Može se učiniti kao fraza, ali priče poput ove pokazuju kako je život pun iznenađenja. Nenad Šaljić splitski je ekonomist, fotograf, speleolog i planinar. Njegov CV uistinu je impresivan – doktorat iz ekonomije, jedno vrijeme predavač na splitskom Ekonomskom fakultetu, pa partner u međunarodnoj pravnoj firmi sa sjedištem u Švicarskoj. Mnogi bi odmah sad potpisali takav životni put. A onda je kako sam kaže izgorio i 2007. godine odlučio promijeniti život iz temelja. U potpunosti se posvetio fotografiji.
Takva, vrlo svjesna odluka dovela je do toga da je izdao 4 knjige i kroz njih materijalizirao svoje projekte. Ustalilo se to kao uobičajen ‘modus operandi’ – kad na samom početku novog projekta razmišlja i o novoj knjizi. Fotografije koje je snimio donijele su mu i neke od najprestižnijih nagrada koje su učinile potpuni preokret u karijeri, poput one National Geographica, ali i Sony World Photography Awards u Londonu 2013. godine. Globalno poznati Louis Vuitton upravo je njegove fotografije izabrao za pozadinu jedne od svojih revija, a izložbe po cijeloj Europi, Americi, Australiji i Argentini više ni ne broji.
Kako intervjue daje rijetko, bilo je nevjerojatno zadovoljstvo porazgovarati s njim o njegovu životnom putu, zaokretima u karijeri, usponu na Himalaju, ali i odluci da život u Splitu zamijeni onim u švcarskom Zermattu, malom mjestu podno Matterhorna.
Profesor na fakultetu i partner u međunarodnoj firmi, pa zaokret u fotografiju. Otkud potreba za tim?
U osnovnoj školi sam se uvjeravao kako umjetnost nije nešto u čemu sam dobar. Pomislio sam: Ne znam crtati – nisam umjetnik. U srednjoj školi nisam bio dovoljno zreo odlučiti se kojim putem krenuti. No, od malih nogu bavio sam se fotografijom i planinarenjem, do 18. godine završio sam filmsku školu koju je vodio Ivan Martinac, snimio nekoliko Super 8 filmova, a bio sam i na putu postati gorski spasilac i instruktor speleologije. Ali kad sam trebao izabrati buduće zanimanje, nisam bio siguran. Razmišljao sam o fotografiji, geologiji i geografiji. Kako moji roditelji nisu bili sretni mojim izborom, a sam nisam bio siguran, odlučio sam se za ekonomiju. I onda se u zadnjem trenutku predomislio i izabrao elektrotehniku kao većina mojih prijatelja.
Nakon prvog dana znao sam, što nisam mogao priznati roditeljima, da sam na krivom mjestu. Ostao sam na FESB-u samo zimski semestar, položio par ispita i odlučio pokušati upisati studij filmskog i televizijskog snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i kameru na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu (tada nije postojao studij fotografije u bivšoj državi). Razmišljao sam i o čuvenoj FAMU u Pragu, ali to je bilo van domašaja iz financijskih razloga. I tako sam, ne kazavši roditeljima, i dalje svako jutro ustajao i kretao prema FESB-u dok me otac gledao s balkona, da bi odmah iza prvog ugla skrenuo na drugu stranu prema tamnoj komori koju sam imao u Planinarskom društvo Mosor, pripremati fotografije za prijemni ispit. Nisam se uspio upisati (kvote na ADU i FDU bile su maksimalno 6 studenata godišnje) i propala mi je još jedna godina, ukupno treća jer sam bio generacija koja je išla u vojsku odmah po završetku srednje škole.
MOZAIK Duška Nešić: Kostimografkinja koja stoji iza najvećih svjetskih blockbustera
Dvije godine kasnije ponovo sam polagao prijemni na Ekonomskom fakultetu, dao ispite prve godine u predroku, na drugoj godini počeo raditi na projektima fakulteta, na trećoj postao demonstrator na informatici Odmah po završetku studija zaposlio sam se kao asistent na katedri informatike gdje sam ostao do odlaska u SAD. Doktorirao sam na primjeni metoda umjetne inteligencije u burzovnim ulaganjima, napisao knjigu o poreznom planiranju i po povratku iz SAD-a nekoliko godina predavao na Ekonomskom fakultetu u Splitu kao vanjski suradnik. Na kraju, radio sam u međunarodnoj pravnoj firmi sa sjedištem u Zurichu. U to vrijeme sam otišao na Himalaju. Bilo je to 20-dnevno pročišćavanje bez uređaja. Zapravo, kompaktni fotoaparat bio je jedini uređaj koji sam imao, ali bez ozbiljnih namjera. Kad sam se vratio kući, prolazio sam kroz slike koje su uglavnom radili moji prijatelji i odlučio sam napraviti izložbu o našem putovanju. To je bio trenutak kada sam ponovno razmislio čime se želim baviti i odlučio se vratiti fotografiji. Trebalo mi je pet godina da napravim potpuni preokret.
