Magistar edukacijske rehabilitacije i predsjednik Saveza edukacijskih rehabilitatora Hrvatske Antun Toni Zupanc jedan je od onih modernih ravnatelja koji su pustili korijenje u pretpovijesnom prošlom stoljeću, ali su zadržali dosluh s galopiranjem novog milenija.
S ravnateljem Centra za odgoj i obrazovanje Krapinske Toplice razgovaramo o početku nove školske godine iz perspektive promatranja nemilih scena kojima trenutačno svjedočimo po medijima iz njegova gradića.
Nova školska godina – ‘svjetlo na kraju tunela’
Počela je nova školska godina i nastava. Djelomično u skladu s korona prilikama, djelomično kaos. Gdje je problem oko škola unutar i oko kojih se događaju nemile slike ovih dana – upadi roditelja, zaštitari, intervencije policije, djeca ne odlaze na nastavu, a sve pred očima klinaca?
Iskreno? Smatram da je ova školska godina na neki način imala onaj trenutak “svjetla na kraju tunela”. Zašto? Pa prije svega zato što su se mjere za zaštitu od zaraze COVID-19 smanjile i omogućile nam da koliko-toliko “prodišemo”. Omogućeno je miješanje djece unutar prethodno svima poznatih “balončića”, “mjehurića” ili kakvih sve new normal modela nismo imali. Da se razumijemo, svi su ti modeli bili neophodni, ali jesu li dugoročno pozitivno djelovali na učenike, učitelje i na sam život škole, nisam baš siguran.
Sve je stvar perspektive i prioriteta. Ja sam zadovoljan kako smo “pregrmili” prethodno razdoblje pridržavajući se mjera. Samo nas je okrznulo. Da smo pristupili svemu ležerno, bojim se da bi posljedice bile mnogo ozbiljnije i dalekosežnije. I eto, sada smo ušli u novu školsku godinu bogatiji za jedno neponovljivo iskustvo i rokamo naprijed. Jedno od novih iskustava je definitivno i online nastava koju smo mi iskoristili za izgradnju baze naših vlastitih obrazovnih sadržaja, što je ispalo super. Moraš znati da u posebnom programu djeca nemaju većinu udžbenika, nego edukacijski rehabilitatori sami izrađuju obrazovne sadržaje prema nastavnom planu i programu s početka devedesetih, hej devedesetih! Stoga nam je ovo bila genijalna prilika da tijekom online nastave stvorimo pregršt materijala. Čak smo otvorili i svoj You Tube kanal s video lekcijama i tutorijalima. Super, zar ne?
Pitaš me koji je problem škola, unutar i oko njih? Jedno zasigurno znam. Problem nije u školama. Problem je što smo svi zajedno postali liječnici, pravnici, učitelji, all in one… (nastavi niz). Danas društvom vlada jedna “tiha većina” koja je škole odavno ostavila iza sebe i traži se bezuspješno u bespućima interneta. Ekipa koja nije razvila kritičko mišljenje i koja vjeruje svakom lažnom proroku na kojeg naiđe na društvenim mrežama. Oltari su postale pretpostavke, sumnje i frustracije. I gdje se sve lomi? Upravo na klincima. Baš ovih dana. Pogrešne ideje se šire poput požara. Netko će reći – To je anarhizam! Stari moj, ti ne bi prepoznali anarhizam ni da im se očeše o nogavicu.
Upravo je primjer Jokića i Divjak pokazao koliko politika može imati loš utjecaj na reformu obrazovanja. Nitko od njih nije imao punu potporu vlasti u provođenju reforme i sada smo tu gdje jesmo
Koliko je školstvo u Hrvatskoj općenito problem? A koliko rješenje? U nekoj idealnoj viziji uz zdravstvo bi i škola trebali biti primarni target dizanja novih generacija i očuvanja kakvog takvog mentalno fizičkog zdravlja nacije. Kod nas se čini sve samo ne tako. Griješim?
Naravno da ne griješiš. Zamisli samo idealno društvo u kojem se „klanjamo“ zdravlju, znanju i umjetnosti. Sada se to čini kao utopija, zar ne? Sustav obrazovanja ne može biti problem, to bi nas na kraju dokusurilo. Sustav treba unaprjeđivati, učiniti ga podložnim promjenama u društvu, učiniti ga takvim da anticipira razvoj društva. Problem je što je naš sustav golem i trom i ovisi o nekim interesima pojedinih skupina što svakako nije dobro. Ideja našeg sustava obrazovanja uopće nije loša, samo trebamo raditi na promjenama i prilagodbama sukladno potrebama zajednice.
Na kraju krajeva, reforma koju je Boris Jokić sa suradnicima predlagao je ono što nam treba. Blaženka Divjak je provela dio reforme, što je odlično, ali bi trebalo nastaviti s reformom, ma koliko skupa ona bila. Upravo je primjer Jokića i Divjak pokazao koliko politika može imati loš utjecaj na reformu obrazovanja. Nitko od njih nije imao punu potporu vlasti u provođenju reforme i sada smo tu gdje jesmo. Možda kada bismo jednoglasno donijeli Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije i učinili je na neki način dijelom Ustava, dobili bismo nešto u što se ne može više uplitati politika i sitni interesi pojedinaca i stranaka, te bi svatko tko ne provodi tu strategiju bio ozbiljno sankcioniran i smijenjen s vlasti. E to bi onda bio pravi nacionalni interes.
Klince treba zaštititi
Kako se škole općenito nose s novim normalnim i posljedicama pandemije? Misliš li da je centralno dobro postavljena stvar i da lokalne ekspoziture efikasno hendlaju ove offline/online varijante?
Prema mojim saznanjima, većina se škola dobro nosi s novim okolnostima. Škole su živi organizam i brzo se prilagođavaju. Većina dobro komunicira s roditeljima i čini sve da škole ostanu sigurno i poticajno okruženje za učenike. Naravno, ne možemo gledati na škole kao sustave na koje ne utječe niz vanjskih faktora. Ova je kriza ostavila mnogo posljedica na čitave obitelji. Sve se to odražava na djecu i sve se to reflektira i na njihov emocionalni razvoj.
Klince treba zaštititi, klincima treba pomoći da se suoče s teškoćama, osnažiti ih u rješavanju nekih problema, pokazati im kako. U tome škole mogu i trebaju više nego inače. Preduvjet toga je dobar tim stručnih suradnika. Djeca to zaslužuju. Što se tiče “lokalnih ekspozitura”, kako si ih nazvao, mislim da je taj način decentralizacije OK i trebalo bi ga širiti i na obrazovne politike. Dati veću samostalnost (ali i odgovornost) lokalnim zajednicama. Imaš primjera u Europi gdje pokrajine imaju svoje, ajmo reći, ministre obrazovanja.
Lokalne stožere ne želim komentirati. To je jedan sasvim drugi par cipela.
Kakav je općenito odnos krovnih institucija države (Ministarstvo) prema svojoj prvoj liniji fronte (osnovnim i srednjim školama)? Je li komunikacija kvalitetna?
Hehehehehe, sad me navlačiš na tanak led. Dobro. Gledaj, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je golemi sustav s puno zaposlenih. Osobno mislim da je premalo zaposlenih i da je to jedan od glavnih razloga zašto mi na terenu nemamo uvijek kvalitetnu podršku. U Ministarstvu radi cijeli niz odličnih ljudi koji dobro rade svoj posao, ali ih je nedovoljno s obzirom na obim posla koji obavljaju. S druge strane imaš politiku gdje svaka garnitura želi ostaviti trag i krene s nečim za što nije dovoljno 4 godine. Onda se svi mi nađemo u problemu.
Roditelji su se jednostavno prilagodili iskrivljenom sustavu vrijednosti kojeg imamo. ‘Petica’ otvara sva vrata… Moš’ mislit. Nisu roditelji ti koji su krivci za poplavu odlikaša. Tu je ipak glavni krivac sustav
Osim klasične žalopojke oko nedostatka novca – ma koliko to nevjerojatno zvučalo u postkorona razdoblju svima je izgovor za sve – koji su naveći problemi strukture domaćeg školstva?
Dalekosežne posljedice na kvalitetu sustava obrazovanja ostavlja i manjak sredstava u proračunu, a to ti je jasno da sam ministar teško može utjecati na to. Možeš to jednostavno predstaviti ovako: Ona vlada koja znatno poveća dio za obrazovanje i dobro uloži ta sredstva je dobra vlada. Ostalima treba zahvaliti na trudu i na izborima im uskratiti povjerenje. Kužiš?
Svi se zajedno moramo resetirati
Je li pretjerani trendovski liberalizam prema djeci rezultirao padom kvalitete školovanja? Mislim na pandemiju „5,0“ odlikaša i roditelja koji se bune za prava svoje djece kad ih se krivo pogleda ili dobiju trojku.
Roditelji su se jednostavno prilagodili iskrivljenom sustavu vrijednosti kojeg imamo. “Petica” otvara sva vrata… Moš’ mislit. Nisu roditelji ti koji su krivci za poplavu odlikaša. Tu je ipak glavni krivac sustav. Roditelji su se jednostavno prilagodili tome i “forsaju” učitelje, ravnatelje, drugove u politici da se pomogne djetetu da upiše dobru školu. I onda, primjerice, dobiješ brdo odlikaša u prvom gimnazije koji do kraja prvog razreda jedva “skrpaju” za trojku. Tako dolazimo do situacije u kojoj ocjena devalvira, a znanje postaje nevažno. Činjenica je da je utjecaj roditelja postao prevelik i da se svi zajedno moramo resetirati i pogledati u ogledalo.
Klinci su najzdraviji dio društva i prilično su otporni na sve svinjarije koje im priušte odrasli. Sva sreća da je tako. Uvjeren sam da će se i u ovoj generaciji koja stasa naći jedan Đikić, Rimac ili Tribuson
Ne bih kukao niti ikada prizivao nostalgiju s obzirom na nekad sad, ali nabacuje se analogija kako je generacija ratnih 90-ih podjednako izgubljena kao generacija ranih dvijetisućitih, samo na drugi način. Klincima su fino srezana krila. Ili?
Mislim da je u društvu oduvijek bilo pogrešnih vrijednosti i ludila – kako za vrijeme rata, tako i sada. Nit su klinci “pušili” nacionalizam, niti sad “padaju” na neke nove podjele. Klinci su najzdraviji dio društva i prilično su otporni na sve svinjarije koje im priušte odrasli. Sva sreća da je tako. Uvjeren sam da će se i u ovoj generaciji koja stasa naći jedan Đikić, Rimac ili Tribuson.
Jedna je kolegica na takvu opasku rekla: „Nije njima ništa, njima je dobro, pa i pticama u kavezu je dobro jer ne znaju za drugačije“. Zvuči logično, ali istodobno i užasno tužno.
Klinci su puno slobodniji od nas, to sam ti već rekao. Oni mogu mnogo više nego što im mi želimo priznati, samo im treba dati priliku. Upravo bi škole trebale biti mjesto gdje se stvaraju prilike za njih.
Kad pričam s klincima srednjoškolcima, njihova bezbrižnost, skuliranost i stav je jasan. Ono, dajte nas pustite da budemo glupavi, u krivu, da se tražimo, nije da baš nešto pretjerano brijemo za vaše agende – sukus je onoga što mi klinci srednjoškolci govore oko ratova njihovih roditelja. Je li taj generacijski jaz zapravo tračak nade da ih se neće inficirati budalaštinama odraslih?
To je uvijek tako bilo. Klinci furaju svoj film kao što smo ti i ja furali svoj neki film s, primjerice, glazbom. Prošli smo puno toga u životu, pokupili iskustva, ožiljke i, ono najvažnije, ostali zaigrani klinci kad nas nitko ne vidi.
Rješenja zatečene situacije su gdje? U stihijskom proteku vremena pa će se pod tepih i nekako već. Ili ima neko svjetlo prije kraja tunela?
Gledajući sve što se događa kod mene doma u Krapinskim Toplicama, mislim da bi bilo puno bolje da klinci počnu nas odgajati i usađivati nam neke vrijednosti, jer smo se mi malkice pogubili u ovom kaosu.