Petak, 27 siječnja, 2023

Vjekoslava Huljić: S kamenjem i cvijećem isto je, naučiš se hodati s oboje

Vjekoslava Huljić je objavila novi roman - La petit Marie. Svojevrsna je to saga koja se odvija paralelno u Splitu i Parizu kojoj je jedan od glavnih protagonista slavni slikara Amadea Modigliani, a sve detalje donosimo u nastavku

Ne treba posebno napominjati tko je Vjekoslava Huljić, no ovog puta njeno ime nije u centru pažnje zbog novih hitova iz radionice bračnog para Huljić koji haraju Youtubeom, već zbog netom objavljenog romana La petit Marie. Riječ je o romanu objavljenom u nakladi Večernjeg lista. Svojevrsna je to saga koja se odvija paralelno u Splitu i Parizu kojoj je jedan od glavnih protagonista slavni slikara Amadea Modigliani.



Zašto baš Modigliani? Kao omiljeni slikar; kao lik osebujnog životopisa u kojem ima mjesta za autorsku fikciju?

Zašto Modigliani? Volim umjetnost, ona me oplemenjuje, inspirira. I u jednom od svojih prošlih romana za mlade, Moje ljeto s Picassom, djeca, igrajući se u tvrđavi Gripe u Splitu, pronalaze smotuljak u kojem je Picassova slika, zamotana u stare novine. Ona je povod za otmicu i završi na najneočekivanijem mjestu. Za La Petite Marie imala sam glavninu romana u glavi, godinama prije nego li sam se odlučila upustiti u pisanje. Modigliani me intrigirao ne samo zbog svoje umjetnosti, koja je onda bila avangardna i neprihvaćena, zbog ženskih aktova praznih očiju i izjave svojoj budućoj ženi Jeanne Hebuterne da će joj nacrtati oči kad joj upozna dušu, već i kao osebujan i prodoran lik, lijepe vanjštine, estet i boem, koji i u svojoj materijalnoj osiromašenosti ima izgled princa, vagabundo princa s Montparnassea, za kojeg je Picasso rekao da je najbolje odjeveni čovjek Pariza.

Već od rane  mladosti načet tuberkulozom, borio se s demonima bolesti i neprihvaćenosti svoje umjetnosti. Obožavan od žena, u vrtlogu ovisnosti, tražeći utjehu u opijatima i alkoholu, umro je mlad u 36. godini. Davno sam gledala i film s Andy Garciom, koji je ostavio jak dojam na mene, a vidim da se sprema još jedna ekranizacija u kojoj prste imaju Johnny Deep i Al Pacino. Pitala sam se dugo, prije nego li sam počela pisati, koliko smijem zadirati u Modiglianijev privatni život, pa sam na početku romana napisala da priča postoji samo u mojoj mašti. Naravno, on je jedan od likova, ali vrlo upečatljiv. Fatalan.

Ljubav je opipljiva, stvarna i o njoj ovisi život

Roman je u osnovi ljubavna priča ali istovremeno i svojevrsna saga koja se proteže kroz sto i kusur godina?

Ne možeš pisati o životu, koji se proteže kroz pokoljenja, a da se barem ne očešeš o ljubav. Ona je opipljiva, stvarna, i kao glavni krvni sud, o njoj ovisi život. Ona opstaje i u vremena koja su nevremena, i u kataklizmama, i u sumraku, koji i sada visi na glavom. Mora potegnuti iz petnih žila, da bi bila vidljiva, ali tu je i drži čovjeka na okupu. Roman počinje u Splitu, 1910. u jednom, gotovo idiličnom vremenu, u arhaičnoj toplini mediteranske prijestolnice. Idila biva načeta nerazumnim postupkom glavnog junaka, koji je prisiljen bježati i ostavlja svoj stari život preko noći.

Roman se proteže kroz stotinu i više godina, pa iz generacije u generaciju pratim putovanja protagonista, bilo da zaista putuju ili da putuju kroz svoje srce. Zapravo, moraju dobro protegnuti i noge i srce, da bi otkrili tajnu koja visi nad svima njima. Uglavnom te konce drže žene. Držati konce nije lako, nekad je gotovo nemoguće, ali je izazovno. Zato je ovo u velikoj mjeri priča jakih žena, onih u Splitu i onih u Parizu. Naravno, ništa bez muškaraca, osebujnih, kao što je bio i Modigliani.

Na prvu bi se roman moglo nazvati izdankom “ženskog pisma”, no to nije “ljubić” već (tako sam ga doživio) storija o jakim ženama; o ženama koje u muškom svijetu – čak i kad riječ vode glavni muški protagonisti – zrcale svoju snagu i superiornost u suočenju sa životnim nedaćama?

