Ponedjeljak, 19 travnja, 2021

Nataša Jokić Begić: Psihičko stanje Hrvata ozbiljno je i upozoravajuće!

Psihologinja dr. sc. Nataša Jokić-Begić upozorava na posljedice pandemije i potresa te na propuste poput smanjivanja broja psihijatrijskih kreveta tijekom pandemije dok potreba za psihološkom i psihijatrijskom skrbi raste, a rast će i dalje. Sve to rezultiralo je poraznom psihološkom slikom nacije

Premda još nema statističkih podataka o postotku ljudi koji su potražili psihološku pomoć u pandemiji, i vjerojatno će do pouzdanih brojki biti nemoguće doći jer se ljudi obraćaju za psihološku pomoć i u okviru zdravstvenog sustava, ali i izvan njega, činjenica jest da nikada nismo živjeli u psihički izazovnijim vremenima.

Istraživanja stalno pokazuju da se kod jedne trećine ljudi mogu pronaći razvijeni psihički poremećaji, što je povećanje u odnosu na predpandemijsko razdoblje. To se osjeća i u kliničkoj praksi, pa smo o posljedicama pandemije i socijalne izolacije popričali smo s dr. sc. Natašom Jokić Begić, prof. psihologije, redovnom profesoricom na Katedri za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta, psihoterapeutkinjom kognitivno-bihevioralne terapije, ACT terapeutom.

Kod jednog broja ljudi razvio se PTPS od potresa

U psihološkim savjetovalištima, na telefonima za psihološku pomoć, te u psihijatrijskim ordinacijama stalno se traže slobodni termini, a liste čekanja su duge?

Kronični je stres kojem smo izloženi već više od godinu dana, uz potrese koji su pogodili sjeverozapad Hrvatske, ostavio traga, ljudi se osjećaju preplavljeni neugodnim emocijama. S druge strane, počelo se otvorenije pričati o psihičkim smetnjama, te je traženje pomoći destigmatizirano, što je jedna od dobrih strana ove krizne godine. Znakovito je i da su se brojne korporacije obratile nama kao stručnjacima i tražile održavanje webinara za njihove zaposlenike, u kojima se ljudima daju savjeti kako pomoći sebi i drugima da ostanemo ‘normalni’ u ovim neobičnim vremenima.

Ljudi su bili dodatno pogođeni potresima, koji po svojoj silini, iznenadnosti i opasnosti koju sa sobom nose pripadaju traumatskom iskustvu. Nakon potresa je većina nas doživjela kratkotrajno razdoblje psihičkog i tjelesnog nemira. Radi se o posttraumatskoj reakciji koja je sasvim prirodna. Kroz taj početni nemir um i tijelo ponovno uspostavljaju ravnotežu. Tijekom tih prvih nekoliko tjedana iza potresa svjedočili smo brojnim emocionalnim i ponašajnim reakcijama. Ljudima je bilo lakše samo kad bi čuli da je to što osjećaju sasvim normalno i da će proći kroz neko vrijeme. I zaista se tako i dogodilo. No, kod jednog manjeg broja ljudi uvukao se intenzivan strah od potresa koji ih onemogućuje u funkcioniranju. Riječ je o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) koji će kod velike većine spontano proći, ali nije naodmet potražiti stručnu pomoć ako strah ne splašnjava.

Gotovo je godinu dana od početka pandemije, iscrpljujuće je to razdoblje za sve nas. U odnosu na svibanj, sada je više ljudi depresivno, anksiozno i tjeskobno

Znamo li uopće kakva je psihološka slika naše nacije? Jesmo li svi došli do ‘ruba’ s obzirom da ovakvo stanje traje već više od godinu dana?

Pandemija je svima promijenila svakodnevnicu i zahtijevala značajnu prilagodbu, te Svjetska zdravstvena organizacija već od samog početka upozorava na značaj praćenja psihičkih posljedica korona krize. U okviru istraživačke skupine COVIDOVIH-13 koju čine nastavnice i vanjske suradnice Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu je proveden niz istraživanja. Prvi val istraživanja o utjecaju korona-krize i potresa smo provele u svibnju 2020. godine, krajem studenoga i u prosincu smo provele drugi val, a tijekom veljače smo prikupile i podatke kojima smo pokušale zahvatiti posljedice potresa. Jedan dio uzorka iz prvog vala smo pratili u drugom i trećem valu, ali smo bili otvoreni i za nove sudionike. Podatke smo prikupljali pozivom koje smo distribuirali na različite načine, uglavnom putem društvenih mreža, pa je moguće da su nam češće pristupili ljudi kojima su psihološke teme zanimljive ili koji se više muče sa svojim psihičkim teškoćama.

Više od polovice Hrvata pati od neke psihološke tegobe, kaže Nataša Jokić Begić

U uzorcima imamo više žena nego što je to slučaj u općoj populaciji, više visokoobrazovanih, više mlađih. Tim više su dobiveni rezultati ozbiljni i upozoravajući. Podatke iz drugog vala tek obrađujemo, ali nesumnjivo je da je došlo do pogoršanja psihičkog stanja kroz ovo vrijeme. Gotovo je godinu dana od početka pandemije, iscrpljujuće je to razdoblje za sve nas. U odnosu na svibanj, sada je više ljudi depresivno, anksiozno i tjeskobno. Nezahvalno je govoriti o postocima jer je riječ o prigodnim uzorcima, no može se reći da je nešto više od 25% od više od 2500 sudionika u drugom dijelu istraživanja odgovorilo da često i izrazito često misli ‘Ne mogu više’.

Naravno da će se i oni iz dana u dan moći suočiti sa svim izazovima koje još jedan pandemijski dan nosi, ali to svakako ostavlja posljedice. U svibnju je oko 40 % sudionika našeg istraživanja imalo psihičke tegobe koje su prelazile one koje uobičajeni svakodnevni život nosi. Sada se taj postotak kreće oko 50% ljudi koji se hrvaju s više ili manje izraženim emocionalnim teškoćama. Nije riječ o dijagnostičkim kategorijama, nego teškoćama koje ugrožavaju kvalitetu života. Naši rezultati govore i da je opao optimizam i zadovoljstvo životom građana, što je sve sasvim logično u ovim uvjetima.

Ljudi se najviše žale na tjeskobu, neizvjesnost, usamljenost, nesanicu…

Koje su najčešće posljedice ovakvog stanja, na što se vaši pacijenti najviše žale?

Ljudi se najviše žale na tjeskobu, neizvjesnost, usamljenost, nesanicu… Žale se i na osjećaj beznađa, na razdraženost i nemir. Oni koji rade isključivo online govore o gubitku ritma i osjećaja da su preplavljeni poslom kojem nikad nema kraja. Često sam čula rečenicu ‘osjećam se kao u filmu Beskonačni dan’. Strah od potresa je česta tema s kojom se ljudi javljaju po pomoć. U zadnje vrijeme sve više djece i mladih dolazi na psihološko savjetovanje. To nam govore i inozemna iskustva, a vidi se i u našim savjetovalištima.

Velik je porast opsesivno-kompulzivnih poremećaja, ruke se peru i trljaju do krvavih rana

Može li se uopće definirati tko su osobe koje su najugroženije psihički u ovakvim situacijama?

Ovo je zaista jedinstvena situacija i nikad do sada viđena. Često čujem: ne pretjerujte, rat je bio gori. Jest, rat je bio daleko opasnija situacija nego što je ova, ali po nečemu bitno različita. Rat je bio prostorno i vremenski ograničen. Barem u fantazijama smo mogli pobjeći bilo u neki drugi kraj u kojem ga nije bilo, bilo u neko buduće vrijeme u kojem ga opet nije bilo. Mogli smo reći: ako više neću moći, spakirat ću sebe i djecu i otići ću u Istru. Ili ‘NATO će ovo prekinuti’.
Sada toga nema. Nema mjesta na svijetu koje je slobodno, a nema ni vremena u kojem se vidi kraj ovome. Čekalo smo cjepivo, a dočekali smo nove sumnje, u međuvremenu nastaju novi sojevi virusa. Osim toga, za razliku od rata, ovdje su sve dobne skupine i svaki pojedinac žrtva, na svakog se ovo odražava na neki način. Ima ljudi kojima je život sada čak i bolji, ali oni su manjina. Po psihološku pomoć se javljaju svi – i stari i mladi, nešto češće žene (ali ima sve više muškaraca), samci, ljudi u braku, roditelji… svi.

Još prije pandemije upozoravali ste kroz medije kako je zbog krize u društvu ljudima potrebno pružiti stručnu psihološku pomoć? Očito je kako smo zakazali na više strana. Što mislite tko je napravio najveće propuste?

Vidim propuste na svim razinama počevši od paradigmatske, pa i filozofske do komunikacijske i organizacijske. Od početka pandemije se na globalnoj razini, uz izuzetak nekih dijelova svijeta, promiče isključivo biomedicinski pristup zdravlju i bolesti, prema kojem je važno spasiti tijelo i pobijediti smrt po bilo koju cijenu. Iako su se čuli tihi glasovi Svjetske zdravstvene organizacije koji su upozoravali na važnost psihičkog zdravlja i kvalitete života, a ne samo na život kao takav, u našim uvjetima ih je Krizni stožer zanemarivao. U podlozi leži jedna temeljno pogrešna ideja prema kojoj je tijelo krhko, zahtijeva svu brigu i skrb, a psihičko je čvrsto i o njemu se ne treba brinuti.

Ilustrirat ću vam to jednom rečenicom koju je ministar Beroš izrekao u travnju 2020., na početku pandemije u jednom TV dnevniku. Izgovorio je to iz najboljih namjera, ali u tome je sadržana bit takvog modela. Na pitanje hoće li ova situacija ostaviti traga na psihičko zdravlje građana on je odgovorio: ‘Neće, mi smo narod koji se voli šaliti’. To je kao kada bi ja kao psiholog rekla ‘Ma nećemo se mi stradati od virusa, mi smo narod koji jede špeka i luka’. Shvaćate koliko je to pogrešno?

Iz takvog stava prema psihičkom kao nečem samoobnovljivom i otpornom, a tjelesnom kao krhkom i važnom proizlazi niz problema. Kao najvažnije i najtužnije, psihičke se smetnje radi toga stigmatiziraju. Iz toga stava proizlazi sljedeći odnos prema psihičkim poremećajima: razviješ li psihičku teškoću to samo znači da si neotporan i karakterno slab; o psihičkim smetnjama ne treba govoriti, ne treba dizati ‘moralnu paniku’, već treba veličati ljudsku psihološku otpornost. Radi takvog stava koji je bio prisutan daleko prije pandemije se gotovo ništa ne radi na prevenciji psihičkih teškoća, a kad ih netko razvije onda ih skriva kao osobnu sramotu.

Iz takvog stava prema psihičkom kao nečem samoobnovljivom i otpornom, a tjelesnom kao krhkom i važnom proizlazi niz problema. Kao najvažnije i najtužnije, psihičke se smetnje radi toga stigmatiziraju

Znate li koliko je u svijetu samoubojstava godišnje? Oko milijun i pol! Nisu se sva mogla spriječiti, ali mnoga jesu, samo da je stav društva drukčiji. Nadalje, zdravstveni sustav se usmjerava na zaštitu od tjelesnih bolesti, a psihičke se marginaliziraju. Jedan od slikovitih primjera jest smanjivanje broja psihijatrijskih kreveta u zdravstvenom sustavu u tijeku pandemije, jer su oni izgleda nevažni. A istina je da potreba za psihološkom i psihijatrijskom skrbi raste i rast će i dalje.

Mnogo je primjera zanemarivanja psihološkog zdravlja

Mi bi bar to trebali znati kao zajednica koja je prije 30-tak godina prošla kroz kalvariju rata i poraća i imamo jasne spoznaje koje psihičke posljedice se javljaju nakon kroničnih stresova i koliko dugo traju. Mnogo je primjera zanemarivanja psihološkog zdravlja, ali izdvojila bih još jedan jer se moglo drugačije, samo da se konzultiralo sa stručnjacima. Kada nazivate ljude bioteroristima jer ne nose masku i ne shvaćaju ozbiljnost posljedica svog ponašanja, onda to ostavlja traga, ali ne na one na koje želite, nego na odgovorne pojedince. Takve izjave siju strah, a dugotrajne negativne posljedice tog straha trpe oni odgovorni pojedinci koji peru svoje ruke do krvi jer se brinu da će drugima prenijeti bolest, koji se boje izaći iz kuće, koji ne viđaju svoje stare roditelje mjesecima.

Znate li koliko je u svijetu samoubojstava godišnje? Oko milijun i pol! Nisu se sva mogla spriječiti, ali mnoga jesu, samo da je stav društva drukčiji. Nadalje, zdravstveni sustav se usmjerava na zaštitu od tjelesnih bolesti, a psihičke se marginaliziraju

‘Budimo odgovorni’ se na žalost svelo samo na zaštitu od virusa, nošenje maske, pranje ruku i držanje distance, ali budimo odgovorni znači i davati odmjerene izjave, znači i brinuti o svom psihičkom zdravlju, znači i jačati optimizam, a ne plašiti ljude. Kao što trebamo čuvati osobe čiji je tjelesni imunitet ranjiv na virus, isto tako trebamo brinuti za one čija je psihološka otpornost ranjiva na različite neodmjerene poruke. Prevencija protiv virusnih bolesti je, kao što vidimo teška, jer ne znamo mehanizme širenja virusa, ali o prevenciji psihičkih tegoba znamo puno, ona je gotovo u potpunosti u kontroli ljudi. Propust je bio što nitko nije konzultirao stručnjake za psihičko zdravlje od samog početka ove krize, a puna su nam usta struke i znanosti.

Je li, nakon svega što smo proživjeli, kasno da se nekim ljudima pomogne? 

Pomoći uvijek ima. Velika većina ljudi će se, kad jednom ovo prođe, spontano i brzo oporaviti. Pogotovo mladi. Evolucija je u nas ugradila emocije kako bi nam bile putokazi. Neugodne emocije služe kako bi nam signalizirale da je u okolini nešto opasno ili da smo doživjeli gubitak  ili da nas nešto ugrožava. I sve emocije koje sada osjećamo su sasvim prirodna pratilja promijenjenih uvjeta. Naravno da se osjećamo i napeto i tužno i ljutito. Jedan sudionik u našem istraživanju je to izrazio riječima: Najviše me pogađa neizvjesnost budućnosti, potpuno urušavanje svijeta za kakav smo pripremani odgojem i obrazovanjem. Bilo bi neprirodno da ovolika promjena okolinskih uvjeta ne bude popraćena i promjenama emocionalnih stanja. Sada je u redu ne biti u redu.

No, jednako tako, čim se uvjeti promijene na bolje, kod većine će se promijeniti i emocionalna stanja koja će postati ugodnija. Naravno, kod jednog manjeg broja ljudi će se posljedice osjećati kroz dulje vrijeme, ali pomoći za takva stanja emocionalne nelagode svakako ima. Razvijeni su učinkoviti i znanstveno utemeljeni psihološki tretmani koji su tu da pomognu. Osim toga, svi će biti željni druženja, rada, stvaranja, umirivanja. Uvjerena sam da je pred nama daleko bolje razdoblje što se tiče psihičkih stanja. Prilagodba je snažna sila, pa čim se smanji doživljaj opasnosti smanjit će se i neugodna emocionalna  stanja.

Digitalna platforma Kako si? – i studenti psihologije aktivno pružaju pomoć

Sa svojim studentima organizirali ste i pokrenuli platformu Kako si? – kako je i zbog čega došlo do nje i čini nam se kako je potrebama daleko nadmašila vaša očekivanja?

Platforma Kako si? je nastala u ožujku 2020. godine u okviru jednog izbornog kolegija kojeg držim na svom fakultetu. U okviru kolegija obilazimo različite psihijatrijske ustanove kako bi studenti produbili svoja znanja o psihičkim smetnjama i njihovom liječenju. Na žalost, na samom početku kolegija pandemija je zatvorila vrata brojnim ustanovama, a onda je potres i urušio neke. Trebalo je osmisliti kolegij u tim novim uvjetima. Moje kliničko iskustvo iz divljih 90-tih mi je govorilo da smo na pragu pandemije psihičkih smetnji, a na kolegiju sam imala grupu entuzijastičnih, znatiželjnih, pametnih i sposobnih mladih ljudi. U roku dva dana nakon potresa smo pokrenuli digitalnu platformu Kako si? s ciljem pružanja potpore široj zajednici.
Prepoznali smo da će korona kriza i potresi na različite načine utjecati na psihičko zdravlje te smo odlučili široj populaciji ponuditi psihološku pomoć i podršku dostupnu u okrilju vlastitog doma. Crnim vijestima smo odlučili odgovoriti jedinim što imamo – entuzijazmom, optimizmom, znanjem i vještinama koje su studenti ubrzano razvijali. To je bilo društveno korisno učenje u punom značenju te riječi. Pomagali smo ljudima putem e-savjetovanja, psihoedukacijom kroz stručne članke koje smo objavljivali na web stranicama, divnim ilustracijama koje su same po sebi izgledale utješno. I onda je kolegij došao kraju i shvativši koliko smo vrijednog učinili, odlučili smo da trebamo s time nastaviti i dalje, te smo osnovali Udrugu kako si?

Kao što trebamo čuvati osobe čiji je tjelesni imunitet ranjiv na virus, isto tako trebamo brinuti za one čija je psihološka otpornost ranjiva na različite neodmjerene poruke

Iz platforme su tijekom vremena iznikli i neki zanimljivi programi? Čini se kako je ipak nedovoljno djelovati samo digitalno, zar ne?

Do sada smo djelovali u digitalnom okružju, ali smo shvatili da je to nedovoljno i od proljeća djelujemo i uživo. U digitalnom okružju glavna aktivnost je psihoedukacija kroz objave na društvenim mrežama i tekstove koje možete pronaći na www.kakosi.hr. Na Facebooku i Instagramu naći ćete mnogo infografika, kvizova u kojima možete provjeriti svoje znanje o psihičkim pojavama. Osim toga, možete ispuniti upitnik koji će vam dati informacije o aktualnoj izraženosti vaših psihičkih tegoba. Pružamo personaliziranu podršku kroz e-savjetovanje, te nam se s punim povjerenjem možete javiti ako trebate neki savjet ili samo ‘uho za slušanje’. Do sada smo imali više od 500 upita.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by kako si? (@kakosi.hr)

Organizirali smo niz webinara koje možete pronaći na našoj web stranici. Najposjećeniji su bili oni neposredno nakon potresa u prosincu, ponavljali smo ih koliki je bio interes. To je bilo fascinantno iskustvo, čak i za mene koja sam već više od 30 godina u ovom poslu i nekad imam dojam da sam već sve vidjela. Bilo je dovoljno samo umiriti ljude, reći im da je sve što doživljavaju nakon potresa normalno, da će se umiriti kroz koji tjedan, da si do tada pomognu ako treba i tabletom za smirenje. Povratne informacije koje smo dobili nakon toga govore da je potrebno ljude educirati o psihičkom zdravlju i već će to biti poticaj za mobilizaciju vlastitih snaga otpornosti.

Uskoro krećemo s projektom na koji smo silno ponosni a nazvali smo ga ‘psiho-šetnje’. Riječ je o stručno vođenim šetnjama po gradu Zagrebu u kojem će grad ispričati svoju priču inspirirajući sudionike na razvoj psihološke otpornosti, optimizma, otvorenosti i prihvaćanja. Kroz upoznavanje novih ljudi na šetnjama se borimo protiv usamljenosti koja je jedna od glavnih tegoba na koju se ljudi žale. Svaka će šetnja završiti psihoedukativnim sadržajima.

Uskoro krećemo s projektom na koji smo silno ponosni a nazvali smo ga ‘psiho-šetnje’. Radi se o stručno vođenim šetnjama po gradu Zagrebu u kojem će grad ispričati svoju priču inspirirajući sudionike na razvoj psihološke otpornosti, optimizma, otvorenosti i prihvaćanja

Osim toga, uskoro otvaramo i savjetovalište ‘uživo’ koje će prije svega biti orijentirano na pružanje psihološke podrške mladima, jer za njih znamo da su ranjiva skupina i ‘tihe žrtve’ ove pandemije. Razvili smo ‘malu školu mentalnog zdravlja’ koja na strukturirani način usmjerava na usvajanje generičkih vještina ‘psihološke higijene’.

Ovo su junačka vremena i u njima se ne treba dodatno junačiti

Kako se vaši studenti snalaze u ovakvim situacijama, s obzirom da su mnogi vrlo mladi i nemaju iskustava u ‘liječenju’ pacijenata – je li i njima ponekad potrebna neka psiho pomoć?

Studenti su sjajni, neki od njih su već i diplomirali i bit će vježbenici u udruzi. Puni su entuzijazma, dobrih ideja, vrijedni su i marljivi, ponekad preplašeni i umorni od siline posla. Naravno da im je nekada teško, posao psihologa nije lagan jer se naslušamo puno ljudske patnje, ali je s druge strane divan jer pomažemo ljudima. Naravno da oni još nemaju iskustva ‘liječiti’ ljude, ali im njihova znanja i do sada stečene vještine omogućavaju biti ‘uho za slušanje’ i izvor spoznaja o psihološkim stanjima. Osim toga, oni izvrsno razumiju mlade ljude jer su i sami takvi, bliži su im u načinu komuniciranja i informiranja. Za sad je njihov rad usmjeren ka pisanju psihoedukativnih sadržaja koje oblikuju na način pogodan društvenim mrežama i digitalnom okružju. Oni kreiraju odgovore u okviru e-savjetovanja, koje ja superviziram. Bit će uključeni u rad ‘uživo’ nakon diplome, koji će naravno biti mentoriran. Sve u svemu, jedna prekrasna priča.

Nedavno ste izjavili kako smo mi u Hrvatskoj već neko vrijeme u epskoj anksioznosti – preživjeli smo rat, ekonomske krize, pandemiju, potrese… Kako sve te stresove preživjeti i ostati normalan? Kako sebi pomoći i drugima oko sebe u situaciji kada ni sam ne znaš kako će i kada ova neizvjesnost i ugroza proći?

Ovo su junačka vremena i u njima se ne treba dodatno junačiti. O ovome će se jednog dana pisati knjige i snimati filmovi, i svatko od nas će biti glavni junak. Moderna znanost pokazuje da je psihičko i tjelesno zdravlje neraskidivo vezano. Stoga brinuti o svom tjelesnom zdravlju i kondiciji znači ujedno voditi računa o psihičkom zdravlju. No, vrijedi i obrnuto. Bez njegovanja svog psihičkog zdravlja neće biti niti tjelesnog. Stoga je važno održavati zdrav životni stil, pogotovo u ovim promijenjenim okolnostima. Uvedite tjelovježbu u svoju dnevnu rutinu, zdravo se hranite, pijte dovoljno tekućine, održavajte skladne socijalne odnose, posvetite svako dan bar 15 minuta sebi, provedite vježbe disanja bar 3 minute u svakome danu, naučite prepoznati misli koje vam samo štete (počinju sa ‘što ako…?’), dopustite sebi i suzu i tugu i ljutnju, sve su to pratilje života, ali ne dozvolite da vas ova kriza omete od vlastitih vrijednosti i ciljeva. Mnogo više savjeta pronađite na platformi www.kakosi.hr!

Mnogi zamjeraju mladima da su sebični, samosvoji i da se ne drže epidemioloških mjera – no vi mislite upravo suprotno?

Događa se ono što od početka pokušavamo upozoriti. Ova situacija posebno nepovoljno djeluje na mlade ljude. To pokazuju kako rezultati dobiveni u nekoliko neovisnih istraživačkih timova u Hrvatskoj, tako i rezultati inozemnih istraživanja. Svima nam se život promijenio, ali mladim ljudima su te promjene interferirale s razvojnim zadacima. U životnom razdoblju adolescencije i mlađe odrasle dobi, prirodna je potreba za individualizacijom, odvajanjem od odraslih autoriteta, osamostaljivanjem, provođenjem vremena s vršnjacima. Sve je to osujećeno u zadnjih godinu dana.

Osim toga, svakodnevno i višekratno prikazivana crna slika budućnosti u kojoj je neizvjestan kraj pandemije, ali je izvjesna ekonomska kriza, nezaposlenost i ostali tjeskobni scenariji, ne predstavlja povoljan okvir za životnu radost, motivaciju i ambiciju. Stariji ljudi, osim toga, imaju i više životnog iskustva s kojim mogu pristupiti ovoj kriznoj situaciji gledajući je kao jednu od mnogo takvih koje su u životu prošli. Stariji ljudi imaju ostvarene brojne životne ciljeve, partnerske veze, obitelj.

Karakteristika ove krize jest da je malo toga u kontroli pojedinca, što mladima posebno teško pada. Govoriti im da su neodgovorni jer slijede svoje razvojne zadatke je jednako bešćutno kao što bi bilo reći starima da prestanu izlaziti iz kuće jer su najranjivija skupina za COVID-19

Još je jedna skupina ljudi koja iznimno pati u zadnjih 12 i više mjeseci – a to su samci – čini se kako ih nitko ne ‘doživljava’ niti mari za njihove potrebe?

Istraživanja sustavno pokazuju da su samci pod posebnim rizikom za psihičko zdravlje u pandemijskoj krizi. Partnerstvo i obitelj predstavljaju zaštitni čimbenik, pogotovo ako su funkcionalni. Ljudi su društvena bića i drugi ljudi su im nužnost. Naravno da se razlikujemo prema tome koliko nam druženja treba, ali svima nam treba. Online kontakt ne može zamijeniti kontakt uživo, jer svi podražaji koje doživljavamo u interakciji s drugom osobom su nužni za nas živčani sustav kako bi skladno funkcionira. Nije bez vraga da je samica bila način za mučenje ljudi. Stoga ako radite online, a još živite sami, iskoristite svaku slobodnu priliku da se vidite s drugima, uspostavite kontakt, pozdravite, porazgovarajte i nasmiješite se blagajnici, susjedu, nepoznatom prolazniku. U ovim vremenima opće zaključanosti treba osvijestiti potrebu za drugima. I na taj se način biva odgovornim za svoje zdravlje.

Pokazalo se da živimo u iluziji kontrole, a onda se Zemlja malo ‘nakašljala’…

A što je sa zdravstvenim radnicima – s onima koji se svakodnevno suočavaju s bolesnicima i gledaju ‘smrti u oči’ – traže li oni pomoć i na koji način se njima treba pomoći? Hoćemo li biti svjedoci mnogih trauma nakon svega ovoga?

U svibnju smo proveli istraživanje psihičkih posljedica krize na zdravstvene radnike i tada smo dobili rezultate koji govore o jednakoj ugroženosti kao i kod opće populacije. No, to je bilo u proljetnom valu pandemije koji je bio blag. Upravo pripremamo drugi val istraživanja kojim ćemo zahvatiti posljedice snažnog zimskog vala pandemije u kojem je umrlo mnogo ljudi. Liječnički posao je sasvim sigurno jedan od čimbenika rizika u ovakvim situacijama. Zanimljivo je da smo dobili da je humor, bavljenje hobijima, njegovanje zdravog životnog stila i seksualna aktivnost nešto što predstavlja snažnu zaštitu i jača otpornost za psihičko zdravlje. No, praćenje medija, a pogotovo društvenih mreža i neprovjerenih informacija predstavlja rizik.

‘Opominje’ li nas sve priroda i tjera da se vratimo nekim temeljnim vrijednostima u životu?

Pokazalo se da živimo u iluziji kontrole. Mislili smo da smo sve razumjeli, samo zato što smo izgradili koru asfalta oko zemaljske kuge i u nju ugradili žice za struju. A onda se zemlja malo nakašljala i protresla i pokazala nam da je sve daleko nepredvidljivije nego što bi mi željeli. Virusi su to oko nas oduvijek i zauvijek, i moramo se naučiti živjeti zajedno s njima. Ne smijemo se zabarikadirati i čekati da to prođe, jer nikad neće. Moramo, osim toga, prihvatiti činjenicu da smo smrtna bića. No, dok nema smrti, je život, a taj treba biti vrijedan življenja.

Kako ste vi osobno, kako proživljavate ovu godinu, čime se tješite, gdje vam je ispušni ventil…?

Znate kako se kaže – u postolara najlošije cipele. Ja samo radim. Sreća je što volim svoj posao. Svaki dan se trudim prošetati ujutro i napraviti famoznih 10.000 koraka. Jutarnje svjetlo je važno, zato to radim ujutro. Trudim se ostati tjelesno aktivna i njegovati odnose s drugima. Treba biti nježan u međuljudskim odnosima, kad nam se priroda već pokazala na tako grub način.

Virusi su to oko nas oduvijek i zauvijek, i moramo se naučiti živjeti zajedno s njima. Ne smijemo se zabarikadirati i čekati da to prođe, jer nikad neće. Moramo, osim toga, prihvatiti činjenicu da smo smrtna bića. No, dok nema smrti, je život, a taj treba biti vrijedan življenja!

Pročitajte još...

Dr. Hrvoje Handl: Energiju straha iskoristite da učinite nešto dobro

Ljudi moraju razumjeti da se smiju smijati. Ok je i plakati. Treba si dopustiti plakati, ali važna je ravnoteža. Važno je i nazdraviti i biti sretan što si živ. Empatija i suosjećanje za ljude koji su izgubili sve ne poništava moju sreću zbog svega što imam, sreću što sam živ...

Normalno je osjećati se prestrašeno, tjeskobno i bespomoćno nakon potresa

Današnji je potres kod mnogih ljudi izazavao anksioznost i nove strahove za vlastiti život. Sve je to normalno, no kako taj strah ipak ne bi prevladao vašim životom i doveo do mnogih drugih zdravstvenih problema, donosimo nekoliko savjeta kako ga što uspješnije prevladati

Kako znati treba li vama i vašoj djeci psihološka pomoć nakon potresa?

Odrasli, a posebno roditelji, imaju važnu ulogu u osiguravanju djetetu adekvatne podrške u zacjeljivanju traume i izgradnji djetetove emocionalne otpornosti, što je posebno izazovno kad su i sami pogođeni traumatskim događajem

Postpandemijski burnout: Kako spriječiti pogoršanje mentalnog zdravlja?

No što ako se, umjesto da se s pojavom sunčanih dana osjećamo sve bolje, počinjemo osjećati sve lošije? Možemo li govoriti o postpandemijskoj depresiji ili postpandemijskom burnoutu?

Povezano

Iris Urem: Njezini su craft džemovi, poput borovnice s viskijem – pravi hit!

Marketinška i PR stručnjakinja Iris Urema svaki slobodan trenutak koristi kako bi se bavila bogatstvom okusa, smišljajući i proizvodeći originalne arome i boje. U njezinoj radionici ZEST&co nastaju male serije džemova brižno osmišljenih kombinacija koje malo koga ostavljaju ravnodušnim

Mlada poduzetnica koja je u pandemiji pokrenula – dva uspješna posla!

Uz projekte Rent A Local i Rent A Local Experience 31-godišnja Splićanska više od 9 godina radi i kao video producentica. Osim toga, vlasnica je i prve agencije za statiste, glumce i modele u Splitu, a uskoro otvara i studio za audio i video produkciju

Ovi nas Instagram profili nadahnjuju, ohrabruju i motiviraju na bolji život

Pravi primjer toga su @sandrotellingstories i @infuzijapozitivnosti. Ovo su Instagram profili koje prate desetci tisuća ljudi i koji svakodnevno motiviraju isto toliko ljudi da budu snažniji, bolji, vole sebe i druge više, uživaju u životu, idu ka svojim ciljevima, kroz svakodnevne crtice i citate

Marino Manzoni: Hrvat pokrenuo svjetski izazov za očeve i njihovu djecu

Organizacija DaddyHood Europe, koju su osnovali Šveđanin Thomas Pickelner i Hrvat Marino Manzoni, potiče sve muškarce na angažirano očinstvo, pa u tu svrhu organiziraju i Dadathlon, virtualno natjecanje u koje se mogu uključiti očevi i njihova djeca iz svih dijelova svijeta

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime