Kad je zadnjeg dana 2019. godine preselio u Zagreb, Pero Ćurković kojeg ću ovdje jednostavno zvati Vukom, nije mogao ni naslutiti što će mu sve život donijeti u idućih 6 mjeseci.
Željan novih iskustava i spreman pomicati svoje vlastite granice i istraživati sve što mu život ponudi za istraživanje, ovaj rođeni Splićanin i shiatsu praktičar zamijenio je splitsku adresu zagrebačkom. Peru sam upoznala upravo tamo gdje je proveo lockdown, na Velebitu, no na ovaj sam razgovor čekala više od dva mjeseca.
Sjeli smo za stol s diktafonom i pričali. O svemu. No prije toga svega, zanimalo me što je bio okidač da ode u Velebit…
“U Zagrebu je već neko vrijeme bilo nepodnošljivo, svijet oko mene se smanjivao. Bila mi je razumljiva ta nova situacija, no nikako nisam shvaćao kako ljudi na nju reagiraju, kako svatko brine samo za sebe. Nisam mogao niti pretpostaviti da je jedino što prosječan čovjek kao odgovor na nepredviđenu situaciju može učiniti jest otići u dućan, napuniti kolica i sakriti se doma sa zalihom hrane. Dućani su radili, auti su vozili, pa opet su bili gotovo opipljivi strah i panika kao da je sud svita. A ništa se, osim vijesti, nije promijenilo. Čekajući u redu pred dućanom na Jarunu, primijetio sam kako nema zvukova, bilo je mrtvački mirno. Grad više nije zvonio. Na povratku su se na semaforu potukla dva vozača. Maske se još nisu nosile i postala je očigledna ta napetost koja se probijala kroz nasmiješene, a stisnute usne. Ljudi su bili ustrašeni i na rubu i malo im je trebalo za fizički sukob. Tu mi više jednostavno nije bilo mjesto i iz grada sam otišao nakon potresa. Skupio par stvari, sjeo na motor i točno dan prije lockdowna završio u planini.”
Bio je čisti refleks otići tamo
Vuk se iz Zagreba uputio u Velebit. Ona prava zima počela je krajem ožujka, i na putu do svog odredišta prolazio je Korenicu pokrivenu snijegom, Plitvice… Priča mi da je bilo toliko hladno da je na ruke, preko rukavica stavio papuče kako mu u vožnji ne bi odrvenili prsti. Krajnje odredište bio je Skorpovac na srednjem Velebitu, planinarsko sklonište o kojemu brine HPD Sv. Šimun iz Markuševca, i koje mu se svidjelo za njegovih prijašnjih ‘šetnji’ Velebitom.
“Sa Skorpovcem su me upoznali članovi društva, Mišo i Ranka, kad sam godinu ranije prvi put bio u njemu. Kad su vidjeli koliko sam umoran, ugostili su me bez riječi. Samo su stavili pijat spize pred mene i rekli: ‘Na, jedi.’ Kasnije su mi objasnili i kako sklonište funkcionira. S obzirom na velebitsku infrastrukturu Skorpovac nije sklonište, Skorpovac je hotel sa skoro svim resursima. Nema struje, ali blizu je gusterna, alata za cijepanje drva uvijek ima, drva ima, peć koja funkcionira, čisto je i ima dosta prostora. Čak imaju i biblioteku. Bio je čisti refleks otići tamo.”
Prilikom odlaska iz Zagreba, sa sobom je ponio sve što je mogao – planinarsku opremu, vreću za spavanje, dobre gojzerice, gamaše, dobru jaknu, kapu… Jednostavnu i gotovo osnovnu planinarsku opremu, prilagođenu zimskim uvjetima. I nešto hrane.
“Nosio sam dvije kile kus kusa, dosta kave i dosta duhana. Znao sam da je Skorpovac relativno dobro opskrbljeno sklonište čak i hranom, uvijek se tamo nađe barem konzerva ribe ili tjestenina. Dakle, o gladi nije bilo govora. Bar na početku. Ipak, nisam znao koliko ću ostati.”
Spominje i dva planinara koja je zatekao na Skorpovcu, a koji su prolazili Premužićevu stazu od Zavižana do Baških Oštarija. Nevrijeme po kojem je Vuk stigao na Velebit i njih je dvojicu zadržao u skloništu duže nego što su mislili. S obzirom da je uslijedilo i zatvaranje županija i ograničavanje kretanja među gradovima i mjestima, oni su drugi dan krenuli kućama u Baške Oštarije. Vuk je ostao sam. Zanima me jesu li mu nedostajali ljudi.
