Ivicu Prtenjaču nije jednostavno opisati a da uvod ne bude dulji od intervjua. Radio se sve i svašta, usput i studirao; istaknuti je promotor književnosti, sudionik, voditelj i organizator književnih susreta i događanja, dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Uvršten je u više antologija i pregleda hrvatske poezije; piše i predloške za dramske izvedbe, a pjesme i knjige su mu prevođene na 20-ak jezika.
U novom romanu “Sine, idemo kući” bavi se gubitkom, kratkotrajnom nadom i sjećanjem, njegov je glas istodobno dječački, on zapituje, ali i zreli glas čovjeka koji donosi teške odluke. Njih je troje, i nemaju imena. Ponekad se čine samima na svijetu.
O tom svijetu, koji je danas drugačiji nego ikada ranije, novom romanu, poeziji, karijeri, prošlosti i sadašnjosti, društvenim mrežama i uvjetnoj nevidljivosti razgovaramo s ovim svestranim umjetnikom i majstorom pisane riječi koji će jednog dana, ako ne ministar kulture, biti Nobelovac (za kemiju!).
Važno je samo da tvoja rečenica odledi ono zaleđeno more u nama
“Sine, idemo kući” je najaktualniji trenutak autorskog rada i kako iz VBZ-a kažu, mjeseca Ivice Prtenjače, kao posljedica dobitka nagrade za najbolji neobjavljeni roman i 100.000 kn bruto. Ako može iz autorske perspektive kraći uvod s obzirom na to da je riječ o pomalo atipičnoj narativnoj strukturi jer likovi nemaju imena već rodne obiteljske uloge. Depersonalizacija je neka metafora vremena u kojem živimo ili nevezano dobar dramski trenutak?
Sjajno pitanje, ali nije mi namjera bila baviti se depersonalizacijom. Posve suprotne sam namjere imao, ostavio sam svoja tri glavna lika bezimenima namjerno, kako bi došlo do te personalizacije. Htio sam da čitatelj sam upiše imena, da sam osjeti tko bi ti likovi mogli biti i kako bi se mogli zvati. Na kraju, postojali su i praktični razlozi, ta bi imena bila samo teret tim likovima, ovako je sasvim jasno tko je to, dijelom su te uloge njihovi dominantni identiteti ovdje.
Ako me pitaš o tome namještaju li se neke nagrade, naravno da se namještaju, ali ja eto, anonimno dobijem, pod imenom ne, dakle ništa nisam uspio namjestiti…
Nagrade te nikad nisu mimoilazile i s te strane status nagrađivanog autora je neupitan. U vrijeme kad su se čitale knjige u tiražama s tri nule iza prve znamenke Prtenjača je isto sazidao status “jednog od…”. Ali, zanima me, s obzirom na malo tržište i medijsku, off kulturnu i pop kulturnu baru, koliko su te nagrade posljedično uzročni odnosi ljudi koji se pozdravljaju po hodnicima, a koliko su odraz netaknutog natjecanja u skoku u vis s knjigom?
Nisam samo dobivao nagrade nego sam sjedio i u žirijima koji su dodjeljivali nagrade, i još to činim. Moje je iskustvo dobro, nikad nisam imao nikakav problem sa zastupanjem svoga stava o pojedinom autoru, nekad bismo ga nagradili, nekad ne. Nagrade su uvijek zbir pojedinačnih ocjena i glasova, takva su barem moja iskustva. Moje dvije jedine nagrade za prozu su ove koje sam dobio za rukopise pod šifrom, dakle na anonimnom natječaju.
Ako me pitaš o tome namještaju li se neke nagrade, naravno da se namještaju, ali ja eto, anonimno dobijem, pod imenom ne, dakle ništa nisam uspio namjestiti, hahaha. I tu sam nekako neuspješan i neambiciozan. Ali, otkrit ću ti tajnu, nagrade nisu važne. Važno je samo da tvoja rečenica odledi ono zaleđeno more u nama, znaš i sam Kafkinu misao.
Sam letim i sam se prizemljujem
Koliko su dokazanom i provjerenom autoru tvog formata one važne s pozicije tapšanja na kvalitetu ponuđenog djela? Postoje li danas autorske nesigurnosti ili radiš apsolutno nevezano za recepciju i feedback od strane struke?
Naravno da je važno tapšanje, važni su zagrljaji, poljupci, sva je ljubav važna, tu naravno ne govorim o književnosti, nego o onima koje voliš i kojima pripadaš. A što se pisanja tiče, ja sam osamljenik, ne šaljem svoje romane niti zbirke prijateljima na čitanje, nikome. Ne zato što sam bahat i mislim da su maestralni, nego zato što posjedujem snažan intimizam s tekstom koji nastaje, pa mi se nekako čini i nepristojnim izlagati taj tip svoje golotinje. Sam tipkam, sam stradavam, sam letim i sam se prizemljujem.
Naučio sam svašta u tom tipkanju, možda i najvažnija je tu stvar da te nitko zapravo neće procijeniti onoliko točno koliko to možeš učiniti sam, ali moraš ostati čist i strog, dramatičan i posvećen, ali opet zaigran i vedar. Možda kompliciram, ali postoji neka ruska izreka koja ide nekako ovako: sam pijem, sam lunjam, sam sebi votku nalijevam.
Jedan od nagrađivanih romana je i roman “Brdo” prema kojem nastaje scenarij i produkcija filma. O čemu je riječ i kako je došlo do ponude, realizacije i uopće suradnje?
Dva dana nakon što je “Brdo” izašlo nazvao me redatelj Bruno Gamulin i rekao da bi on po tome snimio dugometražni igrani film. Rekao sam može. Onda me je on pitao da zajedno radimo scenarij, opet sam se složio i evo nas sad na kraju tog puta, sedam godina nakon izlaska knjige. Trebali smo već snimati, ali nas je korona omela, nadam se da je sljedeći lipanj naš.
Tržište je drugačiji mehanizam od struke, a ono se od početka tvog aktivnog rada prepolovilo, malo je reći. Obzirom da dokle je god potrebe za komercijalnom djelatnosti u izdavaštvu uvijek će biti bitno čitaju li se knjige u peterostrukim, četverostrukim ili trostrukim nulama iza jedinice ili drugih brojaka, ali kako se nositi s drastičnim padom broja čitatelja i prodaje u nas?
Moj odgovor je pisati dobre knjige, raditi više, boriti se za svakog mladog čovjeka, ići prema njemu s otvorenim rukama punim dobrih stvari. Reći mu da su mu većinom lagali, da postoji način da bezbolno i ugodno promijeni svoj život na bolje. Čitajući, pripadajući svijetu arta, ništa ljekovitije i pametnije ljudsko biće ne može učiniti da otjera očaj vlastita postojanja. Dakle, gubitak čitatelja i pad prodaje knjiga je posljedica toga što gubimo ljude, umjesto da ih lovimo.
Pisanje anno domini korona godine – postaje li hobi ili se može raditi o profesionalnom zvanju? Maštam o idealnoj situaciji u kojoj autor objavi djelo. Jednom godišnje. Ono se proda u 10.000 primjeraka po 100 kuna. To je milijun kuna i od toga autoru pripadne muško-ženskih 10%, ali s tih 100.000 kuna bi se dalo živjeti pristojno pola godine i cijelu ako se stisne hrvatskom prosjeku. Nemoguće, davno svršena vremena ili?
I kao da je bilo nekad,
I kao da je bilo tu
Pod velikim svetlim suncem,
Pod velikim svetlim svodom
Ti, Ivice, putuješ a da se nisi ni pomaknuo
S te strane koliko je Prtenjača čitan vani prema prijevodima dosadašnjih djela i nose li prijevodi na druge jezike osim lijepih podataka za CV dostatnu i kakvu materijalni ekvivalent? Cijelo vrijeme, naime, navijam za situaciju čuti i saznati kako postoje domaći pisci i autori koji mogu živjeti isključivo od svog kreativnog autorskog rada. Ali? Ima li ali pozitivan završetak i nastavak rečenice…
Nešto se i tu zaradi, pa te zovu da gostuješ, i tu nešto kapne, sve je to nestalno i nesigurno. Ali znaš, netko u bečkoj kavani uzme u ruku tvoj roman i čita ga, pa ga preporuči nekome u Innsbrucku pa i on čita, ti Ivice putuješ a da se nisi ni pomaknuo. Maleno čudo koje mene veseli. Kad smo kod inozemnih uspjeha, kod naših se autora, ne samo pisaca uvriježilo govoriti o karijeri… ali i ne samo kod autora, najednom karijeru imaju i pedikeri, taksisti i ministri. Eto, ja nemam karijeru, nikad na tako nešto nisam pomislio.
Veliki je čovjek rekao onu veliku rečenicu o milosti, ja sam je malo preradio za svoju upotrebu: Milost ne tražim niti bih si je dao!
Urednik Prtenjača prema autoru Ivici. Je li strog, popustljiv, prestrog, nekritičan ili?
Bila je ona drama – Bog masakra, nisam je gledao niti čitao, ali naslov je odličan. Šalim se malo, nema krvi, ali nema niti milosti. Veliki je čovjek rekao onu veliku rečenicu o milosti, ja sam je malo preradio za svoju upotrebu: Milost ne tražim niti bih si je dao.
A prema drugim kolegama? Koliko su i kakva je situacija na hrvatskoj literarnoj sceni – ako pričamo o modernoj prozi? Kako kao ljubitelj knjige gledaš u smislu autorske ponude novih kvalitetnih imena?
Ima tu svega, prehvaljenih i skrajnutih, lijenih i monstruozno radišnih, uglavnom čitam sve što mogu, pratim, ponekad se razveselim, ponekad snuždim.
Kad bih nosio prstene pečatnjake (možda bih trebao?) na jednom bi bilo slovo DŽ, a na drugom A. To je sve…
A poezija? Jesu li pjesnici od čuđenja postali teretom i daveži svijetu? Čita li i kupuje li itko pjesme bez glazbenih podloga?
Poezija je solidno dinamična posljednjih godina, to pratim još intenzivnije zbog radijske emisije “Metafora” u kojoj je čitam. Kad smo kod domaćih pjesnika, tu je polje vrlo široko, ja, primjerice, rado u emisiji čitam Danijela Dragojevića koji je u 88. i Mariju Skočibušić koja je u 19. Dobri su!
Molim te, s domaće pop i glazbene scene, recimo osim Urbanove “Sama”, koje su pjesme lirski vrijedne pamćenja i tko su ljudi, mimo Saše Antića, koji su na ti sa stihovima i rimama?
Molim te da me razumiješ, da prihvatiš moje izmotavanje kad je ova stvar u pitanju… Ja sam stariji mladić, postojao je jedan pjesnik, čovjek koji je sve rekao, učinio to na najbolji mogući način, koji je za mene premašio sve sfere, to je Džoni. I on će to, zbog tog što sam, kako ti rekoh stariji mladić, i ostati. Na drugoj sferi je Arsen. Kad bih nosio prstene pečatnjake (možda bih trebao?) na jednom bi bilo slovo DŽ, a na drugom A. To je sve.
Suradnja sa Stankovićem na ‘Nedjeljom u 2’
Medijska epizoda kod Stankovića je tijekom nekoliko sezona išla kao nastavak na Mosora i tu su bile neizbježne usporedbe, ali neki je prepoznatljiv pečat ipak ostao. Kako je došlo do angažmana, poziva, prihvaćanja i prestanka, ako može osvrt iza ramena?
Aco me pozvao, surađivali smo lijepo, povremeno, kad bi njemu trebao moj komentar, i na tome smo ostali. Bilo je tu dosta posla, morao sam malo pratiti neke stvari više nego što bih to želio. Uglavnom, zahvalan sam za taj poslić.
Držim se svoje uvjetne nevidljivosti
Ako nisam nešto propustio, za razliku od nekih kolega, nisi aktivan ni puno prisutan na društvenim mrežama. Gubitak vremena, suštinska nezainteresiranost ili odbojnost prema novim dimnim signalima?
Nemam profile na mrežama, to me ne privlači. Držim se svoje uvjetne nevidljivosti i nemam potrebu komentirati stvari ili biti u intenzivnoj komunikaciji. S druge strane, kad sjednem za kompjutor, volim tipkati smislene stvari, ne volim gubiti vrijeme. Poštujem da se svijet dobrim dijelom preselio tamo, ali ja još nisam, a hoću li, pa nisam siguran.
Piše pri opisu djela i osobe “Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik…”. Kad postaje ministar kulture RH i što radi u svom mandatu?
Najprije Nobelovac, za kemiju.
Copyright fotografija: Ivica Prtenjača