Kao bomba odjeknula je krajem lipnja vijest da je Rezolucija o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU usvojena u Europskom parlamentu! Čak 378 zastupnika diglo je u Bruxellesu ruku “za” naspram 255 glasova “protiv”, a 42 bila suzdržana. Čovjek na čelu ovih povijesnih pregovora bio je naš europarlamentarac Predrag Fred Matić. Riječ je o rezoluciji prema kojoj bi sve države članice Europske unije trebale poštivati pravo žene na seksualno i reproduktivno zdravlje te, među ostalim, i pravo na pobačaj.
S bivšim ministrom branitelja i saborskim zastupnikom, danas europarlamentarcem, rođenim Požežaninom, razgovaramo o okolnostima koje su dovele do ove njegove velike pobjede, kakve su bile reakcije, životu u Belgiji, Europskoj uniji te budućim planovima tijekom iduće tri godine mandata u Europskom parlamentu.
U duboko podijeljenom društvu kakvo je hrvatsko, oko svih pitanja postoji dvojba o čemu se zapravo radi. Od doslovnih tričarija poput je li ispadanje nogometne reprezentacije u osmini finala EP uspjeh ili promašaj, pa sve do izglasavanja rezolucije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena je usvojio Europski parlament, nikad neće biti sloge oko toga koliko su ti akti bitni i što oni zapravo znače. Što konkretno znači izglasana rezolucija u praksi i koji su daljnji koraci nakon usvajanja rezolucije u smislu legislative i nacionalnih zakonodavstava?
Izglasana rezolucija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena odražava jasan stav većine zastupnica i zastupnika Europskog parlamenta. Njezina primjena, naravno, na nacionalno zakonodavstvo nije obavezna, ali iskazuje vrijednosti, mišljenja, stajališta i pogled Europske unije. U 21. stoljeću sve žene moraju imati pravo na odlučivanje o svom tijelu. Pristup medicinskoj skrbi i reproduktivna prava nisu pitanje ideologije kako nameću desničari, već zdravlja, i sad je kristalno jasno da je krajnje vrijeme da nacionalne vlade uklone sve prepreke za dostupnu i potpunu zdravstvenu skrb ženama.
Ono što je važno reći, da nema zakonodavnu težinu, međutim možemo spomenuti dva primjera. Prije nekoliko dana Francuska je donijela zakonodavni okvir o medicinski potpomognutoj oplodnji koja je u skladu s rezolucijom koja je ovdje donesena, a isto tako s druge strane Slovačka donosi kojekakve rezolucije za koje bi trebala reći da nisu u skladu sa stajalištem Europske unije. Onako pojednostavljeno, ljudi trebaju biti ponosni na nešto kad donesu da je u skladu s europskim politikama, a valjda i malo se zasramiti i zacrveniti kada to nije u skladu s europskim stajalištima.
Ono što je jako značajno jest to da su izglasavanje ove rezolucije podržali i konzervativci i demokršćani iz Europske pučke stranke, naravno ne i HDZ-ovi, ali na to smo jako ponosni jer i konzervativci i demokršćani shvaćaju i razumiju što je 21. stoljeće
Očekivao sam ovakve reakcije
Jeste li očekivali takvu bipolarnost u RH medijima i društvenim reakcijama od mreža do drugih izvora detektiranja raspoloženja javnosti nakon što je rezolucija prošla? Što mislite koje joj je uzrok? Nedostatak tolerancije, škole, kulture, informiranja, razumijevanja otvorene komunikacije i prava na dijalog ili svega pobrojenoga?
Da, nažalost, očekivao sam ovakve reakcije. Zadrti takozvani desničari i njihove udruge koje ih podržavaju, pa nažalost i Katolička crkva digla se na zadnje noge kako bi osporila značaj i osporila uopće izglasavanje ove rezolucije. Na kraju, naravno, u skladu s njihovim politikama, kad je rezolucija prošla, onda je nastoje umanjiti, omalovažiti, pa kažu da to i nije baš tako važno. Koliko je važno, vidi se iz njihovih reakcija prije donošenja ove rezolucije. Ono što je jako značajno jest to da su izglasavanje ove rezolucije podržali i konzervativci i demokršćani iz Europske pučke stranke, naravno ne i HDZ-ovi, ali na to smo jako ponosni jer i konzervativci i demokršćani shvaćaju i razumiju što je 21. stoljeće, da stvari nisu iste kao onih nekoliko dana nakon Kristove smrti.
