Jedan od vodećih hrvatskih dramaturga, ujedno rijetkih novinara tuzemne kulture koji se istom aktivno bave, Osječanin Davor Špišić, uskoro objavljuje novi roman “Vuk na snijegu”. Tim povodom smo popričali o aktualnostima na svim njegovim terenima aktivacije.
Distopija je u našim uvjetima uvijek đavolski žanr
Od aktualnog trenutka odmah. Novi naslov “Vuk na snijegu” je distopija. Koliko je proročanska nostradamusovski, koliko milantarotovski, koliko pitijski, a koliko je samo maštovita?
Distopija je u našim uvjetima uvijek đavolski žanr. Naime, šta god mi pisci izmaštali ispostavi se da stvarnost već s time naveliko barata. Elem, moj novi roman koji se uskoro pojavljuje u produkciji Hena.coma i pod uredničkom paskom “nemilosrdne” urednice perfekcionistice Jagne Pogačnik koja autoru ne daje da dahne, u onom najpozitivnijem smislu, lociran je u dane Božića 2035.
Izmrcvarena Hrvatska, izmasakrirana pandemijama, korupcijom i feudalnom logikom beznačajne palanke, našla se pod vojnim udarom i vladavinom vojne hunte. Sa sve idejom: između vlasti i naroda ne smije biti posrednika. U to ime, recimo, u brišućem letu uvoznih bombardera sravnjena je sa zemljom zgrada Sabora. E sad, jesam li ja Pitija i gdje mi je zarez zaglavio, živi bili pa vidjeli.
Da sam u priču ubacio katolibanske inkvizitorske stručnjake koji spaljuju vještice u primetime terminima, vjerojatno bi mnogi rekli da pretjerujem. To što upravo svjedočimo kako jednu hrabru ženu koja se drznula raspolagati svojim tijelom i zdravljem, masovno čereči licemjerna bagra, pokazuje da je moja mašta puki amater prema okrutnosti naše notorne dokumentarne svakodnevice.
Jer motivi odnosa oca i sina nakon smrti majke i izbjeglica iz Sirije, premda je 2035., čine se nadohvat ruke?
Središnji motiv “Vuka na snijegu” je intimni odnos oca i sina, prepun uspona i padova, nesigurnosti i čežnje… Danko je robusni međed u suštini dobrog srca, kvrgav u iskazivanju emocija, tako da je često slijep na fragilnost i drukčijost svog šesnaestogodišnjeg sina Vuka. Kad na neprestanim izbjegličkim valovima, u kojima se miješaju nesretne duše od istočnih evropskih stepa pa do Afrike i Bliskog Istoka, u njihove živote upadne sirijski dječak Kadir, stvari se dodatno zakompliciraju. Između Vuka i Kadira u jednoj noći rađa se ljubav, ali huntaška stvarnost nimalo im nije sklona. Nema se vremena ni za prezrene ni za zaljubljene.
View this post on Instagram
Koliko je Hrvatska motivacijski zahvalna država s obzirom na stvaralaštvo u povlaci s tuzemnim mentalitetom, društveno političkim parceliranjima i inim mito meets korupcija momentom?
Prezahvalna :-). Prava Dembelija motiva i likova – od krvavih tragedija do farsi i travestija. Činjenica jeste da su umjetnici, pored novinara, oni koji uporno prokazuju i demaskiraju najsmradnije poluge ovog društva ogrezlog u destrukciju ljudskosti. Istjeruju ih ispod trulih tepiha.
100.000 tiskanih primjeraka
Koliko se novo djelo razlikuje ili sliči posljednjim romanima ili dobu nastanka “Koljiva”?
Sličnost je svakako u tome što se opet bavim porodičnim odnosima. Nepresušna su vrela intimnih historija unutar zidova naših stanova i kuća. Inače, kad se već sjećamo “Koljiva”, beskrajno me je onomad zabavljala sva frka koja ga je pratila. Roman je 2004. dobio uglednu nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, uz zgodnu igru brojki: 100.000 kuna na moj žiro-račun i 100.000 tiskanih primjeraka koji su se uz knjižare prodavali i na kioscima, benzinskim pumpama i po marketima… Prijatelji su se tada radovali zajedno sa mnom, a zluradnici su pizdili i ispisivali tone novinskih kartica prezrivo govoreći o prostituciji kiosk-literature.
Posebno sam osjetljiv na glumce. Svi mi, pisci i redatelji, uspješno se krijemo iza glumaca. Oni su ti koji imaju rudarsku petlju izaći na scenu pred stotine ljudi ili ogoliti se pred kamerom
S obzirom na aktivan novinarski staž i ulogu u kulturi imaš sjajan pregled zbivanja na domaćem kulturnom i pop kulturnom klizištu. Od teatra preko TV-a i dalje. Je li ikad struka bila toliko kontaminirana politikom kao zadnjih godina? Bez obzira lijevo desnom…
Fakat bi se moglo reći da je kontaminacija sve agresivnija. Ja čvrsto vjerujem da najbolju umjetnost stvaraju oni najčvršći nosioci ljudskosti. Ali imamo i dovoljno suprotnih primjera koji demantiraju ovu moju tezu. Postoje moralne gnjide koje stvaraju djela visokih dometa. Iako nam je kultura na repu svih repova, podaleko od glavne struje gramzivosti, ipak se i nad mršavim budžetima kulture viju koruptivne ili ucjenjivačke političke radnje. Podsjećam, recimo, na cijeli niz direktorskih guzica po našim teatrima koje si fantomskim ugovorima i ortačkim dilovima s političkim pokroviteljima, parazitirajući na javnim parama, osiguravaju trajne apanaže do penzije.
Sudaraju li se katkad autor, kritičar i novinar Špile i kako taj clash izgleda?
Budući da sam priličan egotrip i dupli Lav u horoskopu, nisam baš prekritičan prema samom sebi :-). Tu glavnu ulogu ima moja žena Anita, inače glumica, koja mi je ono prvo i najvažnije kritičko oko. Što se tiče mog novinarskog posla, konkretno pisanja kritika, ja sigurno nisam kritičar od onih koji taj posao shvaćaju kao sječu glava ili bezobzirno cipelarenje. Zaista nastojim pisati i o onim najmanjim krijesnicama vrijednosti zbog kojih su ljudi koji ih zapališe prolili tankere znoja i krvi. Posebno sam osjetljiv na glumce. Svi mi, pisci i redatelji, uspješno se krijemo iza glumaca. Oni su ti koji imaju rudarsku petlju izaći na scenu pred stotine ljudi ili ogoliti se pred kamerom. Njima se zaista bez ustezanja vječno klanjam.
View this post on Instagram
Na palubi jednog od posljednjih Mohikanaca
Zaudara li katkad domaća medijska bara na poligone nepotizma isto ili postoje mediji u RH koji bar drže privid deluzije nezavisnog novinarstva?
Da, nažalost, mnogi su mediji u Hrvatskoj odavno prodali dušu đavlu. Dosegnuli su ona najblatnjavija dna i pogubili posljednje nanočestice vjerodostojnosti i morala. Srećom, još uvijek ima medija i novinara koji beskompromisno igraju na sve ili ništa, zagorčavaju mediokritetima vlasti živote i nemilice ih peru. Zaista sam ponosan da sam na palubi jednog od takvih posljednjih Mohikanaca smisla – portala Telegram.
Trenutno me najviše okupira rad na “Čarugi”, televizijskoj seriji u deset epizoda, koju će režirati i producirati Dejan Aćimović. Predložak nam je sjajni biografski roman Borisa Rašete
Klasična tuzemna popularna jadikovka nostalgičara glasi “nekad je bilo bolje”. Je li bilo doista ili su kukavci nekad bolje mogli pa ih poražava sjeta?
Ovako, to nije samo prazna tlapnja utopijskog tipa “bilo je bolje jer smo bili mladi…” Zaista je Jugoslavija – za koju se, btw. danas u Hrvatskoj licemjernoj javnosti uvijek govori kao o “bivšoj državi” ne navodeći uopće o kojoj je zemlji riječ – posebice kad govorimo o području kulture, dosegla visoke svjetske standarde. Isto tako kad govorimo o slobodama i standardima ljudskih prava. Zašto se i jedno i drugo bezumno srozalo u svim feudima iskopanim na prostoru Jugoslavije, to je pitanje prevažno za opstanak svih nas.
View this post on Instagram
Koja je radna perspektiva toliko plodnog autora u postpandemijskom periodu osim uživati ljeto? Koje su novi planovi i projekti?
Elem, moje visoke peći se nikad ne gase :-). Ja prije svega svoje stvaranje shvaćam kao zanat i posao. Dakle, jebaji ga, moraš radit’. Trenutno me najviše okupira rad na “Čarugi”, televizijskoj seriji u deset epizoda, koju će režirati i producirati Dejan Aćimović. Predložak nam je sjajni biografski roman Borisa Rašete. Sad pišem drugi draft. Dejanova vizija jako mi je provokativna, naš Čaruga će biti anarhoidni revolucionar u divljem ratu s kapitalističkim predatorima.
Također uživam u jednom drugom žanru, komedijskom. S beogradskim kolegom Ivanom Lalićem, vrsnim dramatičarem, scenaristom i istaknutim društvenim tribunom, pišem scenarij za televizijsku seriju smještenu u starački dom na Dedinju. Naši matorci su superwoman i superman kalibra, oni su zapravo, kako kaže Lalić, inače i kreator serije, današnja avangarda. S onom oldfashion tvrdokuhanom nepokolebljivošću.
U našim društvima, jednako je tako u Srbiji i Hrvatskoj, koja ponižavaju i zanemaruju svoje sugrađane u drugoj polovici života, ta je tema vjerujem jako intrigantna. Komedija i satira opako je težak žanr. Ja sanjam da ću kad porastem uspjeti doći makar na domak onoga što su ostvarila sveta tri kralja naše satire: Branislav Nušić, Dušan Kovačević i Ivo Brešan.
Naslovna fotografija: Anita Schmidt