Nekadašnji novinar i TV voditelj, a danas vlasnik tvrtke za savjetovanja, Sanjin Španović aktivan je na raznim poljima, a trenutačno mu je u fokusu biografija nogometne legende Velimira Zajeca. Upravo taj projekt odlučio je realizirati na sve popularniji način – crowdfunding kampanjom.
O tom multikulturalnom projektu te brojnim drugim aktivnostima razgovaramo upravo u trenutku kad je priča oko Dinama aktualnija nego ikad.
Cico je bio jedinstven
Nakon vijesti o smrti zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, u ponedjeljak nas je sve potresla vijest da je umrla igračka i trenerska legenda Dinama i Hrvatske reprezentacije, svima omiljeni zagrebački dečko Zlatko Cico Kranjčar. Poznavali ste ga?
Cico je bio jedinstven, zaista sam volio biti u njegovom društvu. Bio je uvijek nasmiješen, razgovorljiv, bio je gospodin. Zapravo, sad kad gledam, njegov vjenčani kum Zajec i on bili su čista suprotnost, a opet zajedno tako su si pasali. Zeko, tih, povučen, ali lider, govorio bi malo, ali kad bi rekao to je bilo to. A Zeko je bio maskota, ali nikako u lošem smislu, već onako, zaštitni znak generacije, glasan, nasmijan i elokventan. O igračkim i trenerskim danima Cice je suvišno govoriti. Pričali smo prije 20-ak dana, bio je sretan što radim knjigu o kumu Zeki, dogovorili se da će izvući anegdote, slike, ali eto, netko je imao druge planove.
To je baš projekt koji je totalni gušt. Ja knjigu radim tako da nedjeljom ujutro gledam utakmicu Hajduk – Dinamo 1982. godine. Sad mi vi kažite jel’ to posao ili uživancija?
Upravo ta knjiga koju spominjete, biografija Velimira Zajeca, trenutačno je Vaš najaktualniji projekt. Najavljena je, zapravo, i prema planovima svojevrsni multikulturalni projekt koji nadilazi samo sportske dane popularnog Zeke…
To je baš projekt koji je totalni gušt. Ja knjigu radim tako da nedjeljom ujutro gledam utakmicu Hajduk – Dinamo 1982. godine. Sad mi vi kažite jel’ to posao ili uživancija? Dugo sam vremena tražio neku temu za knjigu koju bi napisao, i došla je ta ideja Velimira Zajeca koji je svima poznat, a opet mističan lik.
Njegovih zadnjih 50 godina je usko vezano sa zadnjih 50 godina Dinama. Glavni krivac za knjigu, da ga tako nazovem jest Milan Šulentić njegov najbolji prijatelj s kojim sam ja u vrlo često u kontaktu i koji mi je puno pričao o tom dobu koje je povezano sa Zajecom i brojnim anegdotama i događajima i jednostavno je nastala ideja – ajmo napraviti tu knjigu.
Možda je posebnost knjige što umjesto klasične biografije ili autobiografije sam se odlučio na uzimanje arhivske građe, više od 40 intervjua sa osobama povezanim kroz njegovu igračku trenersku i direktorsku karijeru, kako u Zagrebu tako i u Grčkoj, a tek na kraju toga doći će razgovori sa samim Velimirom Zajecom. Knjiga je koncipirana tako da u svakom poglavlju se prolazi i propitkuje neka tematska i vremenska faza kroz razgovore sa akterima tog vremena uz izvatke iz arhive i Zajecove izjave i tekstove tada. Na kraju svakog poglavlja će Zajec kroz razgovor sa mnom dati dubinski intimni odnos prema tom periodu i prema nekim temama.
Sviđa mi se kako ste rekli da je ovo multikulturalni projekt, Jer zaista cilj mi je da ta knjiga da bude više od stranica unutar korica na nekoj polici. Moja cijela ideja jest bila da ne idem na klasičnu priču dogovora s izdavačem, pa da napišem knjigu, predam rukopis i ona završi na policama i prodaje. Želim da to bude jedna šira priča prije svega kroz tu crowdfunding kampanju, ali poslije da se s tom knjigom obiđu sva Dinamova, ajmo ih nazvati tako, uporišta po Slavoniji, sjevernoj Hrvatskoj, Karlovcu, Hercegovini…
To stvara onu pravu emociju koju želim izazvati, jer ljudima možda najviše sada za vrijeme ove pandemije nedostaje druženja, tako da će, kad se knjiga završi, taman biti možda i vrijeme da se može stvoriti druženja i da ljudi imaju neki sadržaj.
Zanimanje medija je vrlo jasno, jer Zajec je osoba koja nije često u medijima. Na kraju krajeva, ako ne mogu za sebe postaviti dobru medijsku kampanju, kako ću onda to moći za neke svoje klijente
Veliki broj prodanih primjeraka prije nego što je knjiga izašla
Što se tiče same crowdfunding kampanje, trenutačno ste na pola puta do tražene svote od 13.000 eura. Podrška medija je velika i zanimanje također. Ono što ne ide u prilog je mentalitet domaćeg puka kojem, čini mi se, nije baš uobičajeno izdvajati za ovakve poduhvate. Kampanja su zapravo svojevrsne prednarudžbe knjige koja se završava. Ili? Koje sve benefiti imaju donatori?
Ma to je ono što vi nazivate multikulturalni proces projekta. Ja ću još dodati i, ajmo reći, na neki način marketinško ekonomski projekt. To je cijela ideja zajedništva koja i potiče u identitetu Dinama, a koja se kroz Zajeca itekako pokazuje kroz svu njegovu karijeru.
Ono što mene raduje više od iznosa je broj prodajnih primjeraka knjige koja nije ni napisana. To je veliko povjerenje, to je veliki ulog i velika odgovornost od strane čitatelja i time su mi dali pokazatelj da sam pogodio s temom crowdfunding kampanje. Zanimanje medija je vrlo jasno, jer Zajec je osoba koja nije često u medijima. Na kraju krajeva, ako ne mogu za sebe postaviti dobru medijsku kampanju, kako ću onda to moći za neke svoje klijente.
Na stranu i to, ljudima nije teško zapravo izdvojiti novac, jer se i oni smatraju dijelom te priče. I to je ono najvažnije da im uz knjigu ponudite neke benefite od onog najmanjeg poput njihova imena navedenog u knjizi. No, dobiju i još neki dar poput majice, posebne pive, pa na kraju krajeva i pozivnice za posebnu pretpremijera knjige samo za njih jer je su oni temelj te knjige. Onda ta cijela priča dobiva jednu širu priču koju sam ja htio da se stvori i mislim da je uspješno stvorena.
Je li Dinamo na bilo koji način uključen – arhivski, financijski, oko memoara svoje legende? Ako jest i nije biste li mogli prokomentirati stav kluba prema Zeki i legendama općenito…
Dinamo kao klub će uvijek biti uključen u ovu priču jer da nije bilo Dinama, ne bi bilo ni za lika Velimira Zajeca, a time ni ove knjige. Što se tiče vodstva kluba, ne – oni nisu ni na koji način uključeni, niti vidim da se igdje ovdje mogu uključiti. Ostalo ne bih komentirao.
Koliko činjenica da ste strastveni navijač Dinama doprinosi ili bude u koliziji s novinarskim neutralno istraživačkim nervom? Koja je količina autocenzure morala biti ako je uopće bilo potrebe za istom? Ili niste ni bježali ni radili distance od navijačkog statusa…
Ja sam se u cijeloj karijeri trudio držati objektivne distance. Ne da tu nema autocenzure, naprotiv, ja sam za potrebe ovaj knjige sjeo za stol i razgovarao sa osobama koje u životu ne bi ni pozdravio, a kamoli bio u istom društvu. To je realno tako, ako idete raditi nešto takvo, onda morate pošteno odraditi ne samo prema toj knjizi i tom proizvodu, već i prema liku o kojem pišete.
Upravo zato što ja pišem sve na temelju arhive i razgovora sa sugovornicima smanjuje šansu za neobjektivnim sadržajem knjige. Distancu od statusa navijača ne mogu nikad imati i to je dio mog identiteta, ali i pokazatelj potrebne emocije koju je na kraju krajeva i Velimir Zajec imao u svoj igračkoj karijeri u dresu Dinama.
U rukavu još puno iznenađenja
Koji je izdavački plan? Kad bi trebala ugledati svoje naručitelje s obzirom na to da je medijski i promotivni rad već dobrano počeo?
Planiram zapravo dovršiti knjigu u što skorijem roku. Zadovoljan sam tempom kojim ide i mislim da još imam 10-ak ljudi za intervjuirati, a potom na kraju sa Zajecom odraditi serije razgovora. Najvažnije i najveće pitanje je ono Grčke i epidemiološke situacije tamo, jer knjiga bez odlaska u Grčku i bez razgovora sa grčkim akterima nije nešto što može biti kvalitetan proizvod. Ne zamaram se sa tim da se o knjizi razmišljam u strogim rokovima.
Imam ja u rukavu još puno iznenađenja i puno načina kako se ta knjiga može promovirati i kad se dogovorim sa izdavačima i pustim knjigu u tisak, pogotovo kad izađe i krene u prodaju biti će zanimljivih načina promocije.
Dinamo danas, Vaših dana i Zekin Dinamo – paralele. Usporedbe dobrih i loših strana ako možete u kraćim analitičkim crtama povući paralele…
Ma neću spominjati Dinamo jer želim da ova knjiga bude pozitivna priča. Moj stav o Dinamu i načinu vođenja Dinamo i svemu povezanom je poznat tako da ćete taj odgovor na ovo pitanje morati dobiti nagodinu.
Jutarnji list je bio temelj svega
Gdje je trenutačno radno okruženje čovjeka koji je izjavio svojedobno “U eteru ne bi štedio ni mamu”? Dugo je novinarskog staža, aktivizma i podosta što TV što tiskanih što web redakcija iza od OTV-a, do N1, Večernjeg, Jutarnjeg lista…
Da vas odmah ispravim, aktivizma nije bilo. Ja sam uvijek imao stav koji nisam skrivao, pa možda to miješate sa aktivizmom, no to nije isto. Uvijek sam imao i imam viziju boljeg društva i načina kako se u etapama to može pretvoriti u dijela. Same riječi me nikad kod nikog ne impresioniraju bez jasnih djela. Upravo zato je nastala, znam i kada, ta izjava koju spominjete. Bila jasan primjer mog viđenja uloge koju sam imao u eteru u tih 60 minuta u večeri i koje sam se držao bez obzira o tome tko je sjedio puta mene. Svakog sam pitao što sam htio i mislio da je važno, svakom postavio sva potpitanja. Jako sam ponosan na tu životnu fazu.
Jutarnji list koji spominjete je bio temelj svega toga jer sam tamo od nekog klinca od 17 godina oblikovan u novinara, reportera, mladu osobu širokog općeg znanja i informiranosti. Poslije sam kroz TV novinarstvo stekao i vlastiti identitet. Na svih tih 15 godina karijere u novinarstvu sam iznimno ponosan, moja je glava išla tamo gdje mnogi ne bi ni mišem na Google mapsu, moj nos je zabadao gdje nije bilo puno puta oportuno i donio mi razna priznanja i nagrade. Ipak 15 godina takvog života, jakog tempa dovodi do zasićenja i onda sam odlučio da ne želim stagnirati, jer bavljenje nečim što te zasitilo dovodi do stagniranja, i otišao sam u novi svijet u kojem sada koristim znanja, ali i puno učim.
Moja mala tvrtka za savjetovanje je nastavak tog života u novinarstvu, s temeljima brojnih kontakata, poznavanja raznih sustava i raznih kreativnih ideja. Evo, nedavno sam završio više od jednogodišnjeg savjetovanja mlade IT tvrtke koja je razvila sredstvima EU fondova informatički sustav koji pomaže da se procesi između gradova, županija i općina, sportskih, kulturnih i ostalih udruga, te građana vode brže i jednostavnije bez hrpe papira i registratora uz poboljšanu transparentnost. Uspješno se taj sustav integrirao u 15 jedinica lokalne samouprave diljem Hrvatske. Uopće ne sumnjam da će nagodinu u ovo doba taj rezultat tih mladih dečki biti najmanje dvostruko veći, kao i da će njihove daljnje ideje razvoja biti realizacije.
Ja sam se posvetio drugim projektima na kojima radim, neke sam već predstavio, a neke ću uskoro. Ali važno mi je da u svakom guštam i da vidim širi kontekst zašto se njime bavim. Novinarstvo je u tome samo pomoglo da ne radim neke uobičajene početničke pogreške.
Propagiranje kulturne izvrsnosti
Što se zbiva s projektom “Kazalište sa srcem” i na koji ste način uključeni?
Upravo je krenu i sad bdijem nad njime. (smijeh). Ali to je to što vam govorim. Projekt u kojem guštam, a ima više razina, od humanitarnog da se pomogne onima kojima pomoć treba, u ovom slučaju plućnoj bolnici u Petrinji kojima će se popraviti i nabaviti medicinska oprema stradala u požaru, da se propagira kulturna izvrsnost, da se nauči malo i o prošlosti i da se dobro zabavi.
Kada sam raspisao projekt i njegov hodogram, znao sam da je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu idealna adresa za njega. Kod Dubravke Vrgoč sam pokucao na otvorena vrata, objasnio sam joj sve u pet minuta i dala mi je veliku odgovornost s povjerenjem za taj projekt. Onda sam shvatio da mi je Lutrija sjajan partner zbog povijesnih činjenica, pa je onda svatko od poznatih osoba sjajno reagirao i pristao biti dio projekta i pomoći. Sviđa mi se ta energija naoko nespojivih grana društva koji su spojili u lijepoj misiji.
Mogu pozvati sve da se cijepe protiv korone jer time štite sebe i druge, a i pomažu da ova pandemija što prije završi i da se vratimo u normalu
Aktivirani ste i u tuzemnu društveno političku zbilju pa je i oko situacije s cjepivima bilo zanimljivih momenata, osobito jer niste skrivali svoju dijagnozu i činjenicu da ste u rizičnoj skupini… Ako možete prokomentirati kako se stvari odvijaju u tom smjeru?
Dobro, pa ja svoju dijagnozu nikada nisam tajio, kao ni svoje zdravstveno stanje iz uvjerenja da aktivnim pričanjem upravo toj transplantaciji kao vrhu hrvatske medicine, ali i svjetske, se može širiti pozitivna svijest društva o darivanju organa.
Pitanje cjepiva je bilo jednostavno ljudska reakcija na sve što se dogodilo, ne bi tom sada više davao preveliku pažnju. Kad će, ned’o Bog trebati ponovno komentirati išta oko toga, ja ću komentirati, ali za sad ću to promatrati iz prikrajka iz kuta bolesnika i kroničnog bolesnika. Mogu samo reći da sam primio cjepivo kao i mnogi koji su kao i ja rizična skupina. Nisam imao nikakvih nuspojava. Mogu pozvati sve da se cijepe protiv korone jer time štite sebe i druge, a i pomažu da ova pandemija što prije završi i da se vratimo u normalu.
Proteklog vikenda u Zagrebu je umro Milan Bandić, vječni gradonačelnik i jedini kojeg je 21. stoljeće znalo. Imali ste i neke direktne srazove. Što se događa poslije, posebice u kontekstu potresa i pandemije koji će sigurno imati promjene na građane glavnoga grada?
Moj stav o Milanu Bandiću je poznat i nije se nikad promijenio, pa ni sada. Ali cipelariti čovjeka koji se, kako kaže, nije ni ohladio, neću. Ne mogu biti takav da likujem nad nečijim krajem na takav način. Zato njegovoj obitelji i prijateljima i ovim putem iskrena sućut.
Što se tiče grada Zagreba, sustav građen na čvrstim temeljima jedne persone koja nije imala nasljednika, persone čiji je način vođenja tog sustava vukao mnoge repove, sad se urušio. Nezahvalno je i pomalo bezobrazno govoriti što će biti, jer to ne može nitko znati. Sasvim sigurno doći će do novog manifesta vođenja Zagreba, a govoriti išta o tome dok ne znamo tko će biti na čelu te epohe, sa kojim idejama i kakvom potporom javnosti je suludo. Dobra stvar je to što će su u kampanji za gradonačelnika, umjesto pukog kritiziranja Bandićeva modela vođenja grada, nametnuti teme ideja obnove Zagreba, reorganizacije Zagrebačkog holdinga i slične programske inicijative.
Fotografije: Iz privatne arhive