Svoju intuiciju već duže vrijeme ne propitujem, nego učinim kako osjetim. A kako sam odlazak u planinu prepoznao kao normalno, samo sam to ispoštovao. Moja sigurnost ni u jednom trenutku nije bila ugrožena, osnove za život sam imao
Nisu mi nedostajali ljudi kakve sam ostavio u Zagrebu
“Čini mi se da su početkom svibnja županijske ceste otvorene. I onda su počeli dolaziti ljudi. Bio sam sam nekih 50-ak dana. Nisu mi nedostajali ljudi kakve sam ostavio u Zagrebu. Nedostajali su mi, kao što mi svugdje nedostaju – ljudi među ljudima. Nedostaje mi kontakt koji ima smisla, interakcija koja me razvija kao čovjeka, koja me zanima. Tako da ne, nisu mi nedostajali ljudi. No, lagao bih kad bih rekao da nitko nije došao. Dolazio je mještanin Cesarice koji u planini ima stoku, konje i krave, koje obilazi. U početku sam ga se plašio. Zapravo sam se plašio zvuka auta za koji nisam znao čiji je. Upoznali smo se kad mu je zapeo auto u snijegu, a ja sam bio u šetnji prema Kuginoj kući. Čini mi se da je njega bilo malo strah mene, a mene je bome bilo strah njega.”
Tijekom boravka na Skorpovcu, dvaput se spustio i do 22 km udaljenog Karlobaga. Zastaje dok govori o tome kako se počastio burekom i jogurtom. Zastane tako da pomislim da su taj burek i jogurt najbolje što je u životu pojeo. Tad se, kaže, bojao policije, jer nije vidio kako bi policajcu objasnio tko je, odakle dolazi i što uopće radi u planini. Ovo je zapravo i jedini trenutak u razgovoru kad Vuk spominje da je zbog nečega bio preplašen. Za vlastitu sigurnost ga nije bilo strah, nije osjećao nikakav napad na nju. Pitam ga je li se bojao zvijeri… Medvjeda? Vukova?
“Ne sjećam se da sam se bojao ičega. I danas promatram to. Moja situacija mogla bi se nekome učiniti bezizlaznom, otići bez plana. Nisam otišao da bih se nakon nekog vremena vratio. Jednostavno sam otišao, jer sam tamo trebao biti. Bila je to refleks poput onoga kad te liječnik takne u živac. Aj’ probaj ne trznuti nogom. Svoju intuiciju već duže vrijeme ne propitujem, nego učinim kako osjetim. A kako sam odlazak u planinu prepoznao kao normalno, samo sam to ispoštovao. Moja sigurnost ni u jednom trenutku nije bila ugrožena, osnove za život sam imao. Imao sam toplinu, vodu, nešto hrane. Zvijeri sam sretao. Sreo sam medvjeda, vepra. I konje, krave, zmije, jazavca, lisicu, sovu… Sova je jedina ostvarila kontakt. (smijeh) Prema zvijerima nemam nikakav stav još od malena. Niti ih mazim, niti bježim od njih i kad ih sretnem svatko ide svojim putem.”
U prirodi će ti biti onako kako si sam napraviš
Razmišljam o tome kako u civilizaciji stvari uzimamo zdravo za gotovo, dok u divljini, koliko god Vuk planinarsko sklonište Skorpovac smatrao hotelom za velebitske prilike, nisu tako jednostavne. Voda, hrana, struja, toplina… U civilizaciji je to samorazumljivo, no u divljini mora biti drugačije.
