Godina koja je napokon iza nas promijenila nas je u potpunosti. Dva velika razarajuća potresa, na tisuće manjih, brojni stradali, oštećene kuće; pandemija koronavirusom, bolest, smrt… Dogodilo se toliko toga ružnog da su nemir, tjeskoba, neizvjesnost, nesanica, strah, bespomoćnost postali svakodnevica.
O tome kako se sa svime što nam se događa nositi i ostati koliko toliko mentalno zdrav razgovarali smo s dr. Hrvojem Handlom, psihijatrom, psihoterapeutom i voditeljem dnevne bolnice za poremećaje prehrane pri Psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan.
“Mi ljudi smo bića koja vole predvidive stvari i volimo kad se možemo pripremiti na strah. Upravo u situacijama poput ove u kojoj smo trenutno vidi se da su vojska i specijalci najspremniji. To je zbog toga što su oni trenirani za to, mi drugi nismo. Naš je obrambeni mehanizam kao odgovor na prijetnju tzv. reakcija fight / flight / freeze.
No, svatko reagira drugačije i sad treba više nego ikad prije isticati važnost empatije i kako je sve što osjećamo potpuno normalno, jer smo u potpuno nenormalnoj situaciji. Također, ono što moramo znati jest kako smo svi mi sposobni nositi se s traumom, iako se s njom nosimo na različite načine. Netko će možda na prvu sve potisnuti, a i to je obrambeni mehanizam koji nam omogućava da djelujemo. Ne razmišljamo, nego djelujemo. No, u jednom trenutku se s tom traumom treba početi baviti. Jer ako se mi nećemo baviti s njom, bavit će se ona nama”, objašnja dr. Handl.
Koji su mehanizmi obrane dobri, a koji nisu?
Obrambeni mehanizmi ovise o tome koliko smo emotivno zreli. Emotivno nezreli ljudi prvo će potražiti krivca i krenuti u napad. Drugi će se poželjeti prikazati jačima nego što jesu – oni smatraju kako su strah, tuga i očaj slabost, te kako njima ‘potres ne može ništa’. Primjerice, djeca u pubertetu će ili potpuno negirati stresnu situaciju ili se potpuno raspasti. Emotivno zreli ljudi će kao mehanizam obrane koristiti sublimaciju, reagirati tako da će priskočiti u pomoć. Kad je ovakav odgovor na stres u pitanju, energija straha bit će korištena za nešto dobro. Svaki osjećaj koji se pojavi treba iskoristiti. Strah vam se na prvu može učiniti negativnim, no strah je taj koji će nam pomoći da sačuvamo život.
Kako roditelji, koji su također prestrašeni i istraumatizirani, trebaju pristupiti djetetu?
Iznimno je važno da si roditelji znaju pomoći, komunicirati i dati si vremena da se umire. Posvetiti se sebi kad mogu. U trenutku trešnje, kojih će sasvim sigurno još biti, važno je ostati priseban i ne pokazivati strah jer je u tim trenucima djeci potreban oslonac i naša ega moraju biti dovoljno snažna da im poslužimo kao oslonac. Ako ne možete kontrolirati svoju histeriju u tom trenutku, odmaknite se. Posvetite se sebi tek kad možete.
Slična je situacija i s prijateljima – neki su više, drugi manje emotivno zreli. Od onih koji su emotivno zreliji od nas dobit ćemo oslonac. No, isto tako mi možemo biti oslonac onima manje zrelima od nas. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je u ovim trenutcima važno zajedništvo. Ali ono zajedništvo u kojem ima dovoljno zrelih i racionalnih ljudi jer u trenucima kad smo skloni regresivnom ponašanju, skloniji smo i prihvaćanju iracionalnih sugestija.
Kako komentirate fake news (lažne vijesti) koje su se počele širiti – od urušavanja dimnjaka na Kustošiji do ‘najava’ točnog vremena novih potresa… Kako se sačuvati od takvih ‘informacija’?
Fake news je u ovakvim situacijama apsolutno neprihvatljiv. I stoga svaku informaciju treba promotriti sa zrncem mudrosti. Zrele osobe su spremne vjerovati, ali ne u sve što im se kaže. Oni će ono što im se kaže promotriti. Situacije poput ove izvući će ono najbolje, ali i ono najgore iz ljudi. Ne treba zaboraviti da postoje i oni koji će iskoristiti ovakve situacije – provaljivati u stanove, krasti, nuditi beskorisne usluge i sijati strah kao što je slučaj s lažnim vijestima.
Što konkretno možemo sada činiti?
Možemo raditi ono što najbolje znamo i ne smetati u onome u čemu nismo dobri. Veliki broj ljudi pohrlio je, s najboljom namjerom, pomoći u potresom pogođena područja. I svi oni žele biti heroji, svi mi želimo biti heroji. Ali treba priznati kad smo beskorisni. Ja sam kao liječnik sad tamo beskoristan, ja ne mogu razgrtati cigle i lopatati. Mogu slušati i mogu pričati jer razumijem osjećaje. I pričat ću koliko god bude potrebno.
Zajedništvo je važno, ali funkcionalno i organizirano zajedništvo. Zato je na terenu sad najvažnije slušati ljude koji su pripremljeni za ovakve situacije, koji su ih prošli i znaju u njima funkcionirati. Svi moraju funkcionirati kao mala vojska da ne bi odmogli umjesto pomogli.
Nažalost, u Hrvatskoj su se traumatični događaji ponavljali. Posebice je teško ljudima koji žive blizu epicenatara. Jesu li s novim potresom isplivale snažnije emocije nego u ožujku?
Sigurno je da su ljudi traumatizirani i da su s novim potresom retraumatizirani. Ta ista trauma se ponovno javlja. O intenzitetu događaja, ali i o emotivnoj zrelosti svakog pojedinca ovisi kako je ona doživljena. Zreli mehanizmi emociju razgrađuju, analiziraju i pokušavaju iskoristiti. No, sad je iznimno važno biti nježan prema sebi, priznati si kad nešto ne možemo i potražiti pomoć. I isto tako utješiti one kojima to treba.
Ljudi koji misle kako mogu sebe kontrolirati su u velikoj zabludi. Emocije su vrlo, vrlo važne. Treba biti svjestan i toga da nam tijelo pomaže da ispraznimo višak akumulirane energije i da se to može očitovati psihosomatski – kroz gastroenterološke probleme poput proljeva ili grčeva u mišićima, osobito u donjem dijelu leđa. Sve su to reakcije na stres kroz koji prolazimo.
Je li veselje novogodišnjeg dočeka i slavlje dolaska godine za koju vjerujemo kako će biti bolja primjereno u ovakvoj situaciji?
Primjereno je u skladu s empatijskim mogućnostima. Jednako kako što je glupo bilo kome reći da ne slavi ako to želi, tako je isto glupo i prisiljavati nekoga na slavlje ako to ne želi. Ništa ne treba forsirati. Ljudi moraju razumjeti da se smiju smijati. Ok je i plakati. Treba si dopustiti plakati, ali važna je ravnoteža. Važno je i nazdraviti i biti sretan što si živ. Empatija i suosjećanje za ljude koji su izgubili sve ne poništava moju sreću zbog svega što imam, sreću što sam živ.
Vidite li vi išta dobroga u svemu što se trenutno događa i ima li mjesta optimizmu? I ako ima, gdje je?
U svemu što se dogodilo postoji dobro, samo je pitanje jesmo li to vidjeli u trenutku kad se dogodilo ili ćemo to vidjeti poslije. Da, velika je mudrost u onome što je ružno gledati dobro, ali da to ne vidimo, ne bismo bili ovdje gdje smo sada. Evolucijski smo došli do točke na kojoj jesmo zahvaljujući tome što smo u svemu gledali dobro. Možda će ovo sad zvučati pomalo bezosjećajno, ali ako Petrinja postane primjer grada u koji će se sliti sva dobra energija, energija zajedništva, nije li to dobro?
Jer svi su lijepi počeci zabašureni u bolne završetke. Iz bolnog završetka, potresa koji se dogodio, krenuo je lijepi početak, zajedništvo cijele Hrvatske. Ono što bih htio istaknuti jest da je jako važno ne brinuti o potresu pogođenim područjima samo danas ili idućih deset ili mjesec dana, važno je da ta pomoć bude sustavna i trajna, da budemo dosljedni u brizi za traumatizirane i da smo naučili da smo ljudi koji smo ovdje jedni za druge. To je jedna sasvim dobra novogodišnja odluka.