Kada je u ožujku, nakon zagrebačkog potresa, komunikacijska konzultantica, dugogodišnja novinarka i majka dvoje osnovnoškolaca Alice Jurak pokrenula inicijativu “Zagrebačke škole oštećene u potresu” nije mogla ni slutiti da će krajem 2020. Hrvatsku pogoditi još jedan potres, i to razorniji.
Iako epicentar ovaj put nije bio u Zagrebu, brojne zgrade i ustanove načete i oštećene u ožujku, dočekale su početak drugog polugodišta u još lošijem stanju nego početkom godine. Posebice je pogođen centar Zagreba, gdje su na svakom koraku policijske trake, a put do škole se čini kao ruski rulet. Sve je to rezultiralo ponovnim uvođenjem online nastave za sve učenike, osim onih najmlađih koji pohađaju nastavu od 1. do 4. razreda osnovne škole i maturanata.
Kakva je školska godina 2020/2021. iz vaše perspektive? Koliko se Ministarstvo znanosti i obrazovanja te ministar Fuchs kvalitetno nose s pandemijskom situacijom?
Za sada je školska godina, barem njezino prvo polugodište, protekla u redu što se tiče održavanja same nastave i nastavnog procesa. Djeca su nastavu više manje slušala uživo, fizički u školama, za razliku od lanjske školske godine u kojoj smo u prvom polugodištu imali prvo štrajk, a potom u drugom polugodištu dolazak i početak tada još potpuno nepoznate epidemije novog virusa. Ne zaboravimo da je Zagreb 22. ožujka pogodio i razoran potres koji je dio škola stavio potpuno izvan funkcije.
Prošla školska godina je nepovratno izgubljena. Protekom prvog polugodišta nove školske godine stječe se dojam da se tijekom ljetnog razdoblja Ministarstvo obrazovanja nije u potpunosti pripremilo na sve moguće jesenske aspekte epidemije u Hrvatskoj i načina na koji ona utječe na održavanje nastave. Puno je tu bilo nepoznanica među profesorima, ravnateljima, različitih reakcija od škola do škola… Što se tiče upute za održavanje nastave u drugom polugodištu, ona je takva da će se razredna nastava (od 1. – 4. razreda osnovne škole) održavati fizički u školi, kao i nastava za maturante. Svi ostali učenici imat će online nastavu minimalno idućih dva tjedna.
Okupljanje roditelja s istim problemima
Na društvenim mrežama ste pokrenuli grupu “Zagrebačke škole oštećene u potresu” koja broji više od tisuću članova, pretežno zabrinutih roditelja zbog nekvalitetno saniranih i devastiranih škola nakon potresa. Čini se da se ta problematika ne rješava mjesecima. Jeste li dobili ikakve odgovore i jesu li riješeni problemi?
Navedena grupa broji gotovo 1300 članova, roditelja zagrebačkih učenika. Osnovala sam je jer sam shvatila, da niti dva mjeseca nakon potresa koji je uništio osnovnu školu moje djece, Osnovnu školu Miroslava Krleže na Kaptolu, ne znam gdje će mi djeca nastaviti školovanje. Našla sam se pred zidom… Na brojna pitanja o budućem školovanju mojih klinaca, sina Lovre (13) i kćeri Lucije (11), do tada nisam mogla dobiti odgovore, niti od škole niti od nadležnog gradskog ureda.
U razgovoru s prijateljima shvatila sam da golemi broj zagrebačkih roditelja muče isti problemi i pitanja kao i mene. Namjera osnivanja grupe mi je bila da se roditelji lakše povežu, razmijene informacije koje imaju i lakše dođu do novih informacija. Dio problema i nedoumica smo riješili. Iako učenici iz OŠ Krleža gostuju u dvije škole, OŠ Jabukovac i OŠ Pantovčak koje su inače radile samo u jutarnjoj smjeni, nastava se u novoj školskoj godini ipak odvija u turnusima.
