Vanja Jovanović je mladi redatelj, glumac i lutkar koji piše svoje tekstove i želi stvarati autorske projekte jer ga to istinski raduje. U kazalištu mu je najvažnija katarza i želja da stvori svakom predstavom istinsku emociju koja će dotaknuti ljude na osobnoj razini. Njegov novi autorski projekt “Mala Zabava”, predstava koja tematizira samoubojstvo o kojem se rijetko govori, zaigrat će premijerno 7. travnja u zagrebačkom Teatru &TD.
Pripremate novu predstavu – autorski projekt s Petrom Pleše u Teatru &TD pod nazivom “Mala Zabava”. Kakva je to predstava?
Predstava se bavi temom samoubojstva. Rađena je kao autorski projekt u kojemu su glumci ravnopravni stvaratelji predstave s autorskim timom. Na projektu smo radili dulje od šest mjeseci, a proces je uključivao individualni rad s glumcima na stvaranju likova, zatim improvizaciji na osnovi koje smo pisali tekst i na kraju postavili predstavu. Ono što je možda zanimljivo reći o procesu jest da smo improvizaciji pristupali psihodramski, ali ne prema glumcu, nego prema fiktivnom liku.
Kada režirate, kakvu poetiku biste kao redatelj željeli ostvariti, čemu težite?
Moja poetika prije svega je usmjerena na glumca jer sam i sam bio glumac pa vjerujem da nešto o tome i znam. U pravilu želim uvijek napraviti predstavu za sve ljude koja će ih dotaknuti na osobnoj razini. Jedino što me u kazalištu zanima jest iskrena emocija, a način na koji dolazim do nje je svaki put drukčiji, ovisno o temi i ovisno o ljudima s kojima radim na predstavi.
Osobno se ne bavim ogoljavanjem društva jer svaka vrsta generaliziranja dovodi do zamke upadanja u opća mjesta. Kroz svoje predstave jedino mogu ogoliti sebe i pokušati na isto navesti svoje umjetničke suradnike
Imate li preferenciju prema autorskim projektima i ako je odgovor potvrdan, koji je tome razlog? Što mislite koje su mane, a koje prednosti autorskih projekata?
Imam. To je nešto što me istinski najviše raduje u kazalištu i kao redatelja i kao gledatelja. Gledati nešto što je nastalo kao iskrena želja da se nešto kaže je neusporedivo s gledanjem predstave koja je tu da bi zadovoljila neke općenite mainstream zahtjeve. Prednost je upravo u tome što bez prevelikih kompromisa možeš pristupiti određenoj temi koja te se osobno tiče i ući u rizik kojemu nikad ne znaš ishod. Najveća mana je što iziskuje jako puno vremena za istraživanje za koje ni jedan dio autorskog ni izvođačkog tima nije dovoljno plaćen da bi se bavio samo time. A i kreativno i emotivno je strašno iscrpljujuće.
U “Maloj zabavi” bavite se temom samoubojstva. Na koji način kao redatelj pristupate tako kompleksnoj temi?
Koliko god se trudio pristupiti objektivno, ti nužno kao osoba zauzimaš neki stav koji pokušavaš relativizirati kroz raznorazne poglede na istu temu. U ovom slučaju to je bilo nešto jednostavnije jer je ipak riječ o glumačkom autorskom projektu gdje svaki od glumaca u proces ulazi sa svojim stajalištima prema temi materijalizirajući stavove kroz glumačke postupke. Mislim da smo upravo tim pristupom dobili uvid u razna gledišta na tu kompleksnu temu o kojoj naše društvo gotovo uopće ne progovara.
Gledate li na smijeh kao na subverzivno oruđe pomoću kojega ogoljavate društvo?
Ne gledam na smijeh kao oruđe, zapravo ga ne gledam uopće jer je on sastavni dio svakog ljudskog bića. Općenito se osobno ne bavim ogoljavanjem društva jer svaka vrsta generaliziranja dovodi do zamke upadanja u opća mjesta. Kroz svoje predstave jedino mogu ogoliti sebe i pokušati na isto navesti svoje umjetničke suradnike.
Težite li katarzi u kazalištu ili Vam ona nije važna?
Ona je najvažnija.
Imate li kao redatelj sve u glavi ili kroz proces dolazite do rješenja? S obzirom na to da ste bili glumac, imate li unaprijed točno određeno kako želite da glumci izgovaraju pojedine replike?
Više-manje uvijek dolazim potpuno spreman prvu čitaću probu, ali nastojim svoje ideje zadržati kao plan B jer često proces donese puno organskija scenska rješenja nego puko dumanje pred papirom. Foršpil prezirem i trudim ga se izbjeći koliko god je moguće… Ali nećemo se lagati, ponekad je najjednostavnije rješenje.
U svijetu hrvatsko lutkarstvo kotira puno bolje nego dramski teatar. Naše lutkarske predstave ostvaruju ozbiljne uspjehe na inozemnim festivalima, ali lutkarstvo se u Hrvatskoj i dalje smatra umjetnošću za djecu
Glumili ste u Gavellinoj predstavi umjesto kolege Nikole Baće, imate li želju vratiti se na scenu? Ako biste ikada ponovno glumili, tko bi Vam bio idealan redatelj?
Mijenjao sam ga jer sam morao, ne zato što sam to htio, ha ha. I tada sam definitivno shvatio da me scena više ne uzbuđuje ni na kojoj razini. Ne kažem da se to neće sutra promijeniti, ali s obzirom na trenutno osjećanje, neću se predomisliti još dugo… A kada bih se nekim čudom upustio u to, vjerojatno bih zvao Anicu Tomić.
Kako komentirate situaciju lutkarskog kazališta u Hrvatskoj? Mislite li da postoji potencijal revitalizacije tog tipa kazališta?
Ne mislim da je potrebna revitalizacija. Baš suprotno, mislim da u svijetu hrvatsko lutkarstvo kotira puno bolje nego dramski teatar. Naše kvalitetne lutkarske predstave zadnjih deset godina ostvaruju ozbiljne uspjehe na inozemnim festivalima, ali lutkarstvo se u Hrvatskoj i dalje smatra umjetnošću za djecu pa ni medijski nije popraćeno kako bi trebalo biti.
Kako se kao redatelj odnosite prema nasljeđu, uvažavate li ga?
Tu sam vrlo svjesno sebičan. Uvažavam ono što mi kao osobi paše, a ono što me kao osobu guši i otežava mi život pokušavam iskorijeniti, barem u svojoj okolini.
Vjerujete li da kazališni jezik napreduje ili već dugo stojimo na mjestu?
Kazališni jezik je uvijek bio isti. On je u odnosu između glumca i publike. On je u onom prostoru živog kontakta koji ne može postići niti jedan drugi medij… A sada, ako razgovaramo o načinu postizanja istoga, nisam siguran da je itko ikada smislio nešto novo, samo je nešto u određenom momentu komuniciralo lošije ili bolje… Ili je samo bilo popularnije.
Kako komentirate kazališnu scenu u Hrvatskoj? Mislite li da mladi mijenjaju kazalište na bolje?
Mislim da ne mijenjaju koliko bi mogli… Da se razumijemo, ne smatram ni da ja radim revoluciju. Nekako ta nezavisna scena u kojoj se svi dajemo do kraja uvijek prođe ispod radara publike kojoj se obraćamo, a samim pristupom instituciji (koja ima pristup široj publici) pristajemo na tristo kompromisa. Netko je u tome spretniji pa se snađe bolje, a netko ne… Nažalost, mislim da je institucija jedina koja u pogledu na hrvatsko kazalište može imati značajniji utjecaj.
Imate li neke druge projekte u pripremi?
Trenutačno pripremam još dva lutkarska projekta. Jedan je u Karlovcu, a drugi u Čakovcu.
Kakav je Vaš odnos prema hiperprodukciji u kazalištima?
Ja to gledam kao jednu vrstu redateljskog treninga. To je isto vrsta zanata kojom bi svi trebali raspolagati. Nisam još dovoljno razmažen da bih na bilo koji projekt rekao ne. Ali da bi volio imati više vremena za rad na predstavama, naravno da bih.
Smatrate li da je u kazalištu došlo od smanjivanja honorara? Ili taj pad osjete samo mladi? Kako komentirate mindset da mladi ljudi trebaju biti zahvalni na prilici kada dobiju angažman u kazalištu?
Ogroman je pad honorara. Iz pouzdanih izvora znam da su i veliki redatelji tijekom korone bili prisiljeni pristati na puno manje honorare nego prije. Ova filozofija da mladi trebaju biti zahvalni na svakoj prilici mi užasno ide na živce i to najviše zamjeram ponekim kazališnim vodstvima. Mladi su dovedeni u nezavidne pozicije iz kojih se mentalno teško izvlače… Dovedeni su do toga da ih je sram pitati za honorar. A ako se već igramo neke Europe to je potpuno sumanuto.
Koliko Vi, s obzirom na to da ste iz Osijeka, osjetite problem goleme centralizacije u umjetnosti? Vidite li uopće rješenje za decentralizaciju i širenje kulture?
Ja živim i radim uglavnom u Zagrebu tako da ipak gledam na sve to iz neke privilegirane pozicije. Divim se svim svojim kolegama slobodnjacima koji u svojim gradovima svim snagama pokušavaju pokrenuti nešto, a svakodnevno se susreću s nemogućim otporima lokalnih politika. Ja rješenje za taj problem ne vidim i to me strašno frustrira.
Okupili ste super autorski tim. Planirate li nastaviti s njima raditi ili na svakom projektu pronalazite nove suradnike?
Nastojim autorski tim zadržati što dulje mogu zbog jednostavnosti komunikacije, ali s vremena na vrijeme valja promijeniti suradnike jer se često čovjek uljulja u sigurnoj zoni.
Fotografije: Luka Dubroja