom osobom. Još od najranijeg djetinjstva sam roditeljima i svim bližnjima dodijavala pitanjima. Život je kratak, život je samo treptaj oka u usporedbi s vječnošću, s razmjerima svijeta u prostornim i vremenskim okvirima. Volim znati, volim iskušati. A budući da mi je pisanje životni poziv, moram poznavati materiju o kojoj pišem. Inače je pisanje neuvjerljivo.

Od bake Violete sam naslijedila sluh i dobar glas, pa sam i pjevala. Od oca sam naslijedila slikarsku crtu, pa sam malo i slikala. Žao mi je što sad nemam vremena slikati. No, tko zna – jednoga dana se možda vratim i likovnosti. Budem li, dakako, živjela dovoljno dugo. Jer, nikad se ne zna.

Knjige su Vam prevedene na nekoliko jezika. Prijevodi su još vrući iz tiska.

Da. To mi je golema sreća. Nakon prijevoda ‘Unterstadta’ i ‘Ničijih sinova’ na makedonski, a ‘Unterstadta’ na bugarski, u samo godinu dana dogodila su se četiri meni izuzetno važna prijevoda na još četiri jezika. ‘Ezan’ je, naime, preveden i objavljen u Turskoj i Sloveniji. ‘Emet’ u Njemačkoj. ‘Unterstadt’ u Italiji iz tiska izlazi krajem ovog mjeseca. Prije dva dana mi je došla vijest da će ‘Unterstadt’ uskoro biti objavljen i u Poljskoj.

Kad jednom izađe iz tiska i ode u svijet, knjiga ima vlastiti život i sudbinu. Pisac tu više ne može ništa

Ima li reakcija?

Reakcije koje do mene dolaze su sjajne. Osobito su dobre vijesti iz Turske. ‘Ezan’ se ondje sjajno prodaje. Ni vijesti iz drugih zemalja nisu ništa lošije. Dapače, veliki su izgledi da ondje uskoro u prijevod odu i neka druga moja djela.

‘Unterstadt’ je Vaš prvi roman, o Nijemcima u Osijeku. Bez obzira na odjeke i drugih, čini mi se i najpoznatiji. Je li to svojevrsno opterećenje?

Ne bih to nazvala opterećenjem. Osobito ne sad kad iza sebe imam i drugih izuzetno čitanih romana. Ponekad me jedino ta ‘slava’ ‘Unterstadta’ frustrira zbog činjenice da je ‘Ezan’, po mome sudu, daleko kompleksniji i zreliji roman. Ali, kao što sam već više puta rekla: kad jednom izađe iz tiska i ode u svijet, svaka knjiga ima vlastiti život i sudbinu. Pisac tu više ne može ništa.

Susret s mnogim za druge nemogućim situacijima

Kako birate teme o kojima pišete?

Teme mi dolaze same, poput usuda ili prosvjetljenja. Mogli bismo to nazvati i slučajnošću. Ni sama zapravo ne znam kako bih to nazvala. Ponekad pročitam neki članak u novinama, vidim emisiju na televiziji, čujem razgovor, naiđem na sliku i sve krene samo od sebe. “Ezan” je krenuo od pronađene kosti… U svakom slušaju, riječ je o nečemu što me potrese, nagna na dublje istraživanje, na promišljanje.

Neki tvrde da su stvari o kojima pišete nemoguće. Vi uvjeravate da se Vama često događaju čudesne stvari. Kako to izgleda?

Zapravo je teško izdvojiti. Tijekom života sam se susrela s mnogim za druge nemogućim situacijama. Primjerice, nakon manifestacije Goranovo proljeće na kojoj sam sudjelovala, a koja se te godine odvijala i u Osijeku. Vraćala sam se kući prilično kasno, oko 2 ujutro. Ušla sam u zgradu, a prije nego što ću pritisnuti gumb za pozivanje dizala, u hodniku se pojavila baka odjevena sva u crno. Bila sam iznenađena što jedna doista stara gospođa radi vani tako kasno. Baka mi se nasmiješila i rekla: „Dobro jutro, ćerce.“ Nasmiješila se. Dobro sam joj vidjela lice. Kad sam nekoliko sati kasnije izlazila van iz zgrade, na ulaznim vratila sam primijetila osmrtnicu. Na osmrtnici je bila fotografija baš te bakeProcijenite dalje sami…

Žrtve pedofilije ljudska su bića sasječena u korijenu, emotivno urušena, a osvježivači su nešto što uništava ne samo psihu korisnika, nego i cijelu obitelj. Književnost mora govoriti o tome

U svom prvom romanu za mlade progovarate o aktualnom problemu osvježivača, a u priči ‘Emet’ o pedofiliji u obitelji. Što mislite, koliko književnost uspijeva upozoriti na goruće probleme i mijenjati svijet nabolje?

Stava sam da književnost ne smije biti svedena na larpurlartizam, na nekakvo čavrljanje o nevažnome, prolaznome. Sama po sebi, književnost oduvijek ne samo da govori o vremenu i prostoru u kojem nastaje, nego i o gorućim problemima vlastita okruženja i vremena. Teško je, bolno govoriti o problemima, traumama, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini. No, nema izlječenja, ni izlaska iz problema bez analize i razmatranja stvarnosti.

Žrtve pedofilije ljudska su bića sasječena u korijenu, emotivno urušena, a osvježivači su nešto što uništava ne samo psihu korisnika, nego i cijelu obitelj. Književnost mora govoriti o tome. No, književnost sama po sebi ne može mnogo toga promijeniti ako nema sprege na mnogim razinama. Toj borbi moraju se pridružiti mediji, ali i institucije u neposrednom kontaktu s mladima. 

Osjećate li katarzu kad napišete priču poput ‘Emeta’?

Naravno! Nakon takvih priča budem potpuno iscrpljena i shrvana. Kao da pišući ih na psihičkoj razini i sama proživljavam sve. Nakon njih danima nisam u stanju pisati. Bolno je to iskustvo, ali i oslobađajuće. Kao kad danima tegliš kamen, pa onda pronađeš mjesto za njega, položiš ga da bude zid bedema ili neke velebne kuće. Budeš sretan poslije.

U Hrvatskoj se ne može živjeti od pisanja knjiga 

Pruža li književnost u Hrvatskoj i egzistencijalnu katarzu? Što bi se trebalo promijeniti da bi se moglo živjeti od književnosti bolje?

Književnost sama po sebi u Hrvatskoj ne može pružiti nikakvu financijsku sigurnost. Ne može se ovdje živjeti od pisanja knjiga. Pisac mora ili biti negdje zaposlen, ili biti stalni, dobro plaćeni kolumnist ili scenarist. Proza donosi veće prihode tek ako je se ekranizira ili dramatizira za kazalište.

Nažalost, hrvatski jezik je, gledamo li broj govornika, malen jezik, pa je i tržište malo – nemoguće je prodati golemi broj primjeraka nekog djela, zato ni honorari ne mogu biti veći. Situacija bi možda bila mrvicu drukčija da je fiskalni pristup knjizi drukčiji, odnosno da se knjiga kao kulturna vrijednost oslobodi plaćanja PDV-a.

A naši umjetnici vrijedno rade, prepoznati su i izvan naših granica, usprkos tlapnjama kako sportaši to rade daleko žešće. Pada li ijednom Francuzu na pamet reći da je Molière frankofoniji manje važan od francuske nogometne reprezentacije…

Proračunski postotak koji se izdvaja za kulturu je sramotno mali. Kakav je položaj kulturnjaka u Hrvatskoj?

Da, to je jedan od hrvatskih paradoksa. Oni koji nisu svjesni važnosti što je kultura u identitetu jednog naroda već godinama nasrću tvrdnjom da su kulturnjaci paraziti koji sišu javna financijska sredstva, da od njih ova država nema nikakve koristi. To je tako tipično za naše ozračje: s jedne strane imamo politikante, beskorisne političke fikuse koji povijesno iza sebe neće ostaviti baš nikakav trag, koji sišu daleko ozbiljnija sredstva, a s druge kulturnjake koji raspolažu s nešto manje od jedan posto proračunskih sredstava. A i taj jedan posto dijelom odlazi na plaće zaposlenika Ministarstva.

A naši umjetnici vrijedno rade, prepoznati su i izvan naših granica, stvaraju nam identitet usprkos tlapnjama kako sportaši to rade daleko žešće. Usprkos tlapnjama koje se temelje na nebulozi usporedbe krušaka i jabuka. Pada li ijednom Francuzu na pamet reći da je Molière frankofoniji manje važan od francuske nogometne reprezentacije… No, tu bismo mogli pokrenuti i raspravu o maćehinskom odnosu državnih institucija prema sportu i sportašima koji uz mnoga osobna odricanja postižu vrhunske rezultate, pa tek rezultatima privuku pozornost i blagonaklonost. Mnogo toga je trulo…

Vi i prevodite. Posljednji u nizu prijevoda je roman “Čitač iz vlaka u 6:27” Jean-Paula Didierlaurenta. Volite li prevoditi?

Uživam prevoditi. Prevođenje je izazov, vježba uma i kreativnosti, upoznavanje novih svjetova. Ono me obogaćuje.

Pismo Amelie Nothomb

S francuskog ste preveli i knjige sjajne Amelie Nothomb. I upoznali ste je. Kakav je bio susret?

Amelie je predivna osoba. Izuzetno je sramežljiva i skrušena. Ima briljantan um, sjajan smisao za humor. Poliglot je, izuzetno znatiželjna.

I pismo Vam je napisala. Što piše u pismu, ako nije tajna?

Njezino pismo je odgovor na moje pismo kojim sam joj javila da je nakladnik prihvatio objaviti njezinu knjigu ‘Strah i trepet’ (naslov je zapravo trebao biti: Ukočenost i drhtaji“, no urednica je odlučila drukčije) u mom prijevodu. U pismu mi zahvaljuje za sjajne vijesti i čestita te kaže: “Žene u tridesetima su očigledno izuzetno moćne i jake! Nestrpljivo čekam vijesti o vašim pustolovinama. Izuzetno prijateljski, Amelie.”

Sad kanite pisati o slavonskoj vještici. Može li se na to nasloniti jedan punokrvni politički triler s domaćeg područja? Pisat ćete ga s iskustvom sudjelovanja na lokalnim izborima prije četiri godine kad ste se natjecali za gradonačelnicu Osijeka.

S obzirom na to da me još čeka barem šest mjeseci istraživanja, roman o „vještici“ Anici Pavković sigurno neću početi pisati prije jeseni. Koliko ću ga pisati, ne znam. Nakon tog ću svakako napisati politički triler. Jednostavno moram. Osjećam to kao moralnu obavezu.

Kad biste sad pisali knjigu o zbivanjima u Hrvatskoj, kako bi se zvala?

Uf! Ovako na prvu, na pamet mi pada naslov: Ovce i vukovi. Ili: Sve ću ti obećati. Ili: Nasamarili smo vas i opet ćemo… U svakom slučaju, taj naslov iziskuje promišljanje.

Nemojte uzimati psa ako ga kanite držati na lancu. Ili otiđite psihijatru, budući da očigledno imate ozbiljan problem. Psu nije mjesto na lancu. Lanac se mora zakonom zabraniti

Žene nisu i ne mogu biti ‘drugotne’

U jednoj knjizi poezije svaka pjesma nosi žensko ime. Za Vas ne bih rekao da ste feministica, ali koje Vas teme žena u društvu muče?

Jesam, feministica sam. To dokazujem već samim svojim životnim putom. Nisam, doduše, feministica u smislu kako jalni ljudi zamišljaju feministice. Žene kao ljudska bića zaslužuju jednakost, one nisu i ne mogu biti ‘drugotne’.

Dok razgovaramo, oko Vas su i Vaši ljubimci. Volite pse i konje. Podržavate li inicijativu o ne držanju pasa na lancu? 

Misha i Garavi su najbolji prijatelji koje sam ikad imala. Oni su odabrali mene, u osječkom Azilu. Volimo općenito govoriti da je pas čovjeku najbolji prijatelj, pa mi je onda nakazno to što neki svoje najbolje prijatelje drže na lancu. Takvima poručujem: nemojte uzimati psa ako ga kanite držati na lancu. Ili otiđite psihijatru, budući da očigledno imate problem, ozbiljan problem. Psu nije mjesto na lancu. Lanac se mora zakonom zabraniti. Jednostavno mora.

Pročitajte još...

Hrvatske glumice: Seksualni i svaki drugi oblik zlostavljanja je zločin i mora biti sankcioniran

I mimo institucije pod Facebook grupom 'Nisam tražila' mnoge su glumice, što anonimno, što pod imenom i prezimenom, prijavile slična iskustva. Marija Škaričić, Marijana Mikulić, Tara Rosandić i Tonka Mršić, sve diplomantice glumačkih akademija, s Mixerom su podijelile svoja razmišljanja o ovoj temi

Branka Bešević Gajić: Držimo se zajedno i možemo se izboriti za prava svih žena u regiji

Iznimno osuđujem to što se dogodilo Mileni i mnogim drugim djevojčicama, djevojkama. To je tragedija cijelog našeg društva, to je šamar za sve nas, to se dogodilo svima nama i na to treba reagirati najstrože. Svako iz svog kruga djelovanja, kako bi se svijest kod ljudi probudila i kako bismo pomogli svim žrtvama, ali i spriječili nove žrtve, ističe nagrađivana redateljica

Sanja Mikleušević Pavić: Ono što znam o HRT-u dovoljno je za trenutačne otkaze ili opoziv

Dugo sam na HRT-u pa mogu reći da sam svjedočila svemu i svačemu... I da, to se ne može svesti na neprikladne pošalice, nego ozbiljno i nedopustivo zastrašivanje i uznemiravanje s pozicije moći, otvoreno priča za Mixer dugogodišnja HTV-ova urednica i novinarka, dodajući da slučajevi, koji su izašli u javnost, nisu jedini

Sonja Švec Španjol: Pandemija je rezultirala većim nasiljem nad ženama u društvu i u obitelji

Međunarodni umjetnički projekt "Rise of women in culture in Western Balkan"ukazuje na ulogu i značaj žene u oblikovanju kulturne i društvene stvarnosti, ali i na položaj žena u društvu općenito. Jedan od glavnih ciljeva mu je ukazati na to kako žene nisu objekt, a kustosica Sonja Švec Španjol odabrala je 5 umjetnica koje u projektu predstavljaju Hrvatsku

Povezano

Goran Bogdan otkrio što ga u životu pokreće!

Započeo je Weekend Media Festival, a s njim i kampanja #onostomepokrece. Mixer.hr i organizatori kostimirane humanitarne utrka Zagreb Advent Run s ciljem promocije kvalitetnog života i širenja poruke o tome kako moramo pronaći i probuditi #onostomepokrece

Počeo je dugo iščekivani 14. Weekend Media Festival

Ella Dvornik-Pearce, Nikola Dujmović, Stjepan Orešković, Ivica Kostelić... samo su neki od poznatih panelista koji su otvorili ovogodišnji 14. Weekend Media Festival

6 zadivljujućih zvjezdanih događaja koje možete dodati u kalendar

Evo nekoliko astronomskih događaja koje ne smijete propustiti, a koji se događaju u razdoblju od listopada do prosinca 2021. godine

Vitomir Maričić: U ronjenju na dah u dubine imam puno osobnih izazova

Višestruki svjetski rekorder i prvak u ronjenju na dah, volonter, ekološki aktivist, predsjednik AIDA Hrvatska, Vitomir Maričić danas starta kao dio hrvatskog tima na SP na Cipru. O svemu pomalo ispirčao nam je za Mixer, ali i kako je hrvatski tim na SP otputovao zahvaljujući crowdfunding akciji!

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime