Celijakija ili glutenska enteropatija bolest je koju obilježava nepodnošljivost organizma na gluten, bjelančevine pšenice, raži, ječma, zobi i drugih žitarica nastalih njihovim križanjem.
To je ujedno i doživotna kronična bolest, pa se oboljeli moraju pridržavati doživotne zdravstvene dijete, striktne prehrane bez glutena bez odstupanja.
Naime, jedini ‘lijek’ kod bolesti je upravo striktna prehrana koja zahtjeva znanja i pažnju, jer se gluten nalazi i tamo gdje se na očekuje. A najmanja prisutnost glutena u hrani (>0,002 ppm) predstavlja veliku opasnost za zdravlje oboljelih od celijakije.
Zloćudne bolesti kod celijakije 40 puta su češće nego kod drugih osoba!
Istraživanja su pokazala da oboljeli koji nisu na striktnoj dijeti mogu posljedično imati mnoge bolesti. Zloćudne bolesti kod celijakije čak su 40 puta češće nego kod drugih osoba!
Bolesnici su za sada još uvijek izloženi stalnom riziku nesvjesnog uzimanja za njih štetnih tvari. Naime, općenito nepoznavanje o celijakiji u društvu stvara oboljelima brojne neugodnosti. Kako je gluten (protein koji se nalazi u većini žitarica) vrlo jeftin i lako dostupan, a industrijskim namirnicama daje formu, volumen i kompaktnost, tako ga, na nesreću mnogih celijakičara, proizvođači hrane obilato i rado koriste. Kroz godine je postao važan dio prehrambenih boja, konzervansa i aditiva pa se može naći u namirnicama u kojima ga niti u snovima ne biste očekivali.
Osobe oboljele od celijakije ne podnose ovaj protein te pri konzumiraju hrane mogu ozbiljno narušiti imunološki sistem, odnosno dovesti do oštećenja tankog crijeva. Jedina sigurna terapija od bolesti je stroga doživotna bezglutenska prehrana. Nova istraživanja otkrila su da u određenim dozama gluten kod svakoga može prouzročiti probavne tegobe kao što su bol, napuhavanje, zatvor ili proljev te umor. To je jedan od razloga zašto je u svijetu zadnjih godina pomodni hit upravo bezglutenska dijeta, kojoj su se podvrgle i brojne celebrity osobe. Naime, dok je to većini svojevrsni hir, osobama oboljelima od celijakije bezglutenska dijeta jest svakodnevica s kojom moraju živjeti do kraja života!
Bezglutenski stil života
Najnovija istraživanja pokazala su kako proizvodi iz kojih je izuzet gluten mogu sadržavati i do pet puta veću količinu masti i šećera. Stoga stručnjaci upozoravaju da redukcijom glutena iz proizvoda namirnice ne dobivaju na kvaliteti i da mršavljenje pomoću njih nije ništa drugo nego običan mit i hir!
Kako je živjeti s celijakom od rođenja ispričala nam je novinarka i turistička djelatnica Anamaria Laslo, kojoj je u dobi od samo godinu dana dijagnosticirana celijakija te cijeli život provodi strogu bezglutensku dijetu kako bi sačuvala zdravlje.
Iza Anamarie je i sedmogodišnji poduzetnički staž tijekom kojeg je kroz vlastitu tvrtku organizirala i provodila radionice bezglutenskog kuhanja, putovanja i savjetovanja. Kvalifikacije je, osim cjeloživotnog vlastitog kuhanja bez glutena, stekla i edukacijom na Talijanskom kulinarskom institutu, u specijaliziranoj školi kuhanja bez glutena.
Zbog logističkih i privatnih razloga, nakon što je postala majka djevojčice, tu je poduzetničku epizodu završila, no iskustvo i znanje koje je stekla, i koje je u međuvremenu nadogradila, odlučila je podijeliti na Mixer.hr-u.
“Rođena sam kao treće, najmlađe dijete u obitelji. U dobi od 8 mjeseci prestala sam napredovati, mršavila sam, slabila, gotovo stalno sam bila dehidrirana i imala jake proljeve. Bilo je to doba kada se dojenje nije toliko promoviralo niti podržavalo kao danas pa su bebe vrlo rano prelazile na kašice koje su u pravilu bile na bazi žitarica ili su sadržavale pšenični griz, mljevene kekse i tome slično. U lokalnoj bolnici su me nakon nekog vremena otpisali jer nisu znali što nije u redu sa mnom pa su me poslali kući da doslovce umrem jer sam bila na rubu snaga”, počinje svoju priču Anamaria.
Dijagnoza za cijeli život
“Ali moji roditelji su se za mene borili i nisu odustajali; čuli su za primarijusa Veljka Mardešića sa zagrebačkog Rebra koji je uspješno otkrivao i liječio takve i slične probleme u vrlo ranoj dječjoj dobi. Na Rebru su me odmah primili i u bolnici sam provela, sa kratkim prekidima, oko godinu dana. Prim. Mardešić je brzo postavio dijagnozu, bila mi je potrebna transfuzija zbog anemije uzrokovane teškom upalom u crijevima, kao i potpuno uklanjanje glutena iz prehrane. Kad su me otpustili, nisam znala hodati, a niti pričati. Stvorila sam neki svoj jezik koji nitko nije razumio (poput pokvarenog tranzistora, govorila je moja mama). Bilo je to u doba kada roditelji nisu mogli ostajati sa svojom djecom u bolnicama pa me tako nije tko imao učiti govoriti niti hodati”, priča nam iskreno.
Ističe kako se nekada smatralo da celijakija nestaje u pubertetu, do najkasnije adolescencije. Danas se zna da to nije tako i da je jednom postavljena dijagnoza za cijeli život. U vrijeme njezinog odrastanja, nije bilo apsolutno ničega za kupiti u Jugoslaviji. Na sreću, Anamaria je imala ujaka i strica u Njemačkoj pa su joj oni nabavljali namirnice. A i njezina mama je ubrzo postala prava majstorica u pripremanju bezglutenske hrane, pa se Anamaria rado prisjeća i kako joj se pripremala čak i kremšnite bez glutena!
Opsesija hranom
“U fazi kada mi bolest još nije otkrivena, uporno su me hranili glutenskim kašicama, a meni je bilo sve gore, mršavila sam i slabila sve više, a vjerujem da sam sigurno stalno bila i gladna. Možda iz tog doba vučem iracionalan strah od gladi; svega se mogu odreći, ali hrane ne. Frižider mi uvijek mora biti pun i osjećam se loše i nekako jadno kada nemam veliki izbor hrane u kući. Zapravo je hrana moja opsesija, stalno razmišljam o njoj, veselim se dobrom obroku kao malo čemu. Moja deviza je ‘when in doubt, make a cake’. Uvijek je dobar trenutak za ispeći kolač. Ako sam neraspoložena, pečenje kolača me podigne, a ako sam dobre volje, to je onda razlog za pravo malo slavlje! Čak me i jedna kolegica prozvala snobom za hranu, jer ja zaista ne štedim na tom izdatku. Nikad ne kupujem prehrambene proizvode na akcijama, čak i ako znam da su bezglutenski. Trudim se jesti svježe i sezonski, puno kuham i uživam u tome”, priča nam Anamaria.
Društveni aspekt celijakije
Prepričava nam i koliko joj je celijakija odredila društveni život kroz odrastanje. Naime, kada bi cijelo društvo išlo na pizzu i pivo, ona bi donekle ostajala po strani ili sjedila su svom kutu i jela salatu jer se, primjerice, rižoto koji se priprema u pizzeriji, zbog neznanja, često zgušnjava s pšeničnim brašnom. Također, još uvijek se suočava sa situacijama da joj u restoranima ponude, primjerice, povrće na žaru ali ‘malo ga pospu s brašnom da dobije ljepšu boju’. A kako celijakičarima meso na žaru već ‘izlazi na uši’ obično obrok završe, sa smijehom nam priča Anamaria, s nekoliko čaša vina i mršavom salatom.
“Takve situacije znaju biti neugodne, ali nekako s vremenom oguglate pa se čak i šalite na vlastiti račun. Uspoređujete se s nekom bakicom ili kumicom koja vječito šuška sa svojim vrećicama u kojima je bezglutenski kruh, kolač ili neka grickalica. Imati celijakiju nije baš glamurozno i privlačno, ali zna biti zabavno”, kaže nam naša sugovornica.
Poistovjećivanje s celijakijom
“Celijakija je dio mojeg identiteta, ne mogu se zamisliti da ju nemam. Ponekad se pitam kako bih reagirala da mi sada iz vedra neba liječnici kažu da su se zabunili u dijagnozi ili da je odjednom otkrivena tableta koja liječi celijakiju. Sigurna sam da bih i dalje ostala na ovakvoj prehrani bez glutena jer mi je nezamislivo da jedem pšenični kruh i sve ostale proizvode od glutenskog brašna. S godinama se u meni stvorio pogled na glutensku hranu kao na otrov, nešto užasno, neukusno i štetno. Koliko god mi mirisali kroasani kada prolazim pored pekarnica, peciva ili pizze, nema šanse da odem dalje od mirisanja. Sva hrana koja sadrži gluten za mene ima veliki crveni stop znak”, objašnjava nam.
Zadnji zalogaj glutenskog kolača koji je iz znatiželje okusila bilo je prije više od 20 godina i to nakon višegodišnje stroge bezglutenske dijete. Danima je, prepričava nam, prolazila pored jedne pekarnice u kojima su pored ostalih kolača prodavali i mini kroasane. Kad ga je konačno naručila, osjećala se kao da krade, ali istodobno i vrlo uzbuđeno. No, njezino je oduševljenje brzo splasnulo.
“Sve mi se u ustima lijepilo, struktura je bila mljeckava, a okus nikakav. Na kraju ga nisam niti progutala, a usta sam dobro isprala. Bilo je to veliko razočaranje za moje bezglutensko nepce. Meni je moj način prehrane potpuno normalan i uopće ga ne gledam kao na ‘strogu bezglutensku dijetu’, kao na nešto restriktivno, čudno i ograničavajuće. Čak bih mogla reći da je meni standardan način prehrane čudan, i ne razumijem otkud tolika opsesija pšenicom i glutenskim namirnicama”, iskreno će.
Životni izazovi
Jedni od najvećih problema u Hrvatskoj s kojima se osobe oboljele od celijakije susreću, jest trenutak kada trebaju jesti izvan kuće. Vlasnici ugostiteljskih objekata su kod nas, nažalost, još uvijek nedovoljno informirani i opremljeni za pripremanje takvih obroka, a niti ne postoji propis ili pravilnik koji bi regulirao pripremanje bezglutenskih menija u komercijalnim kuhinjama.
“Onaj mali broj koji se i upustio u to, nitko ne nadgleda, osim njih samih i bojim se da to nije dovoljno sigurno. Najveći problem je kontaminacija glutenom, skladištenje namirnica i znanje kako osigurati sigurnu bezglutensku zonu za pripremanje i serviranje takvih obroka. Zato je i jedna od mojih glavnih ‘životnih misija’ nastojanje da informiram širu javnost o prehrambenim standardima za sve ljude koji, bez obzira na razlog, gluten zaobilaze u širokom luku!”, optimistično će Anamaria Laslo.
A kao jedan od koraka svoje ‘misije’ Anamaria će od sljedećeg tjedna početi pisati kolumnu na našem portalu o životu bez glutena, o svemu što je tijekom života naučila, kao i na radionicama bezglutenskog kuhanja, putovanja i savjetovanja.