Pisano ženskom rukom i srcem, to nije žensko pismo, prije bih rekla – priča o ženama, koje su i jake i mnogo puta superiorne, čak i kad su slabe, krhke. Ali, žene i tom nježnijom stranom mogu i te kako mijenjati svijet. Mogu u muškarcu upaliti i ugasiti svjetlo. U svijetu kakav je od pamtivijeka, ženama je trebalo itekako snage da se izbore za nešto što je muškarcima bilo servirano na pladnju, jer se podrazumijevalo da tako treba biti. I danas se bore s tim. Odatle im žilavost, upornost, srčanost i svladavanje teškoća. U mom romanu žene pišu krasopisom ljubavi, ali i znaju udariti šakom o stol.

Pisala sam ona kako se osjećam…

Je li onda tu riječ i o feminističkom pogledu odnosno o svojevrsnoj posveti ženskoj samosvijesti?

Nije mi ni na kraj pameti bilo da dižem spomenik jakim ženama, a ni muškarcima. Mislim da je ovo prije oda životu i priča o smicalicama koje nam život namješta i o snazi da se iskobeljaš iz njih i da pobijediš. Da osjetiš čovjeka u sebi i snagu za preživljavanjem. Da se popenješ na postolje i kažeš: uh, vrijedilo je…. Pisala sam jednostavno po srcu, onako kako osjećam, uvučena u kožu protagonista romana, nekad zamišljajući kako bi se i sama nosila u nekim situacijama i jako sam se uživjela u likove. Disala sam i mislila s njima, mjesecima. Nikad me likovi koje izmislim ne ostavljaju na miru. Dijelim s njima sve emocije, uspone i padove, dok ih god ne ostavim na miru. Sa zadnjom točkom na kraju rečenice.

YouTube screenshot

Roman je i transžanrovski. On je istovremeno ljubavna priča, prava saga kojoj je crvena nit koja se provlači od početka do kraja jedna krpena lutka te roman potrage…?

Drago mi je da ste to rekli, da je roman transžanrovski, a ne samo priča o ljubavi. To je roman potrage, a potraga je svojstvena ljudskom biću, bio on toga svjestan, ili ne. Svi mi od rođenja nešto tražimo, nečemu stremimo, a kad je još u pitanju i potraga za identitetom, onda je zagarantiran i ushit i razočarenje, i žuljevi na nogama i žuljevi na srcu. Ljubav pusti korijenje, ali nekad zemlju mijenja. U životu kopaš i rukama i nogama za onim što ti je važno. Život je rudnik. Nekad nađeš samo zemlju, nekad dijamante. Ovdje je dragocjenost jedna krpena lutka, poveznica između sudbina glavnih junaka.

Knjiga je na standardnom jeziku uz poneki žargonski izraz

La prtit Marie je i svojevrsna kronika i Pariza i Splita. Jesu li na ovi potonji utjecali i Smojino Velo misto kao nadahnuće za odabrana povijesna događanja koja utječu na živote protagonista  – primjerice Kuzma se doimlje kao “rođak” Smojinog Ferate – te zapisi Radice, Marka Uvodića, Tolje Kudrjavceva…?

Tko god je odrastao u Splitu, sa Slobodnom Dalmacijom na stolu, u kojoj su se redale kolumne bardova koje ste spomenuli, kome god je Malo misto i Velo misto lektira u srcu, a mnogi čitave monologe i dijaloge znaju napamet, taknut je tim živopisnim senzibilitetom i dalmatinskom dušom, koja je i pamuk i  nalet bure. U meni, kao kreativcu, ulice ožive, oblikuju se likovi, čujem smijeh i svađu, zamišljam njihove živote iza kamenih zidova, ratove koji su prohujali kroz grad, ljubakanja u kinu Karaman, zaveslaje u veslačkom klubu Gusar, u koji sam smjestila Kuzmu. Uz stvarne lokacije, dućan lutaka Mala Silvana, u Varošu, fiktivno je mjesto, ali ljubav Silvane i Petra je univerzalna, sudbinska.

Pišete književnim standardom, no ponekad i to ne samo u dijalozima što je očekivano, koristite i dalmatinske lokalizme poput fundač, maštil…

Dalmatinski lokalizmi daju priči toplinu, neku prisnost, mekoću, idiličnost. Oboje priču finom nostalgijom. Ne zvuči jednako maštil i vjedro za vodu. Ne zvuči jednako kredenca i ormarić. Opet, pazila sam da čitateljima ne budu neke totalno nerazumljive riječi.

Kad ste radila tekstove za Tončevu Madre Badessu duboko ste uronili u stari splitski govor. Je li to bilo možda i nadahnuće za splitski dio ove sage?

