Sve je započelo 2015. godine kada je Ana Borović, nakon završenog interdisciplinarnog studija biologije, geologije i geografije, magistrirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu znanost o okolišu te potom odlučila provesti neko vrijeme u Južnoj Americi.
“Prvo sam sletjela u Argentinu jer sam odlučila iz uređenije zemlje ići prema onoj egzotičnijoj, a prvi posao dobila sam u nacionalnom parku Torres del Paine gdje sam ostala mjesec dana”, započinje Ana svoju priču. Uskoro je došla zima, sezona završila, a ona odlučila potražiti novi posao.
Upraviteljica prirodnog rezervata Tapiche
“Javila sam se na oglas za rad u rezervatu Tapiche, a ubrzo su mi odgovorili kako će mi oni kupiti avionsku kartu od Lime do Iquitosa. Vlasnik mi je rekao kako ću ‘raditi za njih dva tjedna, pa ako se dokažem, odlično. No prvo sam trebala nekako doći do Lime”, smije se Ana.
Sporo je putovala po sjeveru kontinenta, čak preskočila i sveti grad Inka Machu Picchu, jer nije imala vremena za razgledavanje. Stigavši na koncu u rezervat Tapiche morala je zaslužiti svoje mjesto i dokazati se. Vlasniku se jako svidjelo što Ana voli djecu i što sudjeluje u lokalnom životu zajednice te je vrlo brzo dobila ponudu za posao. Ono što je trebao biti samo turistički put nakon fakulteta, pretvorilo se u pravi posao, a vrlo brzo Ana je postala i upraviteljica prirodnog rezervata Tapiche.
Ana je puno radila na projektima očuvanja Amazone i s turistima od čijih se prihoda rezervat i financira. Mnogi su se projekti odvijali samostalno, no postojali su i oni u koje su se aktivno mogli uključiti i posjetitelji.
“Imali smo, primjerice, projekt vezan za kornjače. One i njihova jaja su, naime, dio svakodnevne prehrane lokalaca i zbog njihovog neznanja ta vrsta lagano izumire. Naime, u vrijeme razmnožavanja kornjače polažu jaja na pješčane plaže, a lokalno stanovništvo ih se skupljalo za hranu. Zato smo ih morali educirati da ‘love’ samo ona jaja koja nisu oplođena te ih učili kako ih razlikovati. Tako bismo u četiri ujutro obilazili plaže, prikupljali jaja i radili selekciju koja su oplođena, a koja nisu. Znali smo prikupiti i do 10 tisuća jaja tijekom jednog dana. Neoplođena smo poklanjali lokalcima za prehranu kako bismo zadobili njihovo povjerenje”, otkriva nam Ana i dodaje kako je velik problem u Amazoni bilo i prikupljanje plodova palme burriti visoke preko 40 metara.
Edukacije lokalnog stanovništva o zaštiti prirode
Naime, lokalno je stanovništvo po tradiciji sjekirom obaralo takva stabla i prikupljalo njihove plodove – čime su uništavali prirodu. Stoga smo ih nastojali educirati kako da se ipak prehrane ali i zaštite stabla palmi. Naime, nisu znali da postoje i muške palme koje ne daju plodove, a njihovom sječom nepotrebno se uništavao okoliš. Ana je istodobno radila i turističke ture u kojima su domoroci bili vodiči, a ona logistička podrška i prevoditelj.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
“Cilj nam je bio pokazati što više životinja i pričati o njihovom ponašanju. Lokalci bi turistima pričali priče iz prošlosti, primjerice o svojim šumskim duhovima… Ali onako kako se živjelo nekada danas je nemoguće, jer je Amazona jako pogođena ljudskim djelovanjem. U rezervatu se može vidjeti, primjerice, majmun urlikavac koji je ogroman i ima više od 50 kilograma. Čuje se u ranu zoru kako urla poput lava i tako obilježava svoj teritorij pa nije sretan ako mu se previše približiš. Znalo se dogoditi da nas ljutito gađaju svojim izmetom ako bismo im se previše približili”, smije se naša sugovornica, koja je u Amazoni naučila i španjolski jezik.
Rezervat Tapiche Jungle uspio je sačuvati neke vrste biljaka i drveća koji su bili pred izumiranjem, kao i životinjske vrste koje lokalno stanovništvo lovi za prehranu. Ne zanemarujući njihove potrebe preživljavanja nastojali su prvenstveno educirati lokalno stanovništvo da ne love i ne ruše stabla, jer tako čuvaju svoj dom. Osim toga, u rezervatu im daju i posao te tako pomažu zajednici.
Kulturološki šok nakon povratka u Hrvatsku!
No, život u prašumi baš i nije romantičan kao u nekim filmovima. Ana je živjela u drvenoj kolibi, izgrađenoj od prirodno otpalih stabala, jer se u rezervatu stabla ne ruše, a noću se pokrivala vrećom za spavanje jer je bilo jako hladno. Navikla se na mir i tišinu, na čudne zvukove iz prašume, kao i na hranu za koju kaže: “Jede se jako puno voća i povrća, a meni je bila omiljena banana platano. Ona se kuha i peče, ne jede se sirova. Ako se poprži na ulju dok je zelena i narezana na tanke ploškice ispadne kao čips. Zrela se stavi na roštilj i onako mekana dobije ‘šmek’ od dima pa se jede uz meso, odnosno uz ribu. Mmmm, to bi je bilo nešto fantastično”.
Ana ističe kako se jede i puno sirove ribe, i to uglavnom ulovljena tog jutro. Tipično peruansko jelo zove se ceviche a radi se o sirovoj ribi koja se jede uz puno limuna i luka. No, jedna joj je stvar ipak silno nedostajala: “Nema čokolade! Čak i u samom gradu je jako skupa, jer nemaju hladnjake pa se otopi!”
Ana se u tri godine vratila jednom u Hrvatsku i zapravo joj je bio puno veći kulturološki šok biti doma, nego u prašumi!
“Život mi se činio prespor u tom nekom ritmu kuća – posao, a bila je i zima. Imala sam povratnu kartu s određenim datumom, ali sam ubrzo kupila drugu kartu i pobjegla natrag. No, za vrijeme boravaka u Hrvatskoj htjela sam istražiti zakone i vidjeti kako bih ovdje mogla dovesti fantastična ulja i kozmetiku iz Amazone”, otkriva nam i dodaje kako se drugi puta vratila u Hrvatsku tijekom ljeta 2018. godine i od tada živi u Rijeci.
Kozmetika od ljekovitih amazonskih biljaka
Godinu i pol dana s obitelji je gradila priču oko kozmetike Mayantu koju izrađuje od ljekovitih biljaka iz Amazone, a s partnericom Lorenom Konjević pokrenula je liniju ekoloških ulja i kozmetičkih proizvoda.
“Povezala sam se s ljudima i lokalnim zajednicama i surađujemo s tri plemena – Matsés, Kokama i Ashura. Matsési sakupljaju drvnu smolu koja se naziva i ‘Zmajeva krv’ – a nju stablo Croton luči kroz pukotine na kori stvarajući dojam drva koje krvari. Služi za liječenje rana, obnavljanje kože i kao prva pomoć kod herpesa jer na koži stvara zaštitni film, poput prirodnog flastera”, otkriva Ana te dodaje kako u Peruu ima logistički tim od četvero ljudi.
Nakon što plemenske zajednice prikupe plodove, očiste ih i osuše na suncu, Ana i njezin tim preuzimaju logistiku; prikupljaju od plemena vreće s plodovima i odvoze ih u grad na hladno prešanje – iz kojeg se dobiva dragocjeno i ljekovito ulje. Anu je na ime kozmetike inspirirao šumski duh Mayantu iz legende koju domoroci rado prepričavaju turistima u rezervatu. To je duh koji, prema legendi, luta između dvije dimenzije, fizičke i duhovne a poznat je kao dobar duh Amazone. On je pravi znalac i razumije se u ljekovito bilje prašume, ali ne pomaže onima koji u šumu ulaze sa zlim namjerama.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ana se svakako planira vratiti u Amazonu što prije, čim joj to dopusti situacija oko koronavirusa, a ideja joj je da vodi grupe turista kojima je stalo do očuvanja prirode i pokaže im na licu mjesta kako sve to skupa izgleda. Do tada osmišljava nove proizvode i – pandemiji usprkos – planira mnoge projekte! Dodali bismo – uz naklonost duha Mayantu!