Kakav je doživljaj bio popeti se na Himalaju?
Pozvan sam na planinarsku ekspediciju Himalajom 2006.godine. I mogu reći kako mi je odlazak na Himalaju promijenio život do temelja. Cijela priprema sastojala se od jednog uspona na Vickov stup na Mosoru, a otišao sam na autobus za aerodrom u trku nakon potpisivanja jednog ugovora. Na Himalaji je najteža i najvažnija aklimatizacija jer se penjete veoma visoko. Nisam imao nikakvih problema sve do jednog jutra kad smo krenuli na vrh visok preko 5.500 m u blizini Mt. Everesta. Noge me nisu slušale, tijelu kao da nije postojao ni gram energije. Rekao sam sebi, popet ćeš se ili nestati, i… Popeo sam se. Jedva živ, ali jesam.
Sljedeću noć nisam od kašlja mogao spavati, i tad bih bio dao sve da me helikopter mogao odnijeti u nizinu. Umjesto helikoptera, dobio sam kobilu na kojoj sam proveo cijeli dan jašući. Po povratku u Namche Bazaar ruke su mi se toliko tresle da sam morao laktove fiksirati za stol kako bih juhu mogao popiti. Nakon dva dana antibiotika bio sam gotovo kao nov i bez problema se vratio u Kathmandu. Kasnije se ispostavilo da sam zaradio upalu pluća. Svi ostali dani na Himalaji bili su čisto zadovoljstvo.
Bavite se speleologijom i planinarenjem, kako ste zavoljeli ove dvije zanimljive aktivnosti? Sjećate li se koja je bila prva špilja, a koja planina koju ste posjetili?
Mislim da su za moju ljubav prema planinarenju zaslužni geni mojih baka i djedova, s obje strane. Sve je započelo kada je učitelj matematike poveo cijeli razred na dvodnevno planinarenje. Imali smo 12 godina i mnogi nisu bili oduševljeni, ali sam ja od tada zaljubljen u planinarenje. Naravno da se sjećam. U prvu jamu i špilju spustio sam se sa starijim kolegama Imao sam tada 13 godina i roditelji nisu imali pojma o tome. Skrivao bih speleo opremu ispod stepenica u stubištu kako oni ne bi otkrili što sam namjeravao. Na svoj 13. rođendan popeo sam se i na najviši vrh Hrvatske, Sinjal na Dinari. Bio sam veoma ponosan, još čuvam diplomu s tog pothvata 🙂
Do sada ste predstavili 6 ciklusa fotografija. Kako oni nastaju, koliko vremena je potrebno za njihov nastanak?
Uvijek radim dugoročne projekte. Šest godina mi je trebalo da dovršim projekt Matterhorn. Projekt VOID započeo sam 1980., dovršio ga 2019. Jako mi je važno uzeti dovoljno vremena za razmišljanje i istraživanje. Ovaj pristup najbolje opisuje John Ruskin, najveći britanski umjetnički kritičar i društveni komentator viktorijanskog doba, koji je usput snimio prvu poznatu dagerotipiju Matterhorna 1849. godine: “Ako bismo ikada usporili, shvatili bismo da na svijetu postoji mnogo više od onog što čovjek za života može vidjeti; no sve da i ubrzamo, ne bismo vidjeli ništa bolje. Dragocjeni su razmišljanje i gledanje, a ne brzina kojom se krećemo.” Obično istodobno radim na dva projekta. Ako se umorim s jednim, nastavim s drugim, a onda se vratim prvom. Ako zapnem, ostavim ga neko vrijeme da razbistrim misli. Kao i sve u životu, za izradu dobrog proizvoda potrebno je puno vremena, ali i pokušaja i pogrešaka.
Kako je nastao ciklus Matterhorn? Što za Vas ta planina predstavlja?
Projekt Matterhorn sam započeo 2009. godine i trajao je do 2015. Nisam brojao, ali mislim da sam snimio nekoliko tisuća fotografija. Nekoliko je aspekata Matterhorna koji su me privukli. Povijesno se Matterhorn već dugo smatrao nepristupačnim, a ostao je neosvojen nakon što je dosegnuta većina ostalih velikih alpskih vrhova. Prvi uspon Edwarda Whympera bio je 1865. godine i označio je kraj zlatnog doba alpinizma. Trijumf i tragedija ovog podviga obilježavaju našu ljudsku želju za istraživanjem izvan naših granica, podsjećajući nas na to koliko smo istovremeno veliki i mali. Matterhorn je geološki fenomen zbog svog obrnutog slijeda stijena. Nastao je iz ostataka ogromne afričke stijenske mase koja je nastala prije više od 250 milijuna godina.
Ova masa potisnuta je prema sjeveru sudarajući se s europskom kontinentalnom pločom, tjerajući se prema gore i rezultirajući alpskim naborima prije 90 milijuna godina. Maksimalnu visinu postigao je prije 20 milijuna godina,modeliran erozijom , a konačno je stekao svoj karakteristični piramidalni oblik tijekom posljednjih 2,6 milijuna godina. Predodređeno je da se istroši zbog erozije i vremenskih utjecaja, a na kraju će se zaokružiti i zauvijek nestati. Iako nije najviši švicarski vrh, Matterhorn je jedna od najveličanstvenijih i najpoznatijih planina na svijetu. Toliko je iznimno da se čak i druge slične planine drugdje nazivaju istim imenom. Umjetnički je jedna od najveličanstvenijih planina na svijetu – sa svojim piramidalnim oblikom i osamljenim položajem mogla bi se smatrati idealnom planinom. Matterhorn čak proizvodi “banner” oblake zbog posebnih atmosferskih uvjeta.
Imate tri ciklusa koja su nastala u špiljama Koliko je to zahtjevno snimanje i snimate li sami ili s pratnjom?
Nekad je snimanje pod zemljom s analognom kamerom bilo izuzetno komplicirano i neizvjesno. Rasvjeta nije bila ni blizu današnjoj, ali svejedno smo se snalazili. Danas je to puno lakše jer rezultat možete kontrolirati za vrijeme snimanja. Međutim ambijent se nije nimalo promijenio: mrak, vlaga i težak teren za kretanje. Idem ponekad sam, ali najčešće s kolegama speleolozima jer bi bilo nemoguće i besmisleno sam nositi svu potrebnu opremu. Najteži mi je bio silazak, odnosno izlaz iz jame Mamet na južnom Velebitu koja ima ulaznu vertikalu od 200 m u koju je skočio Felix Baumgartner s padobranom 2004. godine. Ekipa na ulazu se dobro nasmijala kad je vidjela da imam potpuno novu opremu, ne znajući da nisam bio u tako dubokoj jami oko 20 godina. Naravno, dobio sam jaku upalu mišića.
Vaše fotografije su bile inspiracija i raznim modnim dizajnerima. Gdje su sve bile prikazane i na koji način?
Fotografija Matterhorna bila je glavna fotografija muške kolekcije Louis Vuitton za sezonu jesen / zima 2013/14. U Grand Palais u Parizu napravili su lightbox s mojom fotografijom veličine 7 m iz koje su izlazili manekeni na modnu pistu. Bilo je impresivno, kao i kolekcija Marc Jacobsa. Void je bila inspiracija za modnu kolekciju brenda Saxony u Australiji 2013/14. godine. Povodom izlaska kolekcije organizirana je izložba velikih formata fotografija na šest lokacija istovremeno. Saxony je napravio apstraktne uzorke iz špilja i jama koje je aplicirao na platnu i koži. Supruga i kćerka još imaju par komada iz te kolekcije.
U jednom trenutku svog života preselili ste se u Zermatt. Koliko se život u gradiću u Švicarskoj razlikuje od onoga u Splitu?
Pročitao sam sve knjige o usponima na Alpe i Himalaju koje su tada bile dostupne. U konačnici su Chamonix i Zermatt za mene postali čarobna mjesta. Posjetio sam Chamonix, i popeo se na Mont Blanc, s 19 godina, ali Zermatt ni Matterhorn nisam vidio do četrdesetih. To je bila ljubav na prvi pogled. Nekoliko godina kasnije započeo sam projekt Matterhorn i dvaput godišnje bio u Zermattu, uvijek sanjajući da ću ostati još. Odluka da se konačno preselim u Zermatt dogodila se kad sam započeo projekt Gole planine i nakon što su obje moje kćeri završile studije u Oslu i Amsterdamu.
Zermatt je smješten na 1600 m n/v i najljepše je planinsko mjesto u kojem sam bio. Vjerojatno je i najbolje skijalište na svijetu, s najvišom žičarom u Europi. U neposrednoj blizini nalazi se 38 alpskih vrhova viših od 4.000 m. Planinariti i skijati možete preko cijele godine, i ljeti i zimi. Doslovno izađete iz kuće i krenete u planinu, bilo pješke, na bicikli ili na skijama. Što mi više treba? Ipak, kad nam pofali more, supruga i ja vratimo se u Split.
Pitanje koje vjerojatno niste očekivali jest koji su Vaši ciljevi za budućnost? Postoje li neke nagrade koje želite osvojiti ili možda galerije u kojima želite izlagati?
Cilj mi je što duže ostati kreativan i možda jednog dana vidjeti svoje radove u nekom muzeju. Bio bih zadovoljan s Fotomuseum Winterthur u Švicarskoj 🙂