Moram priznati da mi je rad na tekstovima za Madre Badessu priuštio zadovoljstvo i obogatio me. Bila sam potpuno rasterećena ikakvih okvira, ušla sam u cipele malog čovjeka koji sjedi u svojoj stolici, doma, ili na svom dvoru i analizira život i događaje oko sebe, izvaljujući male i velike istine, na svoj osebujni način, kroz prizmu postulata bog, lavur, iće i piće, a ponekad se kroz te njegove životne filozofije progura i ljubav. Sigurno da mi je pisanje za Madre Badessu dalo uzlet i nadahnuće kad sam oblikovala likove u romanu, bilo njihovu nježniju stranu, onu iz Providence, ili Žaj mi je, Ja san rojen da mi bude lipo, ili Baci oko na mene, Inamorane, bilo da sam im davala neko ozračje iz Che Guevare, Guštan,  Anarkišta, ili Frika.

Htjela sam da likovi, iako su stvoreni u mojoj mašti, budu od krvi i mesa, da situacije i događaji budu proživljeni i uronjeni u stvarne povijesne događaje, pa ih tako, naprimjer, ima u Pokretu otpora u 2. svjetskom ratu, i u Splitu, kao i u pokretu Resistance u Parizu. Osobito sam  pazila na povijesne detalje, naprimjer kad sam opisivala bombardiranje Splita 1944. ili nerede u Splitu kad je ubijen talijanski časnik.

Spomenuli ste koji su vam izvori poslužili za dočaravanje života u Splitu, no što je s Parizom?

Umjetnički milje Pariza 10-tih i 20- tih godina prošlog stoljeća bio mi je veliki izazov, ne samo što je bio prožet ekstravagancijom i dekadentnošću, već i zato što me i osobno zanima. Prolistala sam nekoliko Modiglianijevih monografija, a sin Ivan, kad je vidio na čemu radim, naručio je iz Amerike biografiju Meryle Secrest Modigliani, – A life, u kojoj su i fotografije slavnog umjetnika i njegovih suvremenika, mjesta na Montparnasseu i Montmartreu na koja je zalazio, pa čak i gostionica u kojoj se hranio. Vlasnica gostionice Chez Rosalie koja je zaista postojala, bila je Rosalie Tobia, a ona je također jedna od protagonista romana, kao i njen sin Luigi. Bila je pomalo sirova, ali dobrodušna žena, koja je hranila  šalšom i špagetima umjetnike, koji su, gle čuda, bili uglavnom nepriznati i gotovo gladni. Modigliani joj je nerijetko zahvaljivao tako što je slikao po zidovima Chez Rosalie. Moja mašta odradila je ostalo.

Volim metafore i stvaranje novih riječi

U javnosti ste prvenstveno percipiran kao tekstopisac za Tončeve skladbe. Štoviše, često i omalovažavana kao pisac šund tekstova za šund pjesmuljke. Kako ste se – kao ozbiljna autorica – nosili s tim nepravednim objedama?

Napisala sam i ovo: S kamenjen i cvićen isto je, naučiš se odat s oboje. Isto tako… razumin sve, al ne razumin jude… Volim metafore, volim stvarati nove riječi i ne volim pitanje što je pjesnik mislio reći. Ljudi često nešto krivo protumače i olako ti prilijepe neku nelijepu etiketu. Olako te provuku kroz blato, često nepravedno. Volim nešto reći drukčije, nesvakidašnje, pa makar mnogi ne razumjeli to. S druge strane, svatko ima pravo protumačiti stihove kako hoće.

Foto: Bojan Zibar i Mario Poje

Za projekt-albume Madre Badesse napisali ste odlične tekstove u starom splitskom dijalektu koristeći riječi koje su današnjoj generaciji arhaizmi, no pune atmosfere i melodičnosti. Kažite nešto o tome i razlici pisanja tekstova u književnom standardu i za Madre Badessu?

Često koristim dalmatinski govor u stihovima koji se uglazbljuju. Možda i više nego književni standard. Imam sreću da ih pjevaju Dalmatinci s jakom karizmom i sugestivnošću i taj dijalekt pojačava autentičnost i daje snagu i toplinu pjesmi. Duša je mekša kad se izgovara u dijalektu. To su tekstovi s blagom dalmatinštinom, no podosta arhaičniji su u pjesmama za Madre Badessu, pogotovo na prvom albumu, gdje je toliko arhaizama da ih oni s drugih dijalektalnih područja ne mogu baš razumjeti, ali itekako ćute emociju.

