Od početka pandemije i uvođenja epidemioloških mjera na nacionalnoj razini prisutna je nedosljednost i izostanak neke osnovne logike pri donošenju mjera za suzbijanje zaraze. Čini se da mjere nisu za sve iste te jedni mogu, a drugi ne. Pri posljednjem ‘popuštanju mjera’ prije nekoliko dana, iako su teretane i casina otvoreni, ponovno je većina kazališta ostala s ključem u bravi do daljnjih odluka…
Kako se nezavisne kuće i produkcije snalaze u tim uvjetima te općenito kakva je situacija u državi kada je o kulturi riječ razgovarali smo s Reneom Bitorajcem, našim proslavljenim filmskim, televizijskim i kazališnim glumcem te voditeljem te suvlasnikom privatnog kazališta Luda kuća.
Dižemo novi kredit za likvidnost
Jedna stvar je od početka pandemije na nacionalnoj razini sigurna – nedosljednost i izostanak bazne logike pri donošenju mjera suzbijanja zaraze. Tako se i sad, tijekom najnovijeg očitovanja popuštanja mjera, komunicira nauštrb kulture te kazališta ostaju s ključem u bravi do daljnjeg… Što mislite o svemu tome?
Malo ljudi zna, ali mi kao kazalište i nismo zatvoreni. Daju nam da radimo po uvjetima 1 čovjek na 7 m2 iliti u našim uvjetima 32 gledatelja. Možda bi i mogli uprihoditi koju lipu kada bi predstavu odigrali u hladnoj dvorani, bez paljenja reflektora, onako, pod svijećama, i po mogućnosti monodramom nekog “jeftinog” glumca, koji je još pritom zbog COVID-a pristao na smanjenje honorara na 70 posto. Mi smo u vrlo nezahvalnoj poziciji jer smo jedino privatno kazalište sa svojom zgradom i pozornicom. Dakle, nismo GK ili HNK za koja osobno smatram da, bez obzira na troškove, moraju igrati svoje predstave i za 10 gledatelja, budući da otkad je sve počelo primaju pune plaće i na neki način imaju tu obavezu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
S druge strane nismo ni privatno kazalište iz registra kazališta koja iznajmljuju dvorane za igranje i koje bez obzira na sličnu problematiku nemaju toliki hladni pogon ili broj zaposlenih kao mi. Po svemu tome naravno mi smo je…a stranka. Kada apliciramo na Ministarstvo kulture, recimo za sredstva potrebna za snimanje svojih predstava, mi ne dobijemo ništa jer kao imamo gdje igrati. S druge strane ne možemo igrati zbog 1 gledatelja na 7 m2. I tako. Pratimo mjere i odredbe, zadnji zatvaramo, prvi otvaramo, mjerimo temperaturu, upisujemo podatke, držimo razmake i nosimo maske, ali po ovim uvjetima smo nažalost otvoreno – zatvoreni. Kredit nam je na moratoriju, dižemo još jedan kredit za likvidnost, a kao najveći mazohisti, neki smo dan još jednu osobu zaposlili.
Vaše pitanje je takvo, ali mi duhom još ni blizu nismo klonuli kao i naša publika, veselimo se ponovnim druženjima. Kako se na većini naših predstava sjedi za kabaretskim stolovima za kojima je dopušteno pijuckati piće, smatrat ćemo povratak u normalu tek kada nam odblokiraju i naš Mosorog bar pa da ugođaj bude potpun, po čemu smo i poznati. Ove apsolutno nebulozne nelogičnosti i nedosljednosti oko dopuštenog i nedopuštenog od strane stožera neću komentirati. Mnogima trenutačno nije nimalo lako, pogotovo nezavisnima. Na kraju krajeva, mi se kao i svi ostali, koristimo mjerama ‘pomoći’ za očuvanje radnih mjesta, koja nekada stignu, nekada ne. No svjesni također da je to, među ostalim, ionako novac koji kroz razne poreze i prireze dajemo državi. Prava pomoć bi bila nadoknada izgubljene dobiti, no to se neće dogoditi.
