Kada je na nedavnom kongresu pod nazivom ‘Utjecaj društvenih zbivanja na porast debljine’, sociologinja Mirjana Burić Moskaljov govorila o društvenom kontekstu i posljedicama pandemije i potresa u Hrvatskoj koji su uvelike utjecali na ponašanje ljudi – njezine izjave nikoga nisu ostavile ravnodušnim.
“Posljedice su oslobađanje velike količine negativnih emocija koje direktno utječu na naše mentalno zdravlje i dovode nas u stanje otuđenosti i depresije. Meni se čini kao da smo u proteklom periodu svoj sjedilački način života još više podebljali, potpuno se okrenuli tehnologiji, neumjerenoj prehrani i gotovo zaboravili da slobodno vrijeme provodimo aktivno. Uporno su nam mjesecima slane poruke: budimo odgovorni, ostanimo doma. Potpuno smo zanemarili važnost socijalne interakcije koja je za sve dobne skupine izuzetno važna. A rezultat toga je jedan zanimljiv komentar koji glasi: ‘Kad otvorim frižider sve mi paše, a kad otvorim garderobni ormar – e onda mi ništa ne paše'”, samo su neke od rečenica kojima je ugledna hrvatska sociologinja upozorila na specifične situacije koje su nas zadesile u pandemiji.
Sociološki gledano mi smo primitivno, tehnološki zaostalo društvo
Iza nas je, doista, godina koju nitko, ni u najcrnjim scenarijima nije mogao zamisliti. Ne samo da nam se život okrenuo naglavačke zbog koronavirusa, nego su nas pogodila i dva potresa koji su do kraja razoružali sve egzistencijalne i psihičke štitove kojih smo se donekle uspijevali držati. Kako je to utjecalo na društveno-socijalnu sliku Hrvatske, te kakva je općenito psihološka ‘dijagnoza’ naše nacije, potražili smo odgovore kod ugledne hrvatske sociologinje.
Odgovor na ovo pitanje može nam precizno dati samo budućnost jer nitko od nas nema staklenu kuglu. Međutim, bilo bi poželjno kada bi u Hrvatskoj konačno osvijestili neke činjenice. Sociološki gledano mi smo primitivno, tehnološki zaostalo, demografski ugroženo, institucionalno s niskom razinom učinkovitosti, korupcijski oboljelo, gospodarski nerazvijeno i financijski polarizirano društvo. Društvo koje bilježi mali broj izuzetno bogatih ljudi, društvo u kojem zabrinjavajuće raste sloj stanovništva koji se nalazi na rubu ugroženosti od siromaštva dok srednji sloj kontinuirano gubimo, zaboravljajući da su jedino oni garancija stabilnosti društva. Osim toga, uz pandemiju koja nam je osim bolesti donijela i blokadu gospodarskih aktivnosti mi smo doživjeli i nekoliko razarajućih potresa. Sve ove pojave, u produženom vremenskom trajanju, oslobađaju velike količine negativnih emocija kao što su anksioznost, strah, briga, tuga, bijes, stres ili frustracija koje direktno utječu na naše mentalno zdravlje i dovode nas u stanje otuđenosti i depresije.
Sociološki gledano mi smo primitivno, tehnološki zaostalo, demografski ugroženo, institucionalno s niskom razinom učinkovitosti, korupcijski oboljelo, gospodarski nerazvijeno i financijski polarizirano društvo
Postoje li neka egzaktna istraživanjima u zadnjih godinu dana koja temeljitije ukazuju koliko se i na koje načine mijenjalo ponašanje naših ljudi u pandemiji?
Osobno nisam bila u prilici provoditi neko istraživanje u protekloj godini, ali sam pozorno pratila neka istraživanja i statističke podatke. Posebno me zabrinjavaju podaci Državnog zavoda za statistiku prema kojima svaki četvrti stanovnik RH živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Najveću stopu rizika od siromaštva 50,3% imaju samačka kućanstva osoba sa 65 i više godina. Zatim se u toj poziciji nalaze samohrani roditelji sa stopom od 33,8% i sa stopom od 25,6% su obitelji sa troje i više djece. To je stanje iz 2019. godine, a iskreno se pribojavam da je u prošloj godini došlo do pogoršanja stanja.
Upornim slanjem poruke: ‘Budimo odgovorni, ostanimo doma’ potpuno smo zanemarili važnost socijalne interakcije koja je za sve dobne skupine ljudi izuzetno važna kao glavni izvor socijalne podrške, određivanja identiteta i podizanja razine samopoštovanja. Stoga, ponašanje ljudi se definitivno mijenja, a posljedice ćemo tek vidjeti.
Nametnuta ograničenja i promijenjeni obrasci ponašanja
Često se kroz medije provlače razne teze o tome ‘tko je više stradao u pandemiji’ – mladi, stari, muškarci ili žene. Može li se takvo što uopće mjeriti i smijemo li uopće raspravljati o takvoj osjetljivoj situaciji na takav način?
Jednostavno rečeno svi su stradali, jer svi osjećaju posljedice nametnutih ograničenja i promijenjenih obrazaca ponašanja na koje su navikli. Ostaje jedino pitanje tko se u toj situaciji brzo prilagođava bez razmišljanja, a tko je duboko emocionalno uzdrman i zbog toga ne želi prihvaćati ništa što se protivi njegovoj logici razmišljanja. I ta činjenica ima svoje posljedice u donošenju odluka i obrascima ponašanja ljudi.
Upornim slanjem poruke: ‘Budimo odgovorni, ostanimo doma’ potpuno smo zanemarili važnost socijalne interakcije koja je za sve dobne skupine ljudi izuzetno važna kao glavni izvor socijalne podrške, određivanja identiteta i podizanja razine samopoštovanja
Čini se kako pandemija nije bila ‘dovoljna’ pa su nas dodatno zadesila i dva potresa. Koliko su prvo onaj proljetni, a kasnije i onaj krajem godine, dodatno pogoršali psihičko stanje naših ljudi?
Potresi kao elementarne katastrofe, također, vuku sa sobom pun ruksak negativnih emocija. Dominira strah. Potres i uzastopno podrhtavanje tla oslobađa negativnu emociju straha koju je teško transformirati u pozitivnu emociju sigurnosti. Naime, osnovna karakteristika kvalitetne informacije leži u tome da je informacija točna, potpuna i pravodobna, a uz potres ide samo jedna informacija: nepredvidljivost o trenutku i o intenzitetu. Tako, neizvjesnost, izostanak bilo kojih garancija, nestručno krizno komuniciranje, dugotrajan proces obnove, netransparentna raspodjela pomoći i donacija samo su negativnoj emociji straha dodali ljutnju, bijes i frustraciju. I sve to zajedno može rezultirati da se stanovnici ovih krajeva uglavnom osjećaju napušteno, zanemareno i bespomoćno. Uvjeti njihovog življenja su drastično promijenjeni i većina živi u kontinuiranom stresu bez krova nad glavom.
Jesmo li se u vremenima izolacije dodatno otuđili jedni od drugih ili smo se ipak na određeni način vratili nekim korijenima i postali ‘normalniji’ – počeli vrednovati neke izvorne životne vrijednosti ..?
Teško je argumentirano odgovoriti na ovo pitanje, a generalizacijom situacije sigurno se nećemo više približili istini. Međutim, moj osobni je stav da ljudi malo toga nauče iz povijesti. Samo rijetki u katastrofalnim situacijama prepoznaju izazove i to ih potakne na kreativnost, inovativnost i izgradnju bolje budućnosti. Većina nažalost zaglavi u prošlosti i prepusti se ‘životarenju’ iz dana u dan. Nisam sigurna da nam je ova situacija pomogla da uistinu sagledamo vrijednosti obitelji, da se iskreno okrenemo jedni drugima, niti da se okrenemo izvornim životnim vrijednostima. Mislim da su se ljudi više okrenuli snalaženju na bilo koji način bez obzira na cijenu i posljedice.
Kao tradicionalno društvo koje se deklarira da mu je obitelj temelj društva – čini li vam se da je obitelj postala čvršća ili su okolnosti utjecale na to da postajemo sebičniji i gledamo samo na sebe?
Statistike nam pokazuju da je poraslo obiteljsko nasilje, da je poraslo zanemarivanje djece i starijih osoba. Mnogi u društvu ukazuju da je to posljedica izolacije obitelji i dužeg vremena perioda u kojem nam je ograničena interakcija s drugim članovima društva. Moje je mišljenje da tradicionalnost društva u ovoj situaciji nema dominantan utjecaj. Kod nas ugroženost obitelji većinom proizlazi iz nesigurnosti, gubitka zaposlenja, rasplamsavanja negativnih emocija i financijske ugroženosti obitelji. Nemojte zaboraviti da mi živimo u materijalnom svijetu u kojem kad vam bijeda pokuca na vrata, sreća odleti kroz prozor. Zaustavljanjem gospodarskih aktivnosti zaustavili smo primarnu ljudsku potrebu. Radom i interakcijom s drugim ljudima mi se potvrđujemo, dokazujemo, osiguravamo sigurnost i razvijamo. Kako da sjedim kad su mi odnijeli stolicu? A sebičnosti je uvijek bilo i bit će je i dalje.
Svaki četvrti stanovnik RH živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Najveću stopu rizika od siromaštva 50,3% imaju samačka kućanstva osoba sa 65 i više godina. Zatim samohrani roditelji sa stopom od 33,8% i sa stopom od 25,6% su obitelji sa troje i više djece
Kako su se u svemu ovome ‘snašli’ političari, a kako epidemiolozi – gdje su pogriješili prema široj javnosti i koliko su oni svojim postupcima utjecali na ponašanje običnih ljudi…?
Samim svojim pitanjem ste napravili diferencijaciju. Znači postoje političari, epidemiolozi i obični ljudi. Zanimljivo, to bi značilo da su političari i epidemiolozi neobični ljudi. Pa kako su se snašli ti neobični ljudi? Za sebe dobro. Uvezani u čvrsti manipulativni zagrljaj nametnuli su svima samo ono što oni žele i što se nalazi u području njihovih partikularnih interesa, a ne općeg dobra. Za njih ne postoji drugo mišljenje niti argumentirana rasprava. Uporno uz pomoć određenih medija uče nas ne samo što mi obični ljudi trebamo raditi već i što mi trebamo misliti. Ni najbolje umijeće utjecajne komunikacije ne može im pomoći u prikrivanju njihovih manipulacija i kontradiktornih odluka. Nema tu glasa razuma niti struke, samo interesi.
Zato im i javnost sve manje vjeruje, posebno epidemiolozima koji se nisu pokazali kao stručnjaci, već kao poslušnici politike. Ali nešto su i uspjeli, što im se mora priznati. Pasivizirali su aktivnosti običnih ljudi. Nema zviždača, nema borbe protiv korupcije, nema otpora, nema javnog iskazivanja bilo kojeg oblika neposluha i što je zabrinjavajuće nema solidarnosti u potpori onima koji se javno usude misliti svojom glavom. Veliki broj običnih ljudi doveli su do stadija razmišljanja – bolje mi se isplati uvući u njihove redove nego biti gubitnik, a to je pogubno za zaštitu ljudskih prava.
S kojima se konkretno njihovim potezima ne slažete i što su trebali napraviti – drugačije?
Osnovni element s kojim se ne slažem jest činjenica da je politika uvukla svoje prste u sve pore funkcioniranja zajednice. Tako je dozvolila da se korupcija i nepravda neometani širi u cijeloj zajednici. Najveći je problem što u politici nema odgovornosti, pa kao logična posljedica nema je ni u zajednici. A osnovno pravilo funkcioniranja stabilne zajednice leži u činjenici da svi mi imamo prava ali snosimo i odgovornost za svoje djelovanje. Bez toga nema slobode, prosperiteta i razvoja.
Ni najbolje umijeće utjecajne komunikacije ne može im (političarima i epidemiolozima) pomoći u prikrivanju njihovih manipulacija i kontradiktornih odluka. Nema tu glasa razuma niti struke, samo interesi…
Što nam je svima činiti da ostanemo koliko-toliko normalni u svemu ovome?
Po meni uložiti sve napore kako bi održali kvalitetu života. Međutim, kako definirati i mjeriti kvalitetu života je veliko pitanje. Mnogi teoretičari i istraživači se slažu da ne postoji jedna općeprihvaćena definicija, ali da se može razlikovati, mjeriti i govoriti o objektivnoj i subjektivnoj kvaliteti života i da se varijable jedne i druge percepcije međusobno isprepliću. Većini ljudi, jer smo mi subjektivna bića, lakše je prihvatiti koncept subjektivne kvalitete života što znači da iz vlastite perspektive imamo stav prema životu i njegovim područjima.
Znanstvenici smatraju da je za tu procjenu važno uključiti sedam područja. To su: materijalno blagostanje, emocionalno blagostanje, zdravlje, produktivnost, intimnost, sigurnost i zajednica. Kojem području će svatko od nas dati prioritet i iz te pozicije procijeniti kvalitetu svoga života je također subjektivno jer se zasniva na našim stavovima i osobnom sustavu vrijednosti. Psiholozi taj subjektivni doživljaj kvalitete života nazivaju životnim zadovoljstvom i tvrde da ono obuhvaća dvije komponente: kognitivnu (znači – subjektivno blagostanje) i emotivnu (znači – sreću). Budući da se emocionalna komponenta ocjenjuje važnijom za kvalitetu života u tu komponentu možemo ubrojiti i područje zdravlja jer zdravlje ima značajno negativan utjecaj na doživljaj zadovoljstva životom. Stoga, ostanimo zdravi, aktivno se uključimo u funkcioniranje svoje mikro sredine, javno i otvoreno komunicirajmo sve potrebe koje nam legalno i legitimno pripadaju, budimo hrabri jer zajednica se mijenja i napreduje samo od pojedinca.
Nakon svega proživljenog, daljnje neizvjesnosti i straha od budućnosti – možemo li uopće ‘ostati normalni’? Hoće li se nakon svega i društveni odnosi tektonski promijeniti u smjeru veće otuđenosti i distanciranosti ljudi?
Ja sam veliki optimista i sigurna sam da ćemo ostati normalni. Promijenit će se neki poslovi, pojavit će se neka nova zanimanja, novi načini rada, ali sve to zajedno neće uništiti našu potrebu da budemo ljudi i da gradimo kvalitetnu međusobnu interakciju.
Fotografije: Unsplash i privatna arhiva