“Jako zanimljiva stvar u samačkom životu u prirodi je da će ti biti upravo onako kako si sam napraviš. Malo je vanjskih faktora koji određuju što trebaš, ne vuče te nitko za rukav. Ono na što zaista trebaš paziti jest da se vatra ne ugasi. Vatra je u peći uvijek gorila, dan i noć, bez obzira jesam li bio u skloništu ili ne. Na peći je uvijek bilo deset litara vode – za tuširanje, kuhanje, pranje robe… Te dvije stvari, toplina i voda, su uvijek morale biti riješene, a sama briga oko toga podrazumijeva da treba nacijepati drva, dovući ih u kuću, donijeti vodu iz gusterne. Dio dana sam trošio na te dvije stvari. Kad sam bio siguran da sam to zadovoljio išao sam u šetnje i istraživao područje na kojem sam. U tim sam šetnjama nailazio na hranu, beštije, nova nepoznata područja i svakakve radosti. Upoznavao sam planinu, predstavljao joj se. Postajali smo prijatelji. Imao sam svoju tržnicu, svoj pazarić. Probao sam šafran, malo sam ga i žvakao, kasnije sam pročitao da je otrovan. Na jelovniku su mi bili i divlja mrkva, cvjetovi maslačka, jaglaca… Stupasti jaglac je, recimo, jako sladak i veliki je izvor energije. Tražio sam medvjeđi luk, nailazio na njega tu i tamo, no pravu sam plantažu našao na Laktinom vrhu. Bio sam jako radostan kad sam naišao na njega, jer sam znao da imam hrane koliko hoću. Baš je to bio moj pazarić. Darovi planine su svi slatki. Kasnije su došle jagode i maline… Brao sam bilje za čajeve, sušio ih. Da je bilo stani-pani, opcija je bila lov na zeca i lov na sjenicu. Ili na brgljeza. Ali to mi se nije dalo. U krajnjoj nuždi sigurno bih i to bez problema napravio. Ili puha, na primjer… Puhove sam čak i ‘lovio’. Izvadio sam ih jedno 50ak iz skloništa kad su nakon snijega postali aktivni. U potrazi za mrvicama ulazili bi u sklonište. Kako su noću aktivni, a danju malo pospani, one koji su ostali bih ujutro uhvatio i izbacio van. Naime, puhovi su male štetočine, glodavci koji ulaze u planinarske ruksake, a znaju i dobro ugristi. No ja njih nisam jeo.”
Skorpovac je mjesto i bez struje i bez signala, a danas i jedno i drugo doživljavamo kao nešto što se podrazumijeva. Uostalom zahvaljujući tome i dragi ljudi su znali gdje je i kako je. Sklonište bez struje, 50-ak dana bez ljudi. Zanima me kako je to shendlao.
“U svojim sam šetnjama, na sat, sat i pol od Skorpovca (ovisno o vremenskim uvjetima), našao dva velika radna stroja koji vuku trupce i krče šumske puteve. Stajali su zameteni snijegom i od samog početka sam ih znatiželjno zagledao. Kasnije mi je palo napamet da možda imaju akumulatore. I imali su ih, jake akumulatore koji su postali moj šteker. Noću bih otišao tamo, jer sam bio siguran da nitko neće doći. Imao sam eksternu bateriju, otišao bih do strojeva kad bi pao mrak, ostavio je i ujutro se vratio po punu bateriju koje bi mi onda potrajala pet do šest dana. Iako na Skorpovcu nema signala, poviše Skorpovca je jedan greben koji gleda na Pag, a s kojeg dolazi signal. Taj je greben bio moja telefonska govornica, moja čuka. Kad je padao snijeg do nje mi je trebalo 15-ak minuta, a kad sam malo ‘osnažio’ od kus kusa, trkom sam bio tamo za 7-8 minuta. Srijedom sam znao otići na čuku kako bih se ‘sastajao’ preko Zooma sa svojim društvom PD Perun. Sastanci su počinjali u 19h što je u to vrijeme već bila noć. Perunovci su ležali na trosjedima na toplome, dok bi se meni tresla brada na čuki. No svejedno ih je bilo lijepo vidjeti. A njih je zanimalo i gdje sam i kako sam i što planiram… Bili su tu za mene iako nitko nije izrazio sumnju u to što radim. Veselila me njihova vjera u mene.”
Ovoga puta povratak ‘doma’ se nije nazirao
Razlog tome je vjerojatno i taj što Vuku lockdown nije bio prvi put da je u Velebitu. Šetao je njime i par mjeseci ranije. Pitam ga postoji li razlika između te šetnje i ovog boravka u divljini.
“Velebit na kojeg sam išao prvi put bio je potpuno drugačiji jer je bio prolazan, on je bio izlet s kojeg ću se vratiti doma. Volim ići u planinu, ali iz planine sam se uvijek vraćao doma. Ovoga puta taj se povratak nije nazirao i to je bila velika, velika razlika. Nosio sam taj nemir u sebi dok nisam shvatio jednu stvar. Ovo je doma. Sad, u ovom trenutku, tu gdje jesam – to je doma. Nešto se rasvijetli, okoliš oko sebe prestaneš gledati kao nevolju u kojoj si se zatekao, nego kao svoj dom. Promijenilo se stanje svijesti i ja sam zaista bio doma.”
Moj Velebit je zato bio sukus vještina kojima vladam i koje sam stekao ranije u životu, nisam činio ništa novo. Samo sam iskoristio svoje resurse i svoja znanja da ostanem živ
Objašnjava mi kako niti u prvoj šetnji, niti u lockdownu nije imao izazova u smislu svladavanja nečega, borbe s nečim. Većim izazovom činilo mu se da će biti naći stan u Zagrebu.
“Naći stan u gradu u kojemu su ljudi ostali bez stanova, bez mjesta za život, to mi se činilo najvećim izazovom dok sam bio u Velebitu. Nije mi problem prihvatiti situaciju kakva je i samo biti i ponašati se u okviru svojih mogućnosti. Izazov podrazumijeva nešto što je stavljeno pred tebe da se s tim boriš ili da to savladavaš. Ako svoj život u takvim uvjetima ne prepoznaš kao izazov nego kao normalnu situaciju, onda izazova nema. Ako se misliš ogrijati, normalno je upaliti vatru. To nije izazov. Sve mi je nekako to bilo prepoznatljivo. Moj Velebit je zato bio sukus vještina kojima vladam i koje sam stekao ranije u životu, nisam činio ništa novo. Samo sam iskoristio svoje resurse i svoja znanja da ostanem živ. Znanja o hrani, znanja o alatu, znanja o kretanju u prirodi, znanja o životinjama…”
Kad mi tako priča imam osjećaj da se bespomoćnije osjećao u gradu nego kad se maknuo iz grada. Ispitujem ga je li se našao u situaciji koja mu je izgledala opasno ili bezizlazno… Da ne može ništa učiniti, a ugrožen je na neki način.
“Ne. Ono što sam činio, promatrao sam kako su me životni odabiri doveli u to stanje. Par mjeseci ranije sam iz Splita preselio u Zagreb, ostavio život koji sam dotada poznavao radi potrebe da se afirmiram u nečemu što me jako zanimalo, u shiatsuu i ‘bodyworku’. Split mi se učinio mentalno skučenom sredinom, neotvorenom za takve stvari i odabrao sam doći u Zagreb. Zagreb je veliki grad u kojem sam naprosto želio nastaviti živjeti. Bar neko vrijeme. Možda ga nisam smatrao konačnim kad sam selio, ali želio sam vidjeti kakav sam u onom što radim, kakvu kvalitetu mogu ostvariti.”
Bilo je loših dana – ali i oni su dobri
Dok razgovaramo primjećujem da koliko god se trudila izvući neki strah, nesigurnost, bojazan… Da Vuk o svemu govori pozitivno. O svemu o čemu smo razgovarali, niti jednom nije spomenuo nešto loše. Čini se da je sve bilo dobro, pa ga otvoreno pitam je li bilo loših dana. Odgovara mi kako je, naravno, bilo i loših dana. Ali i oni su dobri. Na gotovo inzistiranje da mi kaže kakvi su bili loši dani, konačno odgovara.
“Loši. Znaš onaj. Štefe, jesi ti ikad probao lošu rakiju? Jesam! Pa kakav je bila? Dobra! To je otprilike to. Loši dani su bili jako loši, ali su oni upravo takvi i trebali biti. Znači taj neki egzistencijalni moment kad sam razmišljao o svom životu, potezima koje sam napravio da bih na kraju završio ovdje gdje jesam – sam u snijegu, u planini, bez igdje ikoga. Umjesto sa ženom i troje djece na toplome, da gledamo televiziju… Razumiješ? Nije to avanturistički duh, mislim da taj duh nemam. Rekao bih da je to bilo gledanje u sebe, učenje o sebi, o onome tko sam ja zapravo. I u tome nema zaključka, to je proces koji se odvija cijeli život. Mislim da proces sazrijevanja i upoznavanja sebe traje cijeli život. A takva gledanja u sebe su daleko intenzivnija u planini, jer ti u planini ništa ne odvlači pažnju. Samoća i ‘samost’ su prvi preduvjeti da se pogleda u sebe. U našem svakodnevnom svijetu sve je buka – i buka je buka, i tišina je buka, i meditacija je buka… Sve su to buke. Kad nam je ta konstantna zabava, i odvlačenje pažnje kojima smo svakodnevno bombardirani, oduzeta ostajemo sami sa sobom, htjeli mi to ili ne. I onda smo ono što jesmo.”
Nije to avanturistički duh, mislim da taj duh nemam. Rekao bih da je to bilo gledanje u sebe, učenje o sebi, o onome tko sam ja zapravo. I u tome nema zaključka, to je proces koji se odvija cijeli život
Mnogim ljudima je u današnje vrijeme nemoguće biti samima sa sobom. Činiti to gotovo dva mjeseca, imati tek rijetke susrete s drugim ljudima, ne imati s kim razgovarati danima… Zanima me i kako su Vuka ta dva mjeseca u Velebitu promijenila, ako su ga uopće promijenila.
“Zavolio sam to. Narasla je ljubav prema prirodi, prema bivanju u prirodi. Pitali su jednom Stipu Božića zašto ide u planinu. ‘Da mogu živjeti u dolini’, rekao im je. I to je velika istina. U toj samoći u prirodi otpadne sve nevažno, ono što nema korijena u nama. Otpadne, jer se nema čime držati. Sve čemu dajemo važnost – stvari, životne okolnosti, odnosi… Sve je to važno samo zato što mi tome pridajemo važnost. A zapravo je tako malo stvari važno u životu. Da si živ, toplo ti je, imaš vodu i nešto za pojesti. Što se ljudi tiče… Pitao sam se, kad su počeli dolaziti ljudi, kakav ću kontakt ostvariti s njima. Kao shiatsu praktičar, upućen sam na ljude i bilo mi je zanimljivo vidjeti kako ću reagirati kad ponovno budem s ljudima. Shvatio sam da me još manje zanimaju trivijalni odnosi, zanimaju me oni na obostranu dobrobit, koji su kreativni i podržavajući. Ne zanimaju me površni odnosi radi odnosa. Zahvalan sam na tome.”
Iako sam nekoliko puta pokušala saznati što mu je najviše nedostajalo, Vuk je odgovor nekako uvijek izbjegao. Sad ne odustajem. Na gotovo samom kraju razgovora inzistiram na odgovoru na pitanje što mu je najviše falilo…
“Dite. Shvatio sam kako sam ovladao vještinama koje više nikome nisu potrebne i koje, po svoj prilici, neću nikome prenijeti. Kako se cijepaju drva, kako se loži vatra, kako se grije voda, kako se živi od svojih ruku. Kako se brine sam o sebi. To su čini mi se vještine koje nikog ne zanimaju niti kome trebaju. Sve što sam naučio tad mi se činilo uzaludnim, jer što ću sad s tim, kome to uopće treba. To mi je bilo baš teško. No onda me prijateljica upozorila kako je sve to meni trebalo. Jer sve što sam dosad naučio u životu, sve to me i održalo na životu.”
S Vukom sam razgovarala večer prije nego je krenuo na Via Adriaticu, prvu hrvatsku ‘long distance’ stazu dugu gotovo 1100 km koja povezuje istarski rt Kamenjak i Prevlaku na samom jugu, te prolazi kroz nacionalne parkove i parkove prirode, dotiče dvanaest rijeka i planine – Učku, Risnjak, Dinaru, Svilaju, Biokovo, Srđ, Sniježnicu, pa i Velebit na kojemu je doma. I prije nego sam mu mogla postaviti pitanje što očekuje, znala sam da odgovor na to pitanje neću dobiti, jer ga nema ni on. Pa opet, htjela sam čuti zašto baš Via Adriatica?
“Nemam nikakvih očekivanja. Naučio sam da su razlozi zbog kojih idem potpuno nevažni i da se oni i onako pokažu ‘u putu’. Via Adriatica povezuje sve te ljepote koje si nabrojala i iako nije potpuno odvojena od civilizacije i iako prolazi kroz naseljena mjesta, ima dijelova staze na kojima si potpuno i to više dana sam. A o sebi sam naučio da se u fizičkom naporu ogleda ono tko i što zaista jesam. Odricanje od udobnosti i suočavanje s bilo kakvim iskušenjima, bilo fizičkim, bilo emotivnim, bilo duhovnim na neki način od mene rade boljeg čovjeka.”
Pero/Vuk! Dubina duše!
Pero je legendica! Upoznala sam ga slučajno na Visočici kad sam s prijateljima stala samo na 5 min odmoriti, tih 5 min pretvorilo se u pola sata/sat a da nismo ni osjetili. Tako dobra energija od čovika, pametan, skroman, dobronamjeran.. super. Svaka čast Pero, super si osobica a to je na kraju dana najbitnije!