Nije ni čudo ponašanje tog tipa znajući da je godišnji proračun rascijepan na 0,99% budžeta za ukupnu prezentnost i kulturu nacije, onda je jasno koliko je važno ljudima u RH biti kulturnima barem u pokušaju. Kako se nezavisne kuće i produkcije snalaze u tim situacijama?
Osobno se nismo nadali nekim velikim djelom kolača iz programskog financiranja, no nismo niti mogli zamisliti baš takvo ignoriranje. Tim više što od nezavisnih nesumnjivo najviše izdvajamo u proračune. Ali ako je to cijena koju moraš platiti a da ne budeš ničiji, da sam odlučuješ i posluješ po svom, da te nitko sutra ne može smijeniti, kod tebe nekoga zaposliti preko veze i slično, neka tako bude. Pričekat ćemo bolja vremena. Ja ne mislim da novca ima premalo, ali sam duboko uvjeren da se raspoređuje loše i pogrešno.
Ima u Zagrebu prostor veći od 1000 kvadrata koji je za kazalište dodijeljen jednom čovjeku, zatim smo mu mi građani to kazalište uredili za 30 milijuna kuna, nakon toga to postaje Centar za kulturu pa mu Grad godišnje isplaćuje par milijuna za program, a on sam je taj koji na Gradu određuje koliko će tko novca dobiti za program, a pritom svoje predstave prodaje putem Ponude dana za 30-ak kuna. Mislim da sam sve objasnio. Kad bi vam se takav proces događao u tijelu, otišli biste na operaciju.
Samo HNK Zagreb ima više recenzija na Googleu od svih kazališta, a mi imamo najbolju ocjenu. Pa valjda onda nešto vrijedimo, ne samo zato što se tako zovemo
Zabavnije kazalište po svom guštu
Vama je, kao voditeljima Lude kuće, u neku ruku ‘lakše’ jer je bar medijski pripremljen teren s obzirom na background i težinu imena Đurić/Bitorajac. Ili taj medijski i dosadašnji kapital nema veze u smislu olakšavanja poslovanja?
Imena nam nisu pomogla da dobijemo manju kamatu kredita, niti da se građevinski radovi na potpunoj rekonstrukciji bivšeg kultnog kina Mosor, danas našeg kazališta, ne otegnu na 2 godine, kao ni da cijena radova ne naraste za 40 posto. Pomoglo nam je u početnoj vidljivosti na što smo i računali, ali ta imena mi nismo kupili već dugogodišnjim radom izgradili. Da smo podbacili u repertoaru, ne bi nam pomogla niti imena Brad Pitt ni Robert De Niro. U samom, pak, cehu u kojem je ego itekako prisutan, upravo u komunikaciji s onima gore, također nam imena nisu pomogla. (Luda kuća je u 3 godine od Ministarstva kulture i Grada dobila novca za sve svoje prijavljene projekte, koliko i jedno nezavisno kazalište za 1 predstavu).
Ono na čemu smo najviše zahvalni je to što smo dobili svoju publiku, i to vjernu publiku koja velikim dijelom dolazi na mnoge, a nekada i na sve naše predstave. Oni su nas očito prepoznali kao drukčije, zabavnije kazalište po svom guštu. Oni nam omogućavaju daljnji rad, zbog njih postojimo i s njima imamo odličnu komunikaciju, kako uživo, tako i putem društvenih mreža. Samo HNK Zagreb ima više recenzija na Googleu od svih kazališta, a mi imamo najbolju ocjenu. Pa valjda onda nešto vrijedimo, ne samo zato što se tako zovemo.
Koje su razlike na teatarskoj sceni između nezavisnih i državno zaštićenih/gradskih kazališta? Pričajući s brojnim kolegama, dosta se frustracija nakupi znajući za backgrounde po kojima i kazalište bude taocem društvenih modela poslovanja. Po kojima politizacija i kulturnjački kružoci i interesne sfere često budu prije profesionalizma pri odlučivanjima o dodjelama sredstava?
Daleko od toga da nisam mišljenja da se kazališni zakon treba iz temelja promijeniti, ali tko sam ja. Ipak, mnogi će se složiti da nije u redu da se bilo kakav nerad motivira kroz bilo što, a kamoli plaću. Malo je poznato javnosti, da igrao ili ne igrao u GK ili HNK-ima, primaš punu plaću. Ako igraš 1 ili njih 20 mjesečno, gotovo da razlike ni nema. Osobno znam za slučaj čovjeka koji je 20-ak godina primao plaću ne igrajući doslovno niti jednu jedinu predstavu u svom kazalištu. S druge strane, godišnje s raznih akademija izađe 40-ak mladih glumaca koji će svoje mjesto u angažmanu zaslužiti tek kada netko ode u mirovinu ili umre. Zatim, kako gledati na to da glumac iz nekog “ozbiljnog” dramskog kazališta (HNK, Gavella) igra po sapunicama?
Mišljenja sam također da ansambli trebaju biti manji i kompaktniji, češće se razmjenjivati između kazališta, umjesto da se napravi golemi neučinkovit ansambl unutar kojeg je nezdrava atmosfera, a pored kojeg se opet moraju uzimati vanjski, honorarni glumci. No, mi kao nezavisno kazalište nemamo s tim previše problema. Mi samo moramo paziti da što više angažiramo samostalne glumce kako bi mogli dobiti više termina u odnosu na one koji imaju svoje matično kazalište kojem moraju dati prednost. Kod naših glumaca je i dalje osjećaj sigurnosti jači od bilo kojeg drugog osjećaja, s obzirom na to koliko se malo snima i kako se teško dođe do angažmana, s pravom.
Treba raščistiti s nezdravim metodama funkcioniranja kulture
Umjetnost u zemlji nezdrave ekonomije i nesređenih baznih ekonomskih tržišnih uvjeta, kakvom se RH pokazuje zadnjih 25 godina neovisnosti, vrlo često bude doživljavana kao tercijarna ili neka daljnja djelatnost. U uvjetima pandemije i ugrožavanja primarnih i sekundarnih ljudskih potreba za preživljavanjem i hranom, poslom i egzistencijom kako se to odražava na pop kulturne potrebe i posjet nezavisnom kazalištu? Koliko to može biti destimulirajuće čovjeku s toliko rada i iskustva u raznim segmentima glume i igrano filmske, televizijske ili kazališne produkcije?
Prije bih to napravio kao građanin, nego kao umjetnik. Nažalost sam dovoljno tvrdoglav, svoj, optimističan i zaljubljen u ono gdje se osjećam doma, da ništa zasad od odustajanja ili odlaska. Jedna mala skupina ljudi, zbog druge male skupine ljudi, uzela je sebi za pravo prije 5 godina, sveukupnu kulturu i kulturnjake generalno, bez iznimke, strpati u uhljebničke, pa čak i parazitske okvire društva. Zahvaljujući još jednom malom, ali glasnom djelu mediokriteta i onih koji slijepo vjeruju po svom političkom uvjerenju, pa i uz pomoć isključivih politički angažiranih portala, to je poprilično imalo i odjeka u javnosti. Srećom, čak i bez nekog velikog otpora, to im nije pošlo za rukom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
To je razlog zašto mislim da moramo biti ovdje, ali i raščistiti s onim starijim nezdravim metodama funkcioniranja kulture, a pogotovo kazališta, u kojem vladaju politika, klanovi i poznanstva. Na kraju krajeva, odgovor na vaše pitanje je, koliko god bilo nezdravo u onima koji odlučuju i vladaju, publika želi svoju porciju kulture, smijeha, zabave i umjetnosti pa zbog toga dolaze u kazalište. Destimulirajuće će biti one sekunde kada, ne da neće željeti, nego si neće moći priuštiti. Onda naravno da mijenjamo taktiku. Pekare su relativno dobro posjećene… Šalim se, naravno, ali…
Bogatstvo kazališta je upravo u njegovoj neposrednosti, živim bićima na pozornici kojima čuješ dah i vidiš danas neprihvatljive kapljice iz usta, osjetiš miris kostima i čuješ blago zujanje reflektora, a kao glumac uživaš u momentalnom feedbacku i pljesku na kraju predstave
Je li online kazalište eksperiment koji može funkcionirati? Glazba i film se nekako pokušavaju prilagoditi novom normalom i promjenama koje je pandemija izazvala, ali čini se kako u tom trisu kulturnih područja kazalište izvlači najkraću šibicu jer zasad samo Planet Art Torjančev ima pokušaje modela online produkcije.
Mi se u silnom opiranju snimanju predstava ipak odlučujemo na skorašnji pokušaj snimanja predstave u kombinaciji sa eksterijerom i green screenom, koji bi pridonijeli novoj formi predstave, koja će možda biti zanimljiva čak i onima koji su istu možda već i gledali. To bi mogli nazvati eksperimentom za razliku od samog snimanja predstave jer to se nekada radilo i za televiziju.
Bogatstvo kazališta je upravo u njegovoj neposrednosti, živim bićima na pozornici kojima čuješ dah i vidiš danas neprihvatljive kapljice iz usta, osjetiš miris kostima i čuješ blago zujanje reflektora, a kao glumac uživaš u momentalnom feedbacku i pljesku na kraju predstave. Toga, nažalost, već predugo nema i naravno da se mnogi odlučuju na alternativu. Nisam upoznat s kolikom uspješnošću, ali cijenim svaki trud, želju i upornost da kazalište i show ne stane.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Svojim projekatima i predstavama – od adaptacija “Potpunih stranaca”, “Bračne teraprije”, kabaretskih varijanti, stand upa, “Ništa ljubav samo sex”, “Samo preko njega mrtvog”, “Đurologije”, “Idemo uživo” i ostalih naslova – Luda kuća se afirmirala kao utočište moderne i dinamične teatarske stanice za ljubitelje raznih vrsta komedije. Koja je perspektiva i koji je Plan B i C za 2021. godinu?
Prepoznati smo i kao kazalište koje tijekom godine ugošćuje brojne predstave i iz regije. Desetak puta kod nas su bili Anđelka Prpić iz Beograda, Alt teatar iz Sarajeva sa “Dame Biraju” i mnogi drugi. Kod nas ste, primjerice, mogli prisustvovati koncertu Tonyja Cetinskog ili Netflixovoj stand up zvijezdi Danielu Slossu. Kod nas je svirala Zagrebačka filharmonija, a plesali vrhunska senzacija “Step Africa” iz SAD-a. Prikazivali smo hrvatske filmove, dovodili inozemne mađioničare. Mi smo polivalentna dvorana sa tri različita postava gledališta i sami odlučujemo o repertoaru.
Ne proizvodimo 6 premijera kako bismo opravdali novac koji ionako nismo dobili za prijavljeni program jer to ni ne bismo stigli izigrati. Koliko god studiozno zvučalo, ne kompliciramo i ne filozofiramo puno. Iako zvuči neprofesionalno, mnogo je tu kontrolirane stihije i preuzimanja rizika, ali znate staru narodnu s riskiranjem i profitiranjem. Plan je da idemo dalje, čim nam za to stvore uvjete. Uz sve predstave na repertoaru, glavni nam je adut predstava rađena po svjetskom talijanskom filmskom hitu “Potpuni stranci”, kojeg smo izborili u konkurenciji i nekih gradskih kazališta, a koja se ni približno u posljednjih godinu dana nije stigla izigrati.
Foto: privatni album