Ovaj tjedan je započeo obilježavanjem Međunarodnog dana žena. Upravo zato odlučila sam prenijeti svima vama kako se osjećam kao žena s invaliditetom u 21. stoljeću u Republici Hrvatskoj.
Odbacit ću u daljinu ruže i karanfile i ponovno zagrebati u svoju unutrašnjost i povezati je sa činjenicama koje često odbacujemo sa strane, upakirane u celofan zaborava i nemara.
Jesam li uopće žena ili samo etiketa ‘osobe s invaliditetom’?
Ima trenutaka kada si postavljam pitanje jesam li uopće žena… ili samo etiketa ‘osobe s invaliditetom’ kako me mnogi pojedinci percipiraju? Netko će reći: ‘Sama si se dovela do toga kada si odlučila javno progovoriti o svom invaliditeti, nitko te nije tjerao.’
I dijelom će takvi ljudi biti u pravu. Nitko me nije tjerao. Isto tako nitko nije tjerao sve one žene u našoj prošlosti zbog kojih i danas obilježavamo Dan žena. Nije nitko nikoga natjerao da progovori o nejednakostima, diskriminaciji, ponižavanju, lošijem postupanju, neravnopravnosti…
Nitko ih nije tjerao… tjerala ih je naprijed samo želja da kao žene budu jednako priznate u društvu, na radnom mjestu i u radnom okruženju. To nije bila bitka samo za ravnopravnost i jednake radne uvjete, bila je to bitka za preživljavanje.
Sonja Švec Španjol: Pandemija je rezultirala većim nasiljem nad ženama u društvu i u obitelji
Te su žene imale u sebi snagu Lavice u sebi. Za mene su heroine, jer biti u okolnostima u kojima su se one nalazile i progovoriti o tematici o kojoj su – ne govorile – nego vikale, čin je heroja. Sebe ne smatram heroinom, ja sam samo običan čovjek i ako me zapamte po ljudskosti, više nego je dovoljno – no tjera me jednaka snaga kao i žene koje su obilježile povijest!
Što više zakona, deklaracija i uredbi imamo, to kao ljudi imamo manja prava
Pitate se kakve veze ima Dan žena s osobama s invaliditetom? Nikakve. Ako tako gledamo na svijet. I višestoljetne, iz mog kuta gledanja. Po pitanju žena osoba s invaliditetom, čak se i Lavica u meni ponekad pokunji i poželi spustiti glavu u trenutku očaja kada vidi koliko toga još uvijek nismo kao čovječanstvo i društvo učinili da se svatko osjeća i bude jednakim onome do njega.
Baš sam danas pročitala članak u kojem pučka pravobraniteljica povodom Dana žena iznosi u priopćenju nekoliko podataka koji su me rasplakali. I dok pišem ove retke, proživljavam jednaku bol, osjećam se nemoćno i žao mi je što sam zapela u ovoj dimenziji u kojoj izgleda da što više zakona, deklaracija i uredbi imamo, to kao ljudi imamo manja prava. Možda i nismo ljudi, možda smo uistinu ‘oni invalidi’ ili ‘žene s greškom’…
Često pratim različite grupe žena poduzetnica, žena koje nešto pokreću, pratim razna događanja vezana uz žene i ako izuzmemo one u civilnom sektoru koje su vrlo često predsjednice udruga određene ciljane skupine, ne vidim da su žene osobe s invaliditetom na upravljačkim funkcijama.
Od ukupnog broja osoba s invaliditetom čak je 42,7% žena
Pučka pravobraniteljica iznosi podatak da trenutno u Hrvatskoj imamo 42,7% žene sa statusom osobe s invaliditetom u odnosu na ukupan broj osoba s invaliditetom, da na rukovodećim mjestima gotovo i nema žena osoba s invaliditetom, a u zastupničkom tijelu (Sabor) se nalazi samo jedna žena s invaliditetom.
Lavica Leonida: Osobna invalidnina – pravo za koje mnoge osobe s invaliditetom ni ne znaju
Otkako sam javno progovorila o izazovu zvanom invaliditet, dobila sam divne poruke ljudi koji su spremni i dalje u meni gledati ljudsko biće ženskog roda, međutim, dobila sam i ‘savjete’ pa i nekoliko ‘upozorenja’ da neću ‘dobro proći’ ako nastavim javno govoriti o temama koje se ne govore.
Rekli su mi da nažalost ne živimo u svijetu u kojem se greške toleriraju (uz kasnije obrazloženje da invaliditet nije moja greška, ali eto, dio je mene)!
Da mi to nisu govorile žene koje u javnosti promoviraju i brane žensko zajedništvo, povezivanje i podršku, vjerojatno ne bih zapamtila. Ali, kad ti to kaže netko tko pred kamerama i publikom glasno ističe jedne vrijednosti i način razmišljanja, a kasnije ti u polušaptu kaže nešto potpuno drugačije… boli. Uistinu boli.
U sebi ne vidim robu s greškom, u sebi vidim jedno posebno biće
Rekli su mi da se nikada neću udati ako budem govorila ‘da sam invalid’ jer nitko ne želi ‘robu s greškom’. I danas mi to mnogi govore, izravno i ne izravno – ne pitajući me što uopće želim i što jesam.
Na stranu činjenica kako dan danas mnogi misle da žena nije ‘potpuno’ žena dok se ne uda i ne rodi (to je tema za druga vremena), ono što mene boli i što snažno proživljavam zadnjih dana, to je misao trebam li se odreći sama sebe da bih zadovoljila ovu dimenziju i kako da se odreknem bolova i kraće noge – kad to nisam ni birala ni željela.
Lavica Leonida: Želiš nešto što ti ne pripada? Evo ti moji bolovi…
U sebi ne vidim robu s greškom, u sebi vidim jedno posebno biće, osobu koja nije ukalupljena i koju zanima toliko toga i koja toliko puno može. No, ponekad, ponekad sama sebe pitam trebam li svoje ‘naočale razmišljanja’ oprati jer možda uistinu ne gledam na svijet ‘ispravno’… Možda trebam poštovati i živjeti namete – možda se trebam stidjeti sebe, možda trebam lagati kako sam zdrava, možda trebam ubiti Lavicu u sebi koja se snažno opire ukalupljivanju…
Ako izgubimo sami sebe, sve smo izgubili!
A ako ubijem Lavicu u sebi, svjesna sam da ću iznevjeriti sve one žene koje su se borile za jednakost svih ljudi u puno težim okolnostima. Iznevjeriti ću djecu svojih prijatelja. I sebe. A sebe jedino imamo čitav svoj život, i ako izgubimo sami sebe, sve smo izgubili!
Invaliditet žene nije problem. On je izazov. Nepredvidljiv kao vožnja u Disneylandu. Prisutan poput sunca na nebu, prisutan čak i kad ga oblaci ‘o tome se ne govori’ prekriju. I ne čini nikoga greškom
I tako, u 2021. završavam tekst u suzama puštajući sve vas da razmislite o ljudskosti, o ljudskim pravima, jednakosti…
Molim vas, nemojte diskriminirati nikoga! Nemojte donositi cvjetove prihvaćanja reda radi ni pričati o zajedništvu ako ga zaista uvijek i svugdje ne živite. Nemojte. Radije nemojte ništa nego graditi zid tamo gdje ima prostora za mostove zajedništva.