Ponekad je lakše napisati roman, ponekad pjesme

Neke vaše rime poput “Amer i Rus… hibiskus” bile su izložene podsmijehu, no riječ je o tekstovima s glavom i repom, savršeno sljubljenim uz glazbeni predložak i odlično odabranim za ciljanu publiku…

Iznenadili biste se koliko ljudi nema pojma što je hibiskus. Poigrala sam se riječima, jer mislim da u zabavnoj glazbi ne mora sve biti nešto silno ozbiljno. U svijetu danas, u kojem jača korov i koji je teško iščupati i iskorijeniti, dobro dođe nekakav hibiskus. S Amerom i Rusom ne bih se više poigravala, jer više nije simpatično. Teško se buditi kao  optimist, kad ne znaš u čijoj se glavi tog jutra upalio čip za uništenje. Trebao bi nam neki novi Alan Turing da dešifrira kaose u  glavama onih koji misle da su bogomdani da drže prst na okidaču. Bolje se baviti pjesmom. Nije tako opasno. A i ležernije je. S hibiskusom.

Intervju: Hana Huljić – Miss Mediterana

Je li teško biti raspolućen između (dnevnog) pisanja tekstova za Tončeve hitove i slojevitijeg spisateljstva poput pisanja romana. Kanite li nastaviti paralelno s oba ova tipa pisanja?

Tekstovi, romani, bajke, priče, mjuzikli, poezija. Sve su to lica jedne iste duše. Odmaram se od jednog pišući drugo.. To je moj život, ono što  me ispunjava. Čemu se radujem. Što me intrigira. Nekad želim pisati roman, jer mi naviru ideje, a moram završavati neki tekst. Katkad me muzika ne ostavlja, muči me dok ne napišem tekst. I noću mozak radi. Uvijek je nešto na čekanju. Ali ljepota je i u čekanju. Možda ću nešto manje pisati tekstove, jer se Tonči u budućnosti želi baviti instrumentalnom glazbom. Ima velike planove i dogovore oko koncerata širom svijeta. I Misa Mediterana ovih dana izlazi na CD i svim internetskim platformama. Izdaje je jedna američka diskografska kuća za cijeli svijet. A meni je glavno da pišem.

Naslovna fotografija: YouTube screenshot

Pročitajte još...

Pop Cooltura: Zavlačenje u krevet Hane Huljić i Petra Graše

U kojem trenu prelazite granicu kada cijena nečije vjenčanice ili izbor dizajna iste, brojenje poznatih faca ili nepoznatih štraca na nečijem vjenčanju postaje pitanje klikbejta i nečijeg interesa? Je li do (ne)profesionalnosti, vlastitog (ne)odgoja ili (ne)razumijevanja osnova pristojnosti?

Tonči Huljić: ‘Mare luda’ je potpuno kontra priča koja najavljuje naš novi album

Tekst za pjesmu 'Mare luda' potpisuje Vjekoslava Huljić, a ističe se po tome što je pisan na 'tvrdom splitskom velovaroškom' narječju, koje je spoj talijanizma, frankofonije te turskog i starosplitskog domaćeg jezika

Tonči Huljić ima novu pjesmu koju ne prestajemo slušati!

Tonči potpisuje mnoge najavne pjesme za serije i filmove koje imamo prilike gledati, pa je  tako i pjesma 'Bogu iza nogu' snimljena kao najavna pjesma za istoimenu seriju

Prvi se pamte: Fusion spektakl zapalio splitski Park mladež

Splićani, posjetitelji iz svih dijelova Hrvatske, ali i svijeta pristizali su sinoć od 19 sati na Park mladeži kako bi vidjeli nešto još neviđeno – Fusion spektakl, dosad neispričanu svjetsku glazbenu priču u kojoj su svoje mjesto našle najtraženije glazbene zvijezde iz cijele regije

Povezano

Znanost potvrdila: Regé Jean-Page je najljepši muškarac na svijetu

Glumac koji je glumio Simona Basseta, vojvodu od Hastingsa u hit drami, analiziran je u odnosu na drevna znanstvena istraživanja i rezultati su pokazali da je njegovo lice savršeno

Donosimo detaljan vodič retrogradnosti planeta u 2023. godini

Između kašnjenja putovanja, grešaka na poslu ili klasične pogrešne komunikacije, kaos će se sigurno dogoditi, ali barem ćete biti spremni kada ovi planeti krenu retrogradno 2023. godine

Maneken Jeremy Ruehlemann preminuo je u 27. godini

U svojoj posljednjoj objavi na Instagramu — Ruehlemann koji je prethodno bio model za Perry Ellis i Superdry te se pojavio u GQ i Playhaus Magazinu — podijelio je snimku snimanja iza kulisa s Tommyjem Hilfigerom. Počivao u miru

Ušli smo u godinu vodenog zeca: Kakav je vaš lunarni horoskop za 2023.?

Kao što zapadni astrološki zodijak povezuje svaku osobu sa znakom na temelju mjeseca i dana njihova rođenja, kineski zodijak usklađuje se s vašom godinom rođenja. Evo što vam prema lunarnom horoskopu donosi 2023. godina.

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime