Nedjelja, 24 ožujka, 2024

Upoznajte Matka Abramića – čovjeka koji baš svaku riječ pretvara u pjesmu!

Čakovečki pjesnik i kroatist Matko Abramić već nekoliko ljeta predstavlja i pronosi zgodan verbalni poetski projekt „Reci mi riječ, napišem ti pjesmu“. Dovoljno je da mu kažete samo jednu riječ, i to će postati naslov njegove i vaše nove poezije...

Rođeni Čakovčanin Matko Abramić, nakon završene varaždinske gimnazije i zagrebačkog  Filozofskog fakulteta, nema stalno mjesto boravka, iako gravitira Zagrebu, Pragu i jadranskoj obali. Piše pjesme, kratke priče i crtice. Pjesme su mu objavljene u Zarezu Vijencu. Dobitnik je Rektorove nagrade za zbirku poezije “Ono je samo olujne boje…”, a druga zbirka poezije spremno čeka jesen za objavu.



Osim toga, Matko već nekoliko ljeta predstavlja i pronosi zgodan verbalni projekt “Reci mi riječ, napišem ti pjesmu”. S zaljubljenikom u poeziju popričali smo o doživljaju i snazi pisane i čitane riječi između dva ljetna performansa.

“Reci mi riječ, napišem ti pjesmu” i to na onim đinđer orange Unisovim dobro očuvanim pisaćim mašinama. Fora zamisao. Odakle ideja, koncept i gdje provodiš istu u djelo? Traje to već nekoliko godina…

Moj poetski performans, koji izvodim od Špancirfesta 2017. godine, “Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu” je većini ljudima asocijacija na pjesnika iz „Prije svitanja“ (Before Sunrise) kojem daš riječ, a on ti napiše pjesmu i iskoristi tu riječ u pjesmi. Ja sam tad – 2017. godine – skroz smetnuo s uma taj film, jer da nisam, onda se ne bih usosio s tim jer meni kad daš riječ, to je naslov. Zapravo, točan naziv bi bio „Reci mi riječ naslova, a napisat ću ti pjesmu“. Ali sad se držim toga, daš mi riječ i to je naslov.

Mixer

Svisne tri četiri reda
Sunce je poginulo danas
A dugo je zabijalo
Kao Van Basten
Mi smo se topili jer smo previše
Uzeli maha euforiji
Pa sad cvilimo uz zvukove vlastite parodije
Manta nam se
Život je lista pred ritanjem kante
Adio rima
Vrtlog vira
Odoh
Log off,
Matko maše u dana smiraj

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Matko Abramić (@matkoabramic)

Piši i ne žali se

Nego, 2016. sam na Sajmu knjigu u Madridu predzadnji dan svoga boravka sreo krasnu djevojku Silvi koja je pisala pjesme na pisaćoj mašinu i rasturala je… Napisala mi je pjesmu na moju želju “My Cowboy Hat” (čuvam je i nosim u torbi sa sobom, a ona je nosila kaubojski šešir). I ja pišem, kažem joj ja, baš bi bilo super da i ja tako pišem. A ona meni – pa piši i ne žali se. Poslije je nisam nikad više vidio, na odlasku sam joj darovao najdražu kariranu košulju, a ona meni najljepšu ideju na svijetu. I ne žalim se.

Performans izvodim gdje god stignem… Kad me neko pozove, na ulicama, trgovima, muzejima, ponekad s bendom, na tržnicama, u bircevima, parkovima, na festivalima, u knjižarama…

Koje su najzanimljivije riječi i osobe koje su uletjele s riječima na osnovi kojih su onda nastale pjesme?

Favoriti su mi škuribanda, sefard i kalabalak, s tim da sefarda baš pamtim jer je žena otrgnula desni kut papira gdje sam napisao njezino ime i htio joj to darovati pa sad imam sefarda bez imena. Čak nije ni toliko loša pjesma, he he.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Matko Abramić (@matkoabramic)

 

Kafka me jako zainteresirao za Češku, zbog njega sam i upisao češki. Iako on nije nikad pisao na češkom. Ipak, osjećam da mora biti nešto ludo i zanimljivo u Češkoj

Kaže se – „Matko je diplomirani kroatist i bohemist“ – ako se traži pečatiranje. Odakle ljubav prema Češkoj?

Da. Kad sam ja upisivao Filozofski fakultet nije postojala jednopredmetna kroatistika,  a tada sam jako mislio da kroatistika pomaže budućem piscu. A Češka, hm, moram sam odlučiti brzo jer se 2004. upisivalo k’o na placu, brzo uzmi i idi dalje (meni je to bilo zanimljivo, uvijek se potkradala kroz moj život neka “Šala”, čaš krasna, čaš okrutna)

Kafka me jako zainteresirao za Češku, zbog njega sam i upisao češki. Iako on nije nikad pisao na češkom. Ipak, osjećam da mora biti nešto ludo i zanimljivo u Češkoj, a Prag mi je oduvijek bio kao neki slavenski velegradski raj u kojem se vidim barem dio svog života.

Knjižnica su ljudi – ako nema ljudi, džabe ti zidovi

Matko, a gdje si bio 2020.? Točnije, jesu li stihovi pod maskama urodili plodom i je li kompilacija autora i autorica donijela željenu obnovu knjižnice i čitaonice u Petrinji nakon potresa?

Još ne, ali bit će. Mi smo bili i u čudu da smo tako brzo to sve izveli, a od nas 10 bar polovica s drugom polovicom se nije znala otprije. Sve tako odraditi bez fizičkih sastanaka je malo čudo. Ali jesmo. Tako da se ne brinem ni za daljnje čudo, ono nekaj bu sigurno. Barem poticaj, pjesnici su tu da daju poticaj, nitko nije ni očekivao da će odmah svi vaditi kofere pune para, ali barem malo prodrmati ove s koferima, da ih malo nešto takne. Sjeme smo posadili. Knjižnica su ljudi – ako nema ljudi, džabe ti zidovi, a tko će drugi privući ljude knjigama nego ludi pjesnici, a i zidovi će polako doći. Napravit ćemo i tiskano izdanje pa će imati jednu knjigu više, zasad imamo e-publikaciju i možete je besplatno svi čitati na digitalna.nsk.hr , a tko hoće, može i donirati.

Opijenost bilo čim (napici, ljudi, ideja, znanost, religija) je najbolji start up jer te izbaci iz rutine i vidiš stvari s nekih drugih kutova pa ti daje neku željenu ludost. Muza nabijenih rogova je jedna jako kreativna energija

Koliko diploma kroatistike uvjetuje bavljenje poezijom i pisanje pjesama u slobodnim formama? Kako i kada i pod utjecajem kojih muza se počinje pisati slobodnim stilom?

Mislio sam da će mi diploma pomoći pri pisanju… Malo je pomogla, ali dosta je i odmogla. Čitanje pomaže, i pisanje, a diploma, nekad koristi, a nekad koči… Da ti finoću, ali i metlu u guzici, ne riskiraš, kao kad nisi faksiran. Malo dobješ, malo izgubiš. Klasika.

Opijenost bilo čim (napici, ljudi, ideja, znanost, religija) je najbolji start up jer te izbaci iz rutine i vidiš stvari s nekih drugih kutova pa ti daje neku željenu ludost. Muza nabijenih rogova je jedna jako kreativna energija, glazba spašava kad si u blokadi. Radiohead me izvlačio mnogo puta iz stranputice nemogućnosti pisanja. No, sve je to lijepo, ali na kraju je kao i u sportu, samo drugi termini, 10 posto inspiracija, 90 posto rad. Dokle god ide. Čak si nekad mislim da kad si inspiriran radiš puno više po obrascu nego kad ti ne ide. Pa kad ti ne ide, ako ne odustaneš, događaju se zanimljive stvari.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Matko Abramić (@matkoabramic)

Čini mi se da poezija može i jest jako popularna

Što znači nagrada pjesniku? Ima li neko umjetničko vijeće doista težinu i vrijednost u smislu kvalitete onih koji dižu palac ili biste više voljeli da poezija ima dobacivanje klikova jedne Severinine pjesme i Rozgina hita na YouTubeu i da je reach publike daleko veći od specijaliziranih ljubiteljica i ljubitelja lijepe riječi i uzdaha?

Ne znam nešto puno o nagradama. Dobio sam jednu malu nagradu davno. Nagrade pomažu ljudima da dobiju medijskog prostora, ja tad nisam baš dobio neki prostor (mislim da sam se i sam bojkotirao i furao neki ‘glavom kroz zid nabijem vas sve stav’ koji se i sad ponekad manifestira). A svatko voli dobiti nagradu, malo ti je dobro, ali dugoročno ništa ne pomaže. Meni se čini da poezija može i jest jako popularna.

Godinama govorim da nema smisla da pjesma koja se može pročitati između dvije stanice tramvaja bude manje popularna od romana, samo treba neki drugi pristup. Evo pjesnikinja Rupi Kaur je instagramski našla način da bude popularna kao rock band. Ma ne bih volio ništa. Sad mi pada samo na pamet Mayalesovski – Svima želim raj za sve.

“Majstore, upali svijeću, stigla su jebena vremena” jedan je od naslova. Tko su ljudi čijem se pjesničkom leksiku diviš najviše i čiji rad cijeniš?

Pa eto majstoru Slavku Mihaliću, majstoru Bulgakovu, majstorici Fioni Apple, Nicku Caveu i Warrenu Ellisu… Danas najviše volim Etgara Kereta, volim te neke sumanute pisce sa suludim završecima. Imamo i mi  danas takvih, ali neću nikog nabrajati jer ih znam pa će se ovi nespomenuti uvrijediti. 🙂 I Jim Jarmusch je leksik koji me prati.

Nisam baš nešto vješt crtač pa svoju strast prema slikanju nadoknađujem raznim kolažima riječi. Tako mi pristup da mogu sve daje krasnu iluziju da imam abecedu koja nema kraja

Čitajući pjesme, naišao sam na dosta pop kulturnih elemenata i citata, pop upova, ubacivanja momenata od Bowiea (Thursday`s Child), preko Haustora (Skriven iza lažnih imena) i šire… Koliko glazba utječe na tvoje autorstvo i pjesništvo i u kojem obimu? Samo riječi ili i zvuk?

Ma sve. Skroz. Glazba, film, slikarstvo, nogomet, košarka, svakodnevni pjesnici ulice. Uglavnom je i važna parafraza i uopće nije. Super mi je kad netko tko ne zna parafrazu i citat baš zavoli neku pjesmu. Nisam baš nešto vješt crtač pa svoju strast prema slikanju nadoknađujem raznim kolažima riječi. Tako mi pristup da mogu sve daje krasnu iluziju da imam abecedu koja nema kraja i da svuda oko mene postoje nove i nove mogućnosti za nova izražavanja. Mene to zabavlja pa dok god je tako, super. Odem ja nekad u kakofoniju, ali radim na tome.

Koje su muze i uopće porivi na autorski rad? Kako i kada nastaju pjesme? Refleksija na koga ili što?

One iste muze muzike, Jeff Buckley i prijatelji. Djetinjstvo. Šuma. More. Miris filane paprike. Ma nemam pojma. Nešto me goni da nešto velim pa onda hoću još, a gušt mi je proces. I tako 20 godina. 😊 Pjesme nastaju uglavnom spontano, barem zadnjih godina. Ima zaista pregršt vanjskih i unutarnjih stimulacija tako da mi ne može biti dosadno.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Matko Abramić (@matkoabramic)

Na jesen izlazi knjiga poezije ‘Reci mi riječ’

Tko je Edgar? Osim naslova Vaše suradnje na kratkom igranom eksperimentalnom filmu s Michaelom Reedom? I kako je došlo do suradnje i realizacije…

Edgar je jedan slikar kojeg muči inspiracija (ne nije Edgar Alan Poe, nego Edgar Davids), ostvarenje kao slikara, kao društveno biće. Ma, tko sam ja pitanja? I slično, on je i metafora, Michael i ja smo upisali neke svoje ideje u njega. Michael Reed je inače Mitja Smiljanić, vrhunski mladi glumac, naš čovjek na terenu u Dublinu i tamo gradi neku svoju irsku karijeru s novim imenom. Možda i ja uzmem neki pseudonim. Suradnja je došla lako jer smo i prijatelji (iako znalo je biti zajebano kad svaki pili po svom).

U izdavačkoj kući Sandorf ću najesen objaviti knjigu poezije ‘Reci mi riječ’ s izborom pjesama s performansa i ilustracijama. Tim se sad intenzivno bavim preko ljeta da to na liči nečemu što sam sanjao

Film smo osmislili na daljinu i onda smo ga snimili u Varaždinu u mjesec dana i onda se dugo gombali s postprodukcijom praktično bez budžeta. Sve u svemu, zadovoljan sam. Sad ćemo ga uskoro staviti na net bez šifre pa ga može svatko pogledati. Inače puno lekcija u malo vremena. Kao, primjerice, ako imaš jedan agregat, uzmi ga, ne vjeruj da te čeka drugi i budi besraman ponekad. To je isto dosta korisno. Planiramo i dalje snimati. Da poboljšamo ono što nam se ne sviđa na ovom filmu. Kratku komediju. Možda.

Donosi li pjesništvo dovoljnu autorsku satisfakciju i u kojem smjeru tvoj kunst ide u sljedećim razdobljima?

Zasad donosi, a i u izdavačkoj kući Sandorf ću na jesen objaviti knjigu poezije “Reci mi riječ” s izborom pjesama s performansa i ilustracijama. Tim se sad intenzivno bavim preko ljeta da to na liči nečemu što sam sanjao. I planiram izvoditi performans opet više u nekoj grupnoj varijanti, poezija, glazba i ulica. Tko zna, ljeto je hirovito. Lijepi pozdrav svima, letite uz dobru mjuzu!

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime