“Ja sam Lavica, koja je tvoja supermoć? Meni se Lavica nije smjestila u horoskop, nego se sakrila u ime. Zovem se Leonida (Leon – Lav). Nedavno sam shvatila proučavajući hrpetine liječničke dokumentacije da se za svoj život borim od svojih prvih udisaja. Lav se u prirodi bori za hranu, zbog utjecaja ljudi na prirodu i za svoje stanište…. Lavica se, primjerice, bori za svoje mladunce. Upravo ta borba je naša najveća poveznica. I ja se borim – cijeli život”, tako nam na početku razgovora priča ova mlada djevojka koju ni najteži životni udari nisu obeshrabrili (ni slomili) da na svijet gleda s puno optimizma.
S gotovo zaraznom vedrinom koju nesebično dijeli i na društvenim mrežama oduševljava brojne svoje pratitelje.
Palčica koju je spasila baka
“Rođena sam 1987. u 8. mjesecu mamine trudnoće sa 2200 grama. Danas to nije ništa neobično, danas prežive bebe i sa 800 grama. No, godine 1987. u Pakracu ovo je bila izvanredna situacija. Mjesec dana sam provela u inkubatoru. Borila se dan po dan. Pri tome sam zaradila E. Colli jer su me hranili bočicom s kojom su hranili i druge bebe, a kako nisam bila dovoljno razvijena, bakterija me gotovo ubila. Spasio me bakin poziv liječnicima na odjel jer je saznala da stalno plačem. Jedan je liječnik bio bakin poznanik i reagirao je na njezin poziv – tek su tada ustanovili da imam bakteriju i doslovno mi spasili život. U inkubatoru sam pala na 2 kilograma – poput malo većeg pilića”, otkriva nam ova 33-godišnjakinja, koja danas radi kao stručna suradnica u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Zagreb.
Kreira projekte, održava radionice i edukacije o ponovnoj uporabi tekstila i održivom razvoju po školama/institucijama te vodi promidžbu Zadruge. Pri kraju je stručnog usavršavanja na PAR-u za Voditeljicu odnosa s javnošću, a odnedavno radi i na pola radnog vremena kao pomoćna administratorica u Quahwi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Puška na sljepoočnici
“Mamu sam upoznala s 2 mjeseca starosti. Taman sam došla doma, a mama je završila u bolnici zbog bolesti bubrega. Sve ono što je normalno kad se rodiš, dodiri, poljupci, sisanje… kod mene toga nije bilo. Bila je to od početka borba za život. Odrasla sam na selu i do kretanja u vrtić sve je bilo manje-više u redu. Rata se skoro pa i ne sjećam. Skoro… ostalo mi je ipak sjećanje na 1991. i uperenu pušku u sljepoočnicu. Nikad neću shvatiti zašto bi netko djetetu od 4 godine stavio metal na sljepoočnicu. Nisam odgajana da ikoga mrzim. Ne razumijem, no ne osuđujem. Zato danas uvijek puštam druge da ulicom idu prvi jer mi je kao posljedica te nemile scene ostao strah od hodanja ispred nekoga. Naime, tako sam s puškom uperenom u sebe hodala oko auta da bi došla do tate”, priča nam, a mi u nevjerici slušamo i promišljamo – do koje granice te život može testirati i iskušavati.
Leonida je ipak bila jako veselo i živo dijete. No, 1993. godine redovan sistematski pregled prije polaska u školu pokazao je da ima skoliozu kralježnice – i to je bila velika prekretnica u njezinu životu. Na početku jednog od razdoblja koje mnogi nazivaju najsretnijim razdobljem našeg života – ona je završila – u ‘okovima’!
Zbog skolioze kralježnice – u gipsu
“Godine 1994. prvi puta sam gipsana kako bi mi se uzela mjera za ortozu. I tako svake druge godine do moje 18. Kako sam se s time nosila? Jako teško. Odjednom sam ja – koja se penjala po stablima, trčala okolo i valjala po podu – stavljena u neki kalup od plastike i željeza koji je skoro bio težak poput mene i ograničio mi kretanje. Mogla sam samo sjediti, spavati i hodati. Nisam mogla čučnuti, sagnuti se. Bila sam čovjek robot. I grozno je bilo tako odrastati na selu gdje ti nema tko objasniti što se s tobom događa, zašto baš ti imaš te okove po sebi”, prisjeća se Leonida sa sjetom razdoblja koje je teško prihvatiti i odrasloj osobi, a kamoli djetetu željnom igara s drugom djecom, trčanja i veselja.
Sjeća se i kako se njezina učiteljica se u nižim razredima teško nosila s Leonidinom situacijom. Nitko joj nije objasnio kako postupati, pa je, primjerice, kako Leonida nije mogla zavezati vezice na cipelama, kada bi išli vani, drugu djecu ‘kažnjavala’ da joj zavežu vezice na cipelama.
“Jako pogrešan pristup, no jedini koji je ona znala. A pubertet posebno pamtim kao težak period. Kako je država dozvoljavala nove ortoze svake dvije godine, a meni se tijelo mijenjalo, željezo mi se urezivalo u kožu. Bilo je to bolno razdoblje. Spavati u tome je bilo skoro pa nemoguće. Potajno sam ga navečer skidala da tata ne zna jer nisam mogla više izdržati. Nisam smjela imati koturaljke, nikada se nisam rolala, bicikl me susjeda potajno naučila voziti… Kako sam bila okovana željezom, primjerice, morala sam bježati doma kad je počinjala grmljavina da me ne bi pogodio grom. Sa 15 godina su otkrili i da imam kraću lijevu nogu 2 i pol centimetara. I to su otkrili tako što je u vrijeme moje redovne kontrole moj ortoped bio na godišnjem odmoru, a mijenjao ga je drugi liječnik kojem je bilo čudno kako hodam. Od tada dio moje lijeve noge čine ortopedski ulošci – na koje također imam pravo svake dvije godine. Ako uzmem ortopedske cipele, ne smijem uložak – ili suprotno. Jedva sam čekala da navršim 18 godina i izgubim pravo na ortozu“, prepriča nam i dodaje kako je njezina borba zapravo postala i borba sa nesuvislim zakonskim odredbama.
Depresija i bolovi u cijelom tijelu
Ortoza se, kazuje nam nadalje, u njezin život vratila puno kasnije. Naime, s 26 godina je počela osjećati što znači skolioza od 39 stupnjeva po Cobsu kroz stalne bolove.
“Boli me svaka ‘kost’ u tijelu već 7 godina. 24 sata na dan. Mijenja se jedino intenzitet bolova. Nekada mogu sve, nekada ne mogu iz kreveta. Počela sam s tabletama protiv bolova…pa injekcije…onda kad sam počela povraćati lijekove protiv bolova, zamolila sam fizijatra da me uputi ortopedu. Moj sadašnji ortoped je moj preporod. Čovjek koji me dočekuje s ‘Dobar dan, kako ste?’. Čovjek koji sluša i objašnjava. Čovjek koji se ljuti na sustav dok proučava razne Pravilnike i pokušava pronaći načine da ostvarim svoja prava. S 28 godina sam dobila ortozu radi tretmana bolova. Propisana je do kraja života i mijenja se svake dvije godine. Osim što su s mojih 30 godina odbili ortozu jer – „šifra pomagala nije u Pravilniku“. S 32 godine su ponovno odbili jer „osobe starije od 18 godina nemaju pravo na pomagalo. Negdje usput sam pokupila i dijagnozu teške depresivne epizode koja je u tretmanu liječenja. Borim se na sve načine. Za svaki korak, za svaki dan“, priznaje nam, no i tu je životnu nedaću nadvladala.
Želja za životom poput – svake druge osobe
Zadnje dvije godine ima status osobe s invaliditetom u odnosu na rad. Priznato joj je i tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta od 60%. Baš kada smo pomislili da su joj se životne nedaće smilovale i podarile malo mira, stigla je 2020. No, za razliku od svih kojima je epidemija promijenila život iz temelja, Leonidu je ova godina pogodila u najranjivije mjesto – ravno u dušu.
“Ove godine mi je mama umrla od raka. Tata i ja smo ostali sami. Radim na pola minimalca i ne mogu se seliti. No budem. Znam da ću se odseliti i živjeti samostalno i da ću upisati još jedan fakultet. Snovi postoje da bi se ostvarili”, kaže nam glasom u kojem se nazire mudrost osobe koja je proživjela ‘nekoliko života.’
Nedavno su joj prijatelji preko Facebooka pomogli da skupi sredstva za novu ortozu i ortopedske cipele. A što ona na to kaže?
“Konačno dolaze dani koje ću moći provesti kao i svaka druga osoba. Zahvalna sam na svemu što su ljudi za mene učinili! Ono što znam, to je ne odustati. Jedino sebe imam čitav život i ne mogu si dopustiti da izgubim sama sebe. Imala sam uspona i padova, no psihijatrica me podignula riječima kako sam premlada da izgubim sama sebe. Sad se učim upoznavati sama sebe, svaki dan radim neke promjene na sebi, odbacujem negativne osobe i negativnu energiju iz svojih krugova… prekratak je život da ga ne živimo potpuno. Lavica u meni svaki dan pronalazi razne načine da idem naprijed. Ne dopušta mi da odustanem i tjera me naprijed. Svaki dan je nova prilika i svaki dan je moj novi početak. Obično sam ljudsko biće sa supermoći Lavice u svom imenu!”
Buduća spisateljica i osoba s velikom misijom
Na koncu, sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari.
“Lavica je sastavni dio mene i ona je tu da bi ohrabrila, upozorila, podsjetila, pomogla, osnažila, potaknula razna dijela i emocije, istodobno Lavica je ovdje kao primjer stalnih promjena, neodustajanja i borbe za svaki novi dan”, kaže nam ova hrabra mlada dama, ostavivši nas duboko zamišljene nad količinom njezine hrabrosti i optimizma.
Ni čopor Lavica ti nije ravan – draga Leonida!
Fotografije: Kristina Fazinić i privatni album