O aktualnoj situaciji u Hrvatskoj razdrmanoj potresima, o svim segmentima posljedica potresa te mogućnostima obnove Hrvatske i Zagreba razgovarali smo sa stručnjakinjom, arhitekticom Martinom Petrinjak.
Potresi i arhitektura. Nikad aktualnije pitanje kod nas danas. Ali u kojem su odnosu? Ako gledate s pozicije stručnjaka, kako izgleda RH u 21. stoljeću, u usporedbi s onim što je znalo zadesiti bivšu državu. Ima li pravila koje zgrade, kuće ili nastambe “prežive” najčešće potrese jakosti od oko 5,5 do 6,3 Richtera?
Sve što je projektirano nakon 60-ih godina prošlog stoljeća po zakonu mora biti armirano betonskom konstrukcijom, dimenzioniranom na potres od 6.5 Richtera. Problem ni u jednom događaju nisu bile te zgrade (uz iznimku onih na kojima se kralo i varalo kao što je primjer zgrade u Jazbini u Zagrebu i obnove nakon Domovinskog rata), nego povijesni objekti koji su rađeni u Austro-Ugarskoj koja je gradila punom opekom i drvenom konstrukcijom stropova i krovišta. One su uglavnom osjetljivije, ali šteta ne bi bila ni približna da se u njih naknadno nije ugrađivala armiranobetonska konstrukcija koja na potres odgovara krutošću, dok zidana konstrukcija i tesarske međukatne i krovne odgovaraju dinamično. Većina šteta u Zagrebu posljedica je dogradnji i adaptacija, u nekim muzejima je, primjerice, bio srušen cijeli centralni nosivi zid, a u onih metar-dva, koliko ga je ostalo, stavljene su instalacije.
U nekim zgradama su javne tvrtke komunalnim instalacijama probijale temelje. Najveća oštećenja su tamo gdje je naknadno rađena armiranobetonska tlačna ploča pa je ona tordirala stubište i kat ispod. U višestambenim zgradama i kazetama šteta nije izravno na nekretnini koja ju je izazvala, nego često oko te nekretnine, i to je glavni argument komunalne obveze i državne obveze pomoći u procesu sanacije. Veliki utjecaj je na štetu imala i vlažnost konstrukcija. Tijekom vremena su se na razne načine rezali sustavi odvodnje pa su zidovi bili izloženi vlaženju i izgubili nosivost i otpornost. Odašiljači telekomunikacija su također postavljani na pogrešan način na zgrade. Komunalni zakoni kod nas ne postoje, ne postoje ni sustavi audita.
U nekim muzejima je, primjerice, bio srušen cijeli centralni nosivi zid, a u onih metar-dva, koliko ga je ostalo, stavljene su instalacije. U nekim zgradama su javne tvrtke komunalnim instalacijama probijale temelje
Dugi niz godina sa tzv. zaštitom spomenika traju prijepori oko njihovih zahtjeva. Primjerice, sva fasadna plastika koja je padala sa zgrada odavno je trebala biti zamijenjena replikama od lakih materijala. Ponegdje, međutim, ta plastika ima ulogu stabilizacijskog utega. Zaštita spomenika je, temeljem loše postavljene hijerarhije ovlasti, imala pravo naložiti da se pri rekonstrukciji crkvi gradi u kamenu i opeci na tradicionalni način, što je dovelo do ugroze života i imovine! Konkretno, samo zahvaljujući lockdownu nemamo nekoliko tisuća poginulih. To je temelj za ozbiljnu tužbu, ali mi nemamo javnog pravobranitelja. Potres je činjenica ovog prostora, tehnologija ima odgovor i na jačinu od 9 stupnjeva. Naši problemi su organizacijski, znanstveni i općenito u području kompetencija i ovlasti. Do sada su toga bili svjesni samo neki stručnjaci, a sad je cijeloj javnosti jasna disfunkcija.
Svi smo, nužno, morali u posljednjih godinu dana naučiti ponešto i o seizmologiji. Kako arhitekti umiruju ljude u zgradama i kućama? Ne u smislu life coachinga ni stručnih savjeta kamo se skloniti kad zatrese, nego vezano uz arhitekturu Zagreba i domova oko Petrinje, Gline, Siska, Banovine.
Arhitekti ne smiruju ljude, seizmolozi ne predviđaju potrese u dan i sat. Arhitekti se bore s investitorima koji se trude uštedjeti novac da ih uvjere da moraju neke stvari učiniti, a oni to odbijaju. Nisu svi arhitekti ni etični ni kompetentni. Konačno, zahvaljujući medijima, danas se arhitektima nazivaju i osobe koje se bave uređenjem stanova, biranjem jastuka i zavjesa, to smo mi krivi jer smo dopustili. Osobno sam izgubila nekoliko velikih poslova jer sam tražila da se ojača ili popravi konstrukcija, uvijek se pojavio neki kolega koji je bio manje zahtjevan.
Osim potresa postoje i druge opasnosti u zgradi; požar, poplava, klizišta i tako dalje. Neke od tih fenomena moguće je prevenirati urbanizmom, ali kod nas je ta znanstvena grana na vrlo lošim temeljima, još uvijek ne razumiju ni ideju privatnog vlasništva. Kad kao projektant ljudima kažete da moraju napraviti geomehaniku, potporne zidove, zaštitu građevinske jame i dilatacije, gotovo sigurno će klijent angažirati nekog drugog. O seizmologiji, bojim se, nitko nije naučio ništa. Ljudi su samo saznali kako izgleda pomak ploča, saznali su gdje su glavni rasjedi.
Jako korisno bi svima bilo da ne misle da zaista nešto o tome znaju, a ako misle da imaju talenta, preporučam studiranje i kasnije znanstveni rad. To je uvijek odličan način da se shvati da se naučiti ne može gotovo ništa. Ljudski maksimum uvida je kapacitet postavljanja sljedećeg pitanja.
Sve su bolnice i škole u Hrvatskoj anakrone
Stara i nova gradnja u Zagrebu i Banovini kao mjestima najviše pogođenima potresom. Koje su razlike između kuća građenih kojim tehnikama u prošlom stoljeću i novostoljetnih?
Centar Zagreba gradili su austrijski arhitekti nakon velikog potresa. U Austriji nema potresnih rizika, postoje ukupno dva rasjeda kroz grad Beč i oba su manjeg potencijala. Petrinja je komunitetni graničarski krajiški grad, cijelog ga je sagradila Austrija. Zgrade su solidne za tadašnju tehnologiju, ali ne i za današnje standarde.
Za građane je od goleme važnosti da shvate da su sve bolnice u Hrvatskoj anakrone, kao i sve škole. Čak i one nedavno građene jer su građene po lošim organizacijskim shemama bez uvida u futurološki razvoj. Zgrade se grade za nekoliko stoljeća unaprijed i ne mogu se raditi bez predviđanja i analize trendova, tehnoloških analiza i znanstvenih podloga
Početkom dvadesetog stoljeća imamo eksperimentalnu modernu, oblikovno zanimljivu, tehnološki prilično loše izvedenu. Komunalne građevine (škole, bolnice, vojarne, državne zgrade itd.), prema mojem mišljenju, ne treba sanirati nego treba sagraditi nove objekte i prodati stare. Tako će se za isti novac dobiti suvremeni objekti, adekvatno programirani, dostupni i korisni. Problem je, također, što programiranje sadržaja u Hrvatskoj rade birokrati, obično neki zaposlenici lokalne uprave, koji o tome pojma nemaju. U Sjedinjenim Američkim Državama je programming sadržaja 80% stručnog ispita za arhitekta i postoje zasebni natječaji za programska rješenja, programi se rade uz sudjelovanje javnosti i to je posebna znanstvena grana. Slučajno nešto o tome znam jer mi je na Arhitektonskom Fakultetu u Zagrebu odbijena i ta tema za doktorski.
Sad se Arhitektonski fakultet pokazao izrazito nekompetentnom institucijom, istupi profesora nakon zagrebačkog potresa bili su skandalozni, pa to više nije važno, ali za građane je od goleme važnosti da shvate da su sve bolnice u Hrvatskoj anakrone, kao i sve škole. Čak i one nedavno građene jer su građene po lošim organizacijskim shemama bez uvida u futurološki razvoj. Zgrade se grade za nekoliko stoljeća unaprijed i ne mogu se raditi bez predviđanja i analize trendova, tehnoloških analiza i znanstvenih podloga.
Na Baniji (Pokuplje i Posavina) tradicionalno se gradila tzv. korablja, kuća-brod koja se na trupcima kotrljala izvan domašaja poplave. Uglavnom su bivale pokrivene slamom, ognjište je bilo građeno izdvojeno kao poseban objekt zidan uz kuću – to je korisno i za potres i za požar. Drvo elastično odgovara na potres, a lagano je i ne može ubiti čovjeka ako ga i poklopi. Pogotovo nova lamelirana konstrukcija. Požar podnosi bolje od čelika. Važno je da se izostavi pokrivanje crijepom i da se dimnjaci lociraju ili izvan građevine ili da se temelje. Austrijska gradnja je predviđala da dimnjaci počinju na katu na kom je ložište i da se ne temelje, a to se pokazalo fatalnim za jednu od dvije najmlađe žrtve potresa. Sigurna sam da će profesor Josip Atalić i njegov tim razumno pristupiti tehnologiji obnove. Riječ je o rijetko autentičnom znanstveniku koji je za nevolju dobio najveći zamislivi laboratorij. Iskreno se nadam da će on biti imenovan voditeljem obnove, a ne neki šarlatani koji se kite tuđim perjem.
Lokacije izrazito opasne za gradnju
Volontirajući ovih dana po terenu i obilazeći sela i kuće oko Gline, Petrinje i Siska, dojam je vrlo skokovit. Neke su kuće u velikoj blizini bile gotovo netaknute, a neke urušenih krovova i popucalih zidova. Ovisi li do snage potresa ili vrste gradnje? Ili je kombinacija oba faktora? Drvene nastambe poput štala u dvorištima, u kojima su u kućama popucali zidovi, su netaknute.
Potres je geološki događaj koji je potpuno prirodan, događa se ciklički, zna se koliki je potencijal koje ploče, uglavnom se zna kako se velike kontinentalne ploče kreću (Zemlja se mijenja). Snaga potresa je jedna komponenta, druga je njegova trajektorija (u Zagrebu je preko Medvednice udario ravno u Kaptol i Gradec svom snagom, pa onda u dio Donjeg Grada ispod njih, u ostatku grada nije ni približno toliko jako oštetio objekte). Treća komponenta je smjer udara horizontalne sile, pa njen nagib, pa onda dolazi element izdizanja odnosno spuštanja ploča kore.
Postoje digitalna satelitska mjerenja ponašanja pojedinih lokacija. Moguće je da zgrada na samom rasjedu ostane netaknuta, a kuća nekoliko metara dalje padne 45 centimetara visinski. Nakon satelitskih i drugih mjerenja znat ćemo koje lokacije su izrazito opasne za gradnju. Nadam se da će takve karte postati dio podloga za prostorne planove, da će se pojaviti sustav komasacije i ljudi premješteni na sigurnija mjesta.
Postoje razlozi zašto država postoji, ovo je jedan od njih. Nažalost kod nas je država skupina šarlatana, sad je prilika da se to zauvijek promijeni. Država ima alate za zaštitu građana, porezni sustav (fiskal) je jedan od njih. Motivirati ljude da bez posebnog razloga žive na opasnim mjestima ne bi trebalo javnim novcem.
Nakon satelitskih i drugih mjerenja znat ćemo koje lokacije su izrazito opasne za gradnju. Nadam se da će takve karte postati dio podloga za prostorne planove, da će se pojaviti sustav komasacije i ljudi premješteni na sigurnija mjesta
Možete li prokomentirati i pitanje obnove kuća u Petrinji i Glini i okolici nakon rata te skandal za koji vjerojatno kao i obično u našoj uređenoj zemlji nitko neće odgovarati? Građevinski poslovi i dodjela istih privatnim tvrtkama ili partnerstvima s državom, ne čini se da bi trebalo biti toliki problem saznati gdje je pošlo po zlu…
Radila sam u jednoj od tih tvrtki, potpisivali su tko zna što (nisam smjela ni vidjeti to) mojim pečatom. Bili su u bliskim i intimnim vezama s visoko pozicioniranim osobama u Ministarstvu graditeljstva. Rastali smo se na neugodan način. Sjećam se čovjeka koji je bio glavni arhitekt obnove, radio je u famoznoj Agenciji. Gradili su na poljoprivrednim imanjima kućice organizirane kao stan u Novom Zagrebu ili vikendica na moru. Mislim da bi svi koji su bili u tom procesu trebali odgovarati za ugrozu nacionalnih interesa i bez ovog potresa. Zbog njihove gluposti Slavonija je raseljena. Imati vikendicu dok ti konji kisnu, to je najtužniji scenarij za svakog Šokca, životinje su duša ravnice. Konj posavac je zaštićen, nadam se da je sad svijest građana na dovoljnoj razini da zaustave teški zločin.
Država i Grad moraju oformiti kreditni kapital
No, jednom kad se već dogode potresi ovih jačina i kad se uruše ili znatno popucaju stanovi, a statičari stave na zgradu žuto ili crveno – neupotrebljivo, što dalje? U idealnim situacijama očekuje se proglašenje elementarnih nepogoda u kojem slučaju država uz pomoć kriznih fondova Europske unije sanira u potpunosti napravljene štete. Koliko smo daleko od idealne situacije?
Prvo treba definirati idealnu situaciju. Tu se nećemo svi složiti. Arhitektonski fakultet je nakon zagrebačkog potresa objavio dvije vrlo neznanstvene brošure, zasnovane na tehničkim konceptima koje je sve redom ovaj potres demantirao. Prema mojem mišljenju, ideja je replika naročito vrijednih građevina u modernim materijalima, i slobodna reinterpretacija ostalog. Inzistirala bih na gradnji novih javnih građevina, ali uz javnu definiciju programa uz pomoć stručnjaka, inzistirala bi na novim organizacijskim obrascima. Primjerice, ispadi protiv umirovljenika koji žive u svojim stanovima u centru Zagreba su strašni. Istodobno, nikog ne zanima mafijaški pristup vlasničkim odnosima, odbijanje povrata, lažiranje dokumenata, činjenica da starci nemaju alternativu jer ovdje ne samo da država građane ne štiti od prevare, nego je mnoge građane prevarila upravo država. Gradnja zgrade za zaštićene stanare treće dobi iz centra, mjesta na kojim bi imali servise doma umirovljenika, mogućnost dovesti ljubimce i slično bila bi moj prvi potez. Povrat imovine originalnim vlasnicima po presudama (brojnim) međunarodnih sudova, također.
Država je prevarila građane koji su otkupili stanove prodajući im nešto što je tuđe. To je strašni presedan. Svejedno, ljude treba nekako obeštetiti, iseliti ako to žele. A onda vidjeti tko od ljudi s čistim vlasništvom želi prodati svoje nekretnine i započeti interpoliranu gradnju i dalje nastaviti s rošadama. Ne temeljenima na vizijama karizmatika urbanista, nego na čistim vlasničkim odnosima. Država i Grad moraju oformiti kreditni kapital i njime kormilariti kroz katastrofu. Iskreno, sumnjam da su namjere vladajućih časne, ali ako im moj savjet može pomoći, super. Također, važno je da se organiziraju sustanari, kazete, četvrti i zone, bottom-up pristup. Svima nam je jasno da je GSK zakazao i da je njegovo daljnje financiranje besmisleno. Mi smo siromašna zemlja, svaki čovjek nam je dragocjen, mi jednostavno nemamo novaca za FINA-u, PLETER, pet tvrtki HŽ-a, Šume, Vode, HEP s više zaposlenih nego utičnica u državi, Poštu koja nije u stanju dostaviti paket iz grada u taj isti grad.
Grad Zagreb ni devet mjeseci nakon potresa nije krenuo s nekom planskom i smislenom obnovom premda su sredstva iz Europske unije stigla. Je li to točna, provjerena i kvalitetna informacija? Ako jest, gdje stoji…
Po kuloarima (intervju Tramišak u Graziji, op.au.) se govori da je 80% EU novca prebačeno na račun crkve, a 20% preusmjereno na neke druge namjene (plaćanje dugova). U frizerskim se salonima može načuti da novac koji se uplati crkvi može nekim oblikom transsupstancije završiti i na privatnim računima izvan EU. Mislim da Bog nije time osobito zadovoljan, a mislim da je to i pokazao. Postoje indicije da se ni Papi to ne sviđa, iako je i Vatikanska banka pod prismotrom EU javnog tužiteljstva. Zagreb će se morati snalaziti sam. Jednom moramo odrasti. Gradovi vole samo one koji su ih gradili svojim rukama.
Osobno, nisam neki posebni obožavatelj austrougarskog neoklasicizma, mogu živjeti bez toga. Ne sviđa mi se ni katedrala, volim gotiku pa me neogotika nekako vrijeđa. Sumnjam da imam puno istomišljenika. Osobno, važan mi je Gradec, njemu treba ozbiljna promjena programa, iseljavanje političara i vraćanje života. I, dakako, arheološka istraživanja. Pa mi više ni ne znamo gdje je bila kraljeva palača.
Protokol ne može biti unificiran
Što trebaju napraviti građani iseljeni iz stanova i kuća te što im je činiti u slučajevima da ne postoje modaliteti obnove njihovih stanova?
To doslovno ovisi o događaju i mora se ozbiljno pogledati kuća, a k tome i vlasnički listovi i sve ostalo. Voljela bih da se Čučerje, Markuševac i Kašina i sva naselja u toj zoni urbaniziraju komasacijama na način kako je profesor Tabb sagradio Serenbe, da se tamo vrate životinje i da se poboljša komunalna infrastruktura. Isto želim i Petrinji, Glini, a onda cijeloj Hrvatskoj. Zagreb je problem, ali potres prijeti i ostalim gradovima u Hrvatskoj. Mrziti Zagrepčane je dosta loša karma…. Postupak, tj. protokol ne može biti unificiran. Za sada nemamo ideju, ali ozbiljni ljudi rade na analizama. Tehnološka rješenja se ne rade čarobnim štapićima, a ako netko napravi takvo, možete biti sigurni da je idiot.
A oni čiji se stanovi mogu dovesti natrag u prvobitno stanje i “tvorničke postavke”?
Oni su valjda već to napravili.
Ljudi kod nas često ne vole čuti realno stanje stvari, ni neku arbitražnu istinu, niti biti dovedeni pred činjenice po kojima možda nije uvijek vanjski faktor ili viša sila kriva za nastale štete. Imali ste neke zanimljive opaske vezane za situaciju i odgovornost oko štete i potresa. Nastradali uglavnom upiru prstom prema Gradu i državi tražeći krivca… Je li tome uvijek tako?
Je. Tako je. Grad je povijesno komunalna cjelina, svi smo dionici. Plaćamo prirez, plaćamo porez, plaćamo komunalni doprinos. To su tehnički oblici osiguranja. Ako država i grad ne mogu skuhati ručak ljudima nakon katastrofe, onda oni nisu država i grad nego skupina pljačkaša koji reketare novac lažno obećavajući uslugu, što je prevara.
Imali smo priliku iskočiti. Dovesti stručnjake sa svih strana svijeta, stvoriti centar izvrsnosti. Prvo se misli, onda se radi
Nužnost osobne odgovornosti
Vaši savjeti i sugestije kod gradnje i obnove kuća – kako na seizmološki aktivnim teritorijima minimizirati potencijalnu štetu od potresa?
Ne graditi na mjestima na kojima se očekuje poplava ili potres. Ako se gradi, AB konstrukcija dimenzionirana na 6.5 ili drvena konstrukcija od lameliranog drva. Temelji i dilatacije, potporni zidovi. I uvođenje vladavine zakona, koja predviđa da se točno definiraju obveze svih javnih službi. I protokoli postupanja. I obvezuje da svi uvjeti budu unaprijed poznati građanima. I osobnu odgovornost i odgovaranje imovinom za dužnosnike. To dokazano pomaže.
Za koliko je najrealnije očekivati povratak situacije u okvire prije potresa i u gradu Zagrebu i oko Petrinje i Gline gdje upravo dok razgovaramo trese novih 5.0? Vjerojatno je riječ o godinama, ovim tempom?
Tempo ovisi o planu. Plana nema. Mogu se platiti Japanci da srede sve, a oni koštaju. Nažalost, nema ih se čime platiti jer su ljubavnice dužnosnika iz budžeta dobivale stanove i bunde. Tko tolerira prostituciju, obije mu se o glavu. Uvijek je tako.
Početkom travnja 2020. trebala je biti uvedena radna obveza za sve djelatnike sveučilišta i studente, trebali su početi s istraživanjima i pripremom iz svog sektora. Država je trebala financirati 100 doktorata, 500 magisterija i 2500 bakalaureata na ciljane teme. Uglavnom pravne, ekonomske, graditeljske, strojarske… Imali smo priliku iskočiti. Dovesti stručnjake sa svih strana svijeta, stvoriti centar izvrsnosti. Prvo se misli, onda se radi. U stvarnosti, nisu kupili ni seizmografe.