Što se tiče obnove škole, nismo saznali gotovo ništa od same škole. Na webu je jedna jedina štura informacija o oštećenjima na školi i datira još od 27. ožujka. Na većinu pitanja ne dobijemo odgovore od škole, nego nas Škola, po pitanju obnove, sustavno upućuje na gradski Ured za obrazovanje. Nemamo nikakve detaljnije informacije o planu obnove, projektu, hoće li i na koji način škola biti protupotresno ojačana
Na školu je još početkom srpnja prošle godine postavljena skela. Zašto? Koliko košta dnevni/mjesečni najam skele? Što uključuje prva faza radova, što druga… Ni jedan odgovor na ova pitanja nismo dobili ni od Škole ni od Grada. Jedino što znamo je inicijalna informacija da bi škola trebala biti obnovljena do 1. rujna ove godine, što se iz trenutačne perspektive, jer ozbiljni radovi još nisu ni počeli, čini neizvedivo. Naime, još je u tijeku postupak javne nabave za izvođače radova na drugoj fazi sanacije.
Kako komentirate komunikaciju i upute iz Ministarstva znanosti i obrazovanja vezano uz organizaciju nastave?
Osnovna škola moje djece imala je cijelo prvo polugodište fizičku nastavu, u učionicama. Znam da su škole pojedinačno, prema epidemiološkoj situaciji u svakoj školi, organizirale nastavu prema A, B ili C modelu. Drugo polugodište svi su počeli online. Koliko dugo će online nastava trajati ne zna se još, ovisi o puno faktora, a epidemiološka situacija je čini mi se najvažniji. Ne zaboravimo da nakon katastrofalnog potresa u Petrinji dio tamošnjih škola ne može krenuti niti s online nastavom pa je, koliko sam upoznata, resorno Ministarstvo njima ostavilo na izbor hoće li pokrenuti nastavu online ili će im omogućiti, odnosno dopustiti traženu odgodu.
Nedostatak dijaloga i šture informacije
S obzirom na Vaš online angažman preko grupe na društvenim mrežama, čini li Vam se da ljudi na koje adresirate Vaše opaske imaju ikakvog ili dovoljnog sluha za konstruktivan dijalog iza kojeg mogu biti povučene neke konkretne akcije?
Dijaloga s roditeljima nema. Informacije koje dolaze od gradskih vlasti do nas su vrlo šture. Riječ je o nekakvim općenitim frazama ili rečenicama izgovorenim pravničkim jezikom tako da su prosječnom građaninu potpuno nerazumljive. Ako uopće i ima informacija. Evo vam primjer: Gradski Ured za obrazovanje ni dva mjeseca nakon proljetnog potresa u Zagrebu nije objavio u koje škole će ići djeca čije matične škole su stradale u potresu. U Osnovnoj školi Miroslava Krleže su mi na to pitanje ovako odgovorili: “Učenici naše škole bit će sljedeće školske godine primjereno zbrinuti u skladu s mogućnostima osnivača i uz poštivanje pedagoških standarda. O točnoj lokaciji na kojoj ćemo biti smješteni, rasporedu i načinu rada, obavijestit ćemo roditelje čim dobijemo službenu informaciju”.
A Grad je rekao, kazali su nam tada u školi, da će službenu informaciju dati do 15. kolovoza. Zašto, čemu čekati toliko? Koji bi se to parametar promijenio od kraja svibnja do polovice kolovoza da se ne može saznati gdje će nam djeca ići u školu? Tek kad sam izašla u javnost s pitanjima na koja nisam mogla redovnim putem dobiti odgovore i kad je krenuo medijski pritisak, gle čuda – u roku od nekoliko dana Grad je objavio raspored djece po novim školama. Slučajnost? Ne bih rekla. Ne vjerujem u slučajnosti. Ako nešto hoda kao patka, glasa se kao patka i izgleda kao patka, onda je to patka, nije labud.
Nije li općeniti dojam da i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje dosta vjerno preslikava situaciju u državi, točnije nesnalaženje Vlade RH za nošenje s pandemijskom situacijom?
Ne mislim da je hrvatsko školstvo loše. Dapače u danim okolnostima, u postocima i apsolutnim iznosima koji se iz proračuna izdvajaju za školstvo, visini plaća koje primaju profesori i učitelji za svoj rad, hrvatsko školstvo još i dobro funkcionira. Povukla bih paralelu sa situacijom u zdravstvu. I školstvo i zdravstvo počivaju na golemom entuzijazmu dionika u samom procesu. Koliko ulažemo u školstvo, ono još i odlično funkcionira. Nažalost, obrazovanje još nije dovoljno cijenjeno u našem društvu. Kod nas ne postoji jasna obrazovna politika koja bi bila dugoročno projicirana. Kod nas se pitanje i ciljevi obrazovne politike dolaskom svake nove vlasti odnosno političke garniture mijenjaju maltene iz korijena. Svaki novi ministar prosvjete smatra da povijest počinje s njim u glavnoj ulozi.
Loši nastavni materijali i manjak motivacije
Možete pobrojiti koje sve nespretnosti uočavate uoči početka nastavka nastave i ponuditi konstruktivne prijedloge za rješavanje problematike s obzirom na pitanja koja ste postavili u inicijalnom tekstu grupe “Zagrebačke škole oštećene u potresu”?
Navest ću glavni primjer loše organizacije. Sve škole u Zagrebu provode online nastavu u drugom polugodištu i to gotovo sve u realnom vremenu. Znači, učenik ujutro u 8, ili kad mu već počinje taj tjedan škola, sjedne za kompjutor i sluša nastavu prema rasporedu na nekoj od platformi poput Teamsa ili nečeg sličnog. Učenici se trebaju ulogirati ujutro u virtualnu učionicu i počinje im sat, predavanje profesora, ponavljanje ili što li već. U realnom vremenu. I tako svaki dan prema rasporedu.
Moja djeca pak u njihovoj školi dobivaju do 10 sati ujutro objavu od svojih profesora u kojima im oni zadaju pismenim putem zadatke ili im napišu “danas učimo novu lekciju, pročitajte stranice u udžbeniku od x do y…” Peti razred, primjerice, ima samo iz dva predmeta (matematika i priroda) live online nastavu, i to jednom tjedno po 45 minuta. To nije održavanje online nastave i smatram da su ta djeca zakinuta u nastavnom procesu za kvalitetno usvajanje gradiva u odnosu na djecu u svim drugim zagrebačkim školama gdje se nastava odvija online u realnom vremenu. I onda kad mi roditelji pitamo u školi zašto je tomu tako, nema odgovora.
Da ne bi bilo zabune, ima profesora koji održavaju online nastavu u realnom vremenu, ali oni su u manjini. Znači prema mojem iskustvu, sistem učenja na daljinu u navedenoj školi nije dobro organiziran. Osim toga, veliki izazov online učenja od doma koji osjećaju učenici je manjak motivacije. Djelomično je to posljedica loših nastavnih materijala koji nisu dovoljno interaktivni ili zanimljivi, i kao takvi ne mogu potaknuti interes učenika. Osim toga, apsolutno smatram da je previše toga u ovakvom obliku online nastave stavljeno na samoinicijativu i odgovornost učenika. Ono što nedostaje su i snimljena predavanja svakog školskog profesora pojedinačno.
Jeste li zadovoljni kako je postavljen nacionalni kurikulum i obrazovni sustav te vezano za metodiku i didaktiku nastave u 21. stoljeću, a i ove kombinacije nastave te pokušaje eksperimenata između online i offline nastave….
Ono čega mi moramo biti svjesni je da Hrvatska ima najkraće, osmogodišnje, obavezno obrazovanje u Europi (najviše zemalja ima 10 ili 11 godina obaveznog obrazovanja). Nadalje, u usporedbi s europskim vršnjacima, hrvatski učenici najkraće su u školi, najkraće dnevno provode vremena u školi. To sigurno utječe na kasnije rezultate. Kako bi naši đaci mogli postizati iste rezultate kao i oni koji su u državama koje su debelo ispred Hrvatske trebalo bi, među ostalim, povećati broj sati koje učenici provode u školi, i to tako da im se omogući da sve za školu, od učenja, pisanja zadaća i ponavljanja obave u školi. Znači kada dođu kući iz škole nema više pisanja domaćih zadaća ili odlaska na instrukcije. Dijete tada ima slobodno vrijeme koje može provesti u igri, odmoru, na sportskom treningu…
Treba poticati kritičko mišljenje kod djece
Takav pristup bi omogućio da sva djeca imaju jednake šanse, a ne da oni čiji roditelji imaju novca za instrukcije ili mogu omogućiti djetetu bolju podršku imaju prednost. Škole trebaju stvarati jednake prilike za sve. Međutim, nažalost, u Hrvatskoj još ne postoje preduvjeti za cjelodnevni boravak u školi. Ono što također smatram iznimno važnim jest da kod djece već od vrtićke dobi, pa preko osnovnoškolaca do srednjoškolaca, treba razvijati i poticati kritičko mišljenje, empatiju, poticati ih da budu proaktivni, da uvijek propitkuju, da se trude i da daju najbolje od sebe. Kontinuirano im davati do znanja da je znanje koje imaju i koje će steći nešto što im nitko nikad neće moći oduzeti.
Takvom pedagogijom djeca će se pripremati i osnaživati da doprinose stvaranju solidarnog, socijalno osjetljivijeg, tolerantnijeg, pravednijeg i na kraju, za njih i sve druge, boljeg društva. Svoju djecu odgajam da budu sretni i slobodni. Slobodni duhom jer smatram da je to najvažniji preduvjet za sreću. Učim ih da poštuju druge i različite, da budu otvorenog srca i uma, da kritički promatraju svijet oko sebe i da ne prihvaćaju zdravo za gotovo tuđe istine, nego da uvijek propitkuju. Odgajam ih da vole sebe, poštuju sebe i da uvijek vjeruju u sebe.
Niža kvaliteta obrazovanja u online obliku
Dojam je, prema dosadašnjim pokazateljima i razgovorima s nastavnicima osnovnih i srednjih škola, da provedba online nastave isključivo ovisi o samoinicijativi nastavnika, a nikako nekom sustavnom smjeru i radu. Kako to komentirate?
Pandemija je pred hrvatsko školstvo stavila golemi izazov. Organizacija online nastave po hrvatskom modelu nije zasad najsretnije rješenje, ali trenutačno, nažalost, nemamo boljeg. Zbog lanjskog online drugog polugodišta, kao i ovogodišnjeg online drugog polugodišta, svjedočimo znatno nižoj kvaliteti obrazovanja u online obliku u odnosu na klasičnu nastavu u školskim klupama. Stupanj znanja koje su djeca stekla u uvjetima online nastave sigurna sam da je znatno niži nego što je to slučaj kada djeca fizički sjede u školi, slušaju učiteljsko predavanje lekcije i uostalom imaju mogućnost postavljanja pitanja i interakcije u stvarnom vremenu. To je nenadomjestivo.
Kao što sam rekla ranije, neki nastavnici imaju inicijativu, inovativni su i trude se prilično, no nažalost puno više je onih koji najčešće samo šalju djeci brojeve stranica udžbenika s novim lekcijama. U takvom okruženju, u kojem je dijete zapravo prepušteno vlastitoj inicijativi i organizaciji rada i strukturiranju dnevnih obaveza, ono gubi motivaciju, radne navike, ali i socijalni kontakt s drugom djecom. Tek ćemo kasnije vidjeti kako će ovo sve utjecati na našu djecu.