Ne bih trošio vrijeme na oponente nego se radije skoncentrirati na one pozitivne aspekte vijesti i dočekivanje rezolucije, ali razočara li Vas katkad činjenica i pitate li se ikad za koga se borite, u smislu postoji li kritična masa ljudi na ovim terenima koji mogu društvo gurati prema 2050. više nego li se i dalje trude osvrtati na 1945. i 1991.?
Da, zato se i bavim politikom. Moja želja je da svojim djelovanjem pomognem da moja okolina, bliža i dalja, napreduju, da idu doslovno u 21.stoljeće, ne da se stalno vraćamo kako i sami kažete u ’41. i ’91. godinu, nego da gledamo prema naprijed. Kao mladi političar mislio sam da ću svojim djelovanjem moći pokrenuti cijeli svijet, a s godinama i iskustvom sam shvatio da tome nije tako, ali da mogu pomaknuti Zemlju za jedan centimetar i ja sam siguran da je ova rezolucija jedan centimetar pomakla cijele Zemlje unaprijed.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što mislite gdje su glavne kočnice, a tko su motori progresije hrvatskog društva koje se još hrva između sjena rata i zgarišta 20. stoljeća i novomilenijalaca te uspjela poduzetnika tipa Rimca, IT tvrtki Infobip, Nanobit i sličnih slučajeva?
Da, upravo političari kojima je stalno povijest prva na pameti i koji ne mogu jednostavno istupiti iz tih vremena i tih politika. Ja sam za njih pokušao pronaći olakotne okolnosti; ali oni ne mogu pomoći hrvatskom društvu koje ima sve predispozicije i potencijale da bude uspješna europska zemlja – možda ne najbolja, ali svakako ne najgora, nego u nekoj zlatnoj sredini. A kad bi mi bili u zlatnoj sredini, Hrvatska bi bila stvarno zemlja blagostanja. Dakle, primjerice, govorio sam ljudima dok sam bio ministar branitelja, mi smo zaduženi da brinemo o povijesti i o saniranju posljedica Domovinskog rata, kako bi drugi – gospodarstvo, zdravstvo, obrazovanje, poljoprivreda – mogli napredovati i bez opterećenja onoga što nam se dogodilo u bližoj ili daljnjoj povijesti.
Posebno sam ponosan na doneseni zakon o žrtvama seksualnog zlostavljanja u ratu. Takav zakon ne postoji niti u Europi niti u svijetu
Od ministra branitelja do europarlamentarca, Vaš je društveno politički aktivizam nužno bio pod lupom zagovaratelja i kritičara rada. Što u dosadašnjem radu smatrate najvećim uspjesima, a koje su koraci koje biste odigrali pametnije ili drugačije da ih možete ponoviti s obzirom na posljedice ili reakcije?
Postoje mnogi političari, rekao bih nažalost i velika većina, koji kada bi im gurnuli papir A4 i rekli što ste učinili u svom političkom djelovanju za 5, 10, 20 godina, koliko ste prisutni u hrvatskoj političkoj javnosti, siguran sam da bi papir osim imena i prezimena ostao prazan. Ja sam ponosan na svoj rad koji sam imao. Naravno da je on puno veći i konkretniji kada radite u izvršnoj vlasti pa tako, primjerice, dok sam bio ministar branitelja, jako sam ponosan na objavu registra hrvatskih branitelja, na osnivanje prvog veteranskog centra, na osnivanje memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru koji sada pohađaju svi učenici osmih razreda osnovnih škola u Hrvatskoj.
Također posebno sam ponosan na doneseni zakon o žrtvama seksualnog zlostavljanja u ratu. Takav zakon ne postoji niti u Europi niti u svijetu, vrlo je jedinstven i nadam se da će i neke zemlje ga koristiti u svom postkonfliktnom razdoblju. Postoje i stvari koje bih odigrao drugačije ili ih ne bih ponovio, a to je, primjerice, koliko sam vremena i koliko sam truda uložio u razne glogoške, culeje; bolje da sam se bavio svojim djetetom. Dakle, jedna od negativnih stvari bavljenja politikom je to da, kada imaš jedno dijete i ne primijetiš da prijeđe iz četvrtog u osmi razred, tad mi je zbog toga žao jer je to nepovratno vrijeme i nikada se naravno neće ponoviti, a kad se sjetim na koga sam ga potrošio, e – to mi je žao.
Nisam od onih koji gledaju kako da se zbrinu
Koje su Vaša neka osnovna načela javnog rada i privatnih stavova s obzirom na ono što zagovarate nevezano samo na odnosnu rezoluciju, nego i komentare oko Zakona o pobačaju, Zakona o braniteljima, Zakonu o civilnim žrtvama i drugim vrućim temama ovih podneblja, ali i Europske unije?
Kao političar i osoba koja se odlučila baviti ovim poslom, najosnovnija načela moga rada su poboljšanje života drugih odnosno društva, jer kada društvu bude dobro, bit će tu sigurno onda i meni i mojoj obitelji jer mi smo također sastavni dio društva. Nisam od onih koji gledaju najprije kako da se zbrinu i kako da naprave nešto osobno za sebe pa samim tim mogu vam reći primjer. Ja sam 20 godina u takozvanoj visokoj hrvatskoj politici, ali osim stana koji sam dobio od vojske dok sam radio u oružanim snagama, ništa drugo ja nemam. I onda me zato začuđuje da moja supruga i ja, koji zajedno radimo, imamo lijepa sredstva, a naravno ja niti sam kockar, niti pijem, niti se provodim na neke nenormalne načine, imamo jedno dijete, a nismo stekli ništa drugo u životu. Čitam o ljudima koji imaju puno manja primanja od mene i moje supruge, a vidim imaju stanove, poslovne prostore, apartmane, voze vrhunske automobile – malo mi je to čudno i do danas nisam uspio zbrojiti dva i dva.
Bojim se nakon ove rezolucije da s kolegama i kolegicama iz HDZ-a neće biti ni pozdravljanja na hodnicima, ali ne žalim zbog toga, njima na čast
Koliko se djelovanje i međukomunikacija u Europskom parlamentu s obzirom na komunikaciju s ostalim parlamentarcima razlikuje od onoga što zatičete u domovini? Je li civiliziranije, kulturnije ili dapače znat biti jednako ili gore cirkusantski?
Ovdje u Bruxellesu i u Strasbourgu to je, naravno, sve civiliziranije i kulturnije nego što je kod nas. Naravno da i tu ima podmetanja, ali je to na jednoj višoj razini, nije tako primitivno kao kod nas. Imam dobru komunikaciju s kolegama i kolegicama prije svega iz svoje političke opcije, sa svojima naravno iz Hrvatske. No, osim možda kolege Flege s kojim imamo jako dobru suradnju, s drugima se cijela priča završava na pozdravljanju na hodnicima, a bojim se nakon ove rezolucije da s kolegama i kolegicama iz HDZ-a neće biti ni pozdravljanja na hodnicima, ali ne žalim zbog toga, njima na čast.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kakav je Vaš dojam, kako nas EU vidi? Koje je paradigma Hrvatske kroz prizmu jednog europarlamentarca i zastupnika drugih EU država?
Nažalost, ovdje na zapadu i u Europskom parlamentu, nije baš posebno pohvalno biti Hrvat jer sve ono što nama servira naša vladajuća klika, to nije ni približno onako kako nas doživljavaju. Dakle, u očima europskih kolegica i kolega najgore stoje vjerojatno Mađari i Poljaci, a onda smo tu negdje i mi. Gdje god se može biti među lošijima, mi smo tu oni koji prednjače, a gdje treba biti među najboljima, tu nismo. Kada pričam s kolegama i kolegicama sa Zapada o Hrvatskoj, najviše se držim naših prirodnih ljepota, našeg mora, naših Plitvičkih jezera, Slavonije, Baranje, a manje se držim i dotičem tema politike jer bojim se da tu nemam što dobroga reći o našoj zemlji.
Postizborna karta Hrvatske prema onome kako je vi vidite? Od očitog pada dosad neprijepornog dualizma vodećih stranaka i nuđenja trećih postmodernističkih opcija, što je projekcija Hrvatske sljedeće desetljeće do neke 2030.?
Građani na izborima biraju, a kako kaže ona poslovica, imaju vlast onakvu kakvu odaberu. Dakle, i dalje će mi ostati veliki upitnik nad glavom da nakon ratom poharane Slavonije, Like, Dalmacije, i dalje stranke koje definitivno uništavaju, poput HDZ-a, imaju jako dobru prođu i gotovo da ne bi morali ni ići na izbore koliko im je zajamčen uspjeh na svakim izborima od parlamentarnih do lokalnih. Nikad se ne pitaju da im je uglavnom HDZ, malo ima i odgovornosti SDP, ne treba od toga bježati, ali s obzirom na dugogodišnju vladavinu HDZ-a, najveći teret odgovornosti pripada njima.
Dakle, potpuno je jasno izračunato da je šteta koju su učinili HDZ-ovci Hrvatskoj puno veća od one, govorim o materijalnom iznosu, koju je napravio agresor tijekom Domovinskog rata. Primjerice, imate zvučni projekt „Projekt Slavonija“, znate kako to zvučno izgleda, međutim, kad vidite da je da je Projekt Slavonija namijenjen samo HDZ-ovcima koji onda bar da ulažu, bar dio, u tu istu Slavoniju. Znamo za primjere kada glasoviti i poznati HDZ-ovci uzimaju milijune eura i onda grade apartmane na moru, a dobivaju ih zato, među ostalim, jer pomažu hrvatskim braniteljima primjerice ili socijalnim slučajevima, a onda opet ti isti ljudi koji nemaju posla, niti će ga imati zbog takvih politika, oni ponovo glasaju za te iste ljude i za te iste stranke. Znači trebalo bi napraviti sociološko istraživanje jer to je na granici fenomena.
Radim za dobrobit cijele Europe
Koliko se razdoblje pandemije odrazilo na Vaš rad i kakvo Vam izgleda korona jučer, danas i sutra u smislu komunikacije države prema suzbijanju pandemije u poredbi s ostatkom svijeta?
Pandemija COVIDA-19 koja je zahvatila cijeli svijet odrazila se naravno i na rad europarlamentaraca, tako i na moj osobni. Već više od godinu dana radimo online, bez obzira jesmo li u uredu ili kod kuće, i naravno da to otežava jer najbolji je rad face-to-face, u razgovoru i komunikaciji s kolegama i kolegicama. Sve je putem interneta i putem društvenih mreža. Nije baš uobičajeno, međutim, privikavamo se i na taj dio, a istodobno se nadamo da će te mjere s vremenom popustiti i da će nakon godišnjih odmora, do jeseni, se sve vratiti u normalu jer jednostavno svi to priželjkujemo.
A projekcije za budućnost? Koje su daljnji planovi Vašeg interesa i u kojim se smjerovima namjeravate kretati u Europskom parlamentu? Ljudska prava ili neki drugi oblik društveno-političkog aktivizma?
Još je tri godine do kraja mandata. Naravno, jako sam ponosan ovom rezolucijom o seksualnim i reproduktivnim pravima i zdravlju žena, to je nešto što je vjerojatno vrh karijere i cijelog mandata. No, nadam se da će još biti izazovnih fajlova i izvješća koje ću raditi do kraja mandata jer član sam, osim Odbora za rodnu ravnopravnost i ženska prava, i Odbora za kulturu te Odbora za ribarstvo. Tu ima dosta zanimljivih fajlova na kojima trenutačno radim i siguran sam da će do kraja mandata biti vrlo zanimljivo. Radim za dobrobit cijele Europe, a uvijek jednim okom je pogled na Hrvatsku i uvijek gledam da sve što radim bude na dobrobit i svoje zemlje.
Fotografije: privatan album