Knjiga pod nazivom “Zločesta djeca ne postoje” jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih priručnika globalno popularne RIE metode odgoja, koju su prigrlili mnogi poznati roditelji, pa tako i brojne holivudske zvijezde među kojima su i oskarovke poput Penelope Cruz, Jamie Lee Curtis i Helen Hunt.
Autorica knjige, Janet Lansbury, bivša glumica, a danas edukatorica za odgoj i roditeljstvo te jedna od najpoznatijih promotorica RIE metode roditeljstva u svijetu, otkrila je strast prema odgoju djece prije više od trideset godina, kada je i sama postala majka te se obratila za pomoć poznatoj svjetskoj stručnjakinji za odgoj male djece Magdi Gerber i utemeljiteljici poznate RIE metode odgoja. Nadahnuta njezinom mudrošću, krenula je na njezina predavanja, a Gerber joj je tijekom vremena postala i mentorica.
Što je RIE metoda?
Godine 1994. Lansbury je postala certificirana instruktorica roditeljstva i odgoja djece prema RIE metodi; otada gotovo trideset godina podučava roditelje i odgojitelje RIE metodi, čiji je cilj odgoj samostalnog i samosvjesnog djeteta koje će se osjećati kompetentno samo obaviti bilo koji zadatak. Preduvjet za to, tvrdi Lansbury, jest odgoj temeljen na poštovanju. Pritom, objašnjava ona, poštovati dijete znači ponašati se prema njemu kao prema jedinstvenom ljudskom biću od samog rođenja, jer djeca znaju mnogo više nego što mi mislimo. Naime, RIE filozofija od najranije dobi gleda na djecu kao na sposobne i kompetentne ljude, a ne samo kao na slatka, pasivna bića. Djeca se mijenjaju, razvijaju i sazrijevaju, ali u njima je od samog početka prisutan karakter: već od rođenja ona imaju svoje ideje, talente i strasti.
Najteže je djetetu reći ne
„Bebe na svijet dolaze kao kompetentna bića, s osobnošću koju treba poštovati.“
No roditeljska ljubav i poštovanje, napominje autorica, ne znači da dijete mora biti sretno po cijele dane, ni da se s njim ni oko čega ne smijemo prepirati. Upravo suprotno, često znači ono najteže: reći djetetu „ne“ i ostati pri tome. Djeca zaslužuju izravan, iskren odgovor, objašnjava ona, jer samo tako mogu spoznati što je dobro, a što loše, i razviti autentičnu samodisciplinu koja im je potrebna da poštuju sebe i druge.
Prema Lansbury, doba između 12 i 36 mjeseci djetetova života od ključne je važnosti za uvježbavanje roditeljskih vještina koje će u idućim godinama pružiti djeci iskreno, izravno i suosjećajno vodstvo, no u praksi upravo u tom razdoblju, osobito kada se dijete približi kraju prve godine života, mnogi roditelji počnu se mučiti s postavljanjem granica. Što prije roditelj uspostavi granice, to će dijete lakše odustati od njihova ispitivanja. Roditelji se katkad boje da će stroga pravila i dosljednost u njihovu držanju skršiti djetetov duh – ali zapravo je obrnuto. Dijete neće ni osjetiti da je slobodno dok ne naiđe na nepomičnu granicu. Štoviše, djeca koja odrastaju bez čvrstih, dosljednih granica postaju nesigurna i bojažljiva, tvrdi autorica. Opterećena s previše odluka i previše moći u rukama, nemaju bezbrižnu slobodu kakvu zaslužuje svako dijete.
Poštivanje granica
„Poštovati dijete znači razumjeti u kojoj je razvojnoj fazi, a ne reagirati na njegovo ponašanje kao da je riječ o našim vršnjacima.“
Upravo zato roditelji od najranije dobi moraju naučiti usmjeravati ponašanje vlastita djeteta, upozorava Lansbury, jer odsutnost odlučnog vodstva može imati ozbiljne i dugoročne posljedice. Dijete koje ne dobije granice, naposljetku može eksperimentirati i s destruktivnim ponašanjem, nanijeti štetu sebi ili drugima, a sve da pokuša privući pravu pažnju roditelja.
“U početku svi mi imamo male anđele“, objašnjava Lansbury. “I kad pokažu prvi znak agresivnosti, zaprepastimo se. Većina djece kad-tad ima nasilan ispad, ali roditelje to ne treba zabrinuti – nije riječ o karakternoj mani. Štoviše, djeca takvim ispadima često pokazuju samo da su umorna ili da je vrijeme da krenete kući. Djeca ispadima pokazuju i nedostatak jasno postavljenih granica. Katkad su za to krivi odrasli, a katkad starija djeca koja ne poštuju njihove granice; recimo, uhvate dijete, škakljaju ga, ulazeći u njegov osobni prostor. Dijete pod takvim napadom na vlastito tijelo i um može zaključiti da ni drugi nemaju osobne granice. Ako se odrasli ili starija djeca žele tako igrati s malim djetetom, moraju pričekati da dovoljno odraste i bude ravnopravniji partner.“
Teško je biti dosljedan
„Djeca ispadima pokazuju nedostatak jasno postavljenih granica… Za to su uglavnom krivi roditelji.“
Djeca se ne osjećaju povrijeđeno kad odrasli o kojima ovise rade svoj posao, odnosno kad postave granice ponašanja, zaključuje Lansbury. No roditeljima je lakše popustiti nego uspostaviti čvrste granice i biti dosljedni, a djeca to znaju. Možda se rasplaču, možda viču i otimaju se kad im postavite granice, ali u nutrini djeca itekako osjete kad se roditelj svim srcem trudi stvoriti sigurno okružje puno ljubavi.
„Roditelji od najranije dobi moraju naučiti usmjeravati ponašanje vlastita djeteta i postaviti čvrste granice; djeca koja odrastaju bez čvrstih, dosljednih granica postaju nesigurna i bojažljiva.“
Knjiga Janet Lansbury Zločesta djeca ne postoje praktičan je i prijeko potreban vodič za roditelje čija će djeca uskoro biti (ili već jesu) u onoj kritičnoj fazi razvoja kada imaju prirodnu potrebu ispitivati granice roditeljskog strpljenja i ljubavi. Čitatelji će u njemu naći mnoštvo praktičnih savjeta i primjera kako roditeljstvo temeljeno na poštovanju može biti od koristi i za dijete i za roditelje. U knjizi su obrađene uobičajene teme poput kažnjavanja, suradnje, postavljanja granica i njihova ispitivanja, dječjih izljeva bijesa, udaranja i drugih. Bez sumnje, ovaj jedinstveni priručnik pomoći će vam da s djecom stvorite odnos pun povjerenja, poštovanja i ljubavi.
Fotografije: Unsplash