Jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih fotografkinja Vladimira Splinder iskreno govori o tome kako je pandemija utjecala na njezine dugogodišnje angažmane u medijima, kako je došla na ideju da snimi dokumentarni film o svojoj borbi s depresijom i o tome kako se njezina djeca nose s tom bolešću…
Iako je korona u mnogome negativno utjecala na njezin život, priznaje kako joj je razotkrila ljudske odnose te ne skriva zašto je svojevrsni ‘bijeg’ pronašla u snimanju i planiranju novih dokumentarnih filmova, ali i u planovima da napravi stepenicu više u svom životu i režira kazališnu predstavu prema nekom djelu svoje bake Sunčane Škrinjarić!
Volim raditi priče iz tzv. rubnih života
Koliki je put od fotografije do dokumentarizma i što je sve uvjetovalo ekstenzije vašeg interesa i video rada od statičnih do pokretnih slika?
Od 1998. godine bavim se fotografijom. Ona se uvelike razlikovala od današnje jer nije bilo toliko fotografa i svi smo radili na film. Prelaskom na digitalno broj fotografa se povećao, a danas se svi služe i mobitelom kao sredstvom rada, čak i neki uvaženi kolege. Digitalizacijom je došlo i do pojačanog photoshopa, koji se u nekoj mjeri pokazao zanimljivim, no u nekoj mjeri i pretjeranim jer često su ljudi toliko isphotoshopirani da ih više niti ne prepoznajemo. Ja pripadam onoj starijoj gardi.
Uostalom, volim promatrati svijet oko sebe, primjećivati male ljude… Zanimljive su mi uvijek bile priče iz nekih tzv. rubnih života ili osebujne ličnosti. U svojoj umjetničkoj krizi jednostavno sam shvatila da sva moja znanja koja sam stjecala u životu (odjel slikarstva u Primijenjenoj, školovanje u glazbenoj školi, te fotografija) dobar su temelj da počnem raditi za dušu nešto drugo. I tako sam odlučila probati baviti se dokumentarnim filmom.
Uz to sam 2016. oboljela od depresije i upisala Restartovu školu, kako bih se bavila nečim što me zanima, gdje još štošta mogu naučiti. Kao završni rad (2017.) nastao je i moj prvijenac “Mama, zašto plačeš”, koji govori o tome kako se moja djeca nose s mojom bolešću.
U svojoj umjetničkoj krizi jednostavno sam shvatila da sva moja znanja koja sam stjecala u životu dobar su temelj da počnem raditi za dušu nešto drugo. I tako sam odlučila probati s dokumentarnim filmom
Dugi niz godina radite kao službena fotografkinja mainstream tiskanih medija od Glorije do Playboya, Cosmopolitana i šire, a onda počinjete mijenjati redakcije. Koja su lijepa, a koja ona manje lijepa iskustva rada s ljudima u tom formatu?
Dugi niz godina sam radila za razne magazine, a unazad 15 godina u Gloriji kao njihova fotografkinja. No, dolaskom pandemije došlo je do prestanka suradnje jer oni više nisu imali sredstava da nas plaćaju. To je bio jedan nelijepi i neprofesionalan razlaz… No, život ide dalje. Iskreno, gdje god da sam radila nikada nisam imala neka negativna iskustva. Mislim da su vrednovali moj rad, iako nikada nisam spadala u nikakav lobi.
Nekako mi je uvijek bilo primarno da ljudi poštuju moj rad i moj potpis i bez toga da se moram i privatno družiti s njima. Iako sam se povremeno osjećala kao outsider, no znala sam da iza moje karijere, ako i to mogu tako nazvati, stoji isključivo moj rad. Bez obzira na opširnu biografiju rada, shvatiš da si uvijek zamjenjiv. I da te ljudi poslovno vole otprilike onoliko koliko te trebaju…
Kazalište – velika ljubav
Vezani ste i uz glumu, scenu i teatar kao službena fotografkinja nekih zagrebačkih kazališta. Koliko vas je fotkanje vezalo uz scenu i čiji su vas portreti i lica s te strane najviše profesionalno izazvali?
Kazalište je moja velika ljubav. Godinama sam radila u Gavelli i imam divna sjećanja na to vrijeme. Ja sam bila jedna o onih fotografa koji su gotovo na svakoj probi, kao u slučaju kad sam radila predstavu “Kiklop”. Volim biti dio tima, volim sudjelovati u nastanku predstave. OK, doduše to nije uvijek moguće, ali… Kao kazališni fotograf morate imati osjećaj za ljude, morate ih voljeti.
Kazališna fotografija nije samo reportersko fotografiranje. Morate uz svoj fotografski potpis uhvatiti srž predstave. Znalo mi se dogoditi da mi ljudi kažu da su otišli pogledati predstavu vidjevši moje fotografije, a onda su razočarani izašli s predstave. Jer su na fotografiji vidjeli ono nešto što nisu osjetili gledavši predstavu.
Ne bih mogla posebno izdvojiti lica koja su me najviše izazvala profesionalno. Isprobavam u svakom glumcu vidjeti ono njegovo najbolje i najfotogeničnije (ne mislim pri tome na ljepotu). OK, kada bi baš morala izabrati lice koje me uvijek inspirira, to je Franjo Dijak. On ima to nešto kad je na sceni ili u filmu. I tada najviše okupira moju pozornost. A uz to ga i privatno vrlo poštujem.
Dok sam radila “Kiklopa” postojalo je još jedno lice koje je imalo takvu karizmu (kao Dijak) na sceni, a to je Živko Anočić. Volim vidjeti glumca koji je u stanju glumiti različite uloge, čak i one koje nemaju veze s njegovim privatnim karakterom. Od glumica tu bih mogla izdvojiti Jelenu Miholjević.
Uglavnom, volim rad u kazalištu i s različitim kazalištima surađujem povremeno. Mislim da je za kazališnog fotografa također važno da ide u kazališta i da gleda razne predstave.
Uvijek mi je bilo primarno da ljudi poštuju moj rad i moj potpis, bez toga da se moram i privatno družiti s njima. Iako sam se povremeno osjećala kao outsider, znala sam da iza moje karijere, ako i to mogu tako nazvati, stoji isključivo moj rad
Pratite li rad kolega i kolegica s domaće foto scene. Koji su vam posebno zanimljivi i čije radove volite vidjeti?
Od današnjih kolega koji rade fotografije pretežno za novine, no i šire, izdvojila bi Marija Kučeru, Robera Gašperta, Mare Milin, Borka Vukoslava… Onda, postoje fotografi koji ne rade novinsku, no i oni koji rade novinsku fotografiju, ali su mi bliskiji kroz umjetnički potpis – Ivan Posavec, Maja Strgar Kurečić, Matko Biljak, Stanko Abadžić… I vjerojatno sam nekog izostavila…
Kako je uopće počeo i odakle vaš interes za fotografiju? Uvjetuje li vaš odabir samo prirodni talent ili su potrebni formalni pečati institucija radi usavršavanja tehničkih znanja vezanih za odabire predmeta interesa, fokuse i ine varijante izvedbe kvalitetne fotografije. Gdje se sve u Hrvatskoj kvalitetno studira fotografija?
Ja sam samouki fotograf. Tj. godinama sam živjela s fotografom i snimateljem i od njega pokupila znanje. Sve dalje se radilo o radu i upornosti. Prvih nekoliko godina sam više bila gladna nego sita od tog posla, no bila sam nevjerojatno uporna i nisam odustajala. Vjerujem bi mi bio put lakši kroz školovanje, no mislim da ovisi jako o želji. Godine 1998. nije bilo toliko fotografa, a kamoli ženskih, i nije se bilo lako izboriti.
Na svakakve prepreke sam nailazila. Kroz rad se jako puno nauči. Moja motivacija je bila da fotografija bude moj posao. I tako je postala. Kroz ljubav prema fotografu krenula je i moja ljubav prema fotografiji. No, uz to moja je majka – Sanja Pilić – završila fotografiju u Primijenjenoj, a tata je bio filmski radnik, pomoćnik redatelja na filmu. Nekako je sve to povezano. Teško bježimo od svojih gena.
Vjerujem da ni uz smart telefone, nećemo propasti ni mi fotografi
Je li pojavom smartphonea iznimno porasla količina priučenih DIY više ili manje kvalitetnih fotografa. Naravno da je selekcija kod omasovljenja nužna, ali čini li vam se da mogućnost ‘anyone can do it’ djeluje stimulativno ili zapravo samo povećava količinu potencijalnog recycle bin materijala?
Pojavom smartfona, pa svih tih mreža, svi odjednom fotografiraju. I katkada su njihove sprave ‘kvalitetnije’ nego moj fotoaparat. I katkada pomislim: Pa kome ja uopće više trebam? No, kako uz elektronsku knjigu nisu propale knjige koje su opipljive, tako vjerujem da ni uz smart telefone, nećemo propasti ni mi fotografi, haha…
Film ‘Mama zašto plačeš’ nastao je baš u vrijeme kada sam se razboljela od depresije, pa je on možda bio neki obračun s bolešću, te izlazak javno s tom temom…
Koje vas teme kao dokumentaristicu zanimaju osim onih kojih ste se doticali, borbe s vlastitim demonima depresije o kojoj ste nerijetko progovarali u medijima i koja je centralna tema filma “Mama, zašto plačeš”? “Preko ruba” i “Prijateljstvo s Trokutom” portreti Mirne Sporiš i Vladimira Dodiga? Koliko je rad na tim filmovima ujedno bio i oslobađajuće iskustvo prilikom osobnih borbi s depresijom i napadima panike, a koliko tek profesionalni izazov i upgrade u novi vizualni teren?
U dokumentarnom je filmu najcentralnija tema za mene čovjek. Volim promatrati ljude, suosjećajna sam, ljudi mi vjeruju i otvaraju se, što je jako bitno za jednog dokumentaristu.
Zanimaju me ljudi koji vode neobične živote, zajednice u koje je teško ući, likovi s ruba, ljudi koji su proživjeli neke teške situacije u životu. Od takozvanih ‘mallih ljud’ puno se može spoznati. Film “Mama zašto plačeš” nastao je baš u vrijeme kada sam se razboljela od depresije, pa je on možda bio neki obračun s bolešću, te izlazak javno s tom temom… moja provjera sebe i toga koliko mogu biti iskrena.
“Preko ruba” je kratka forma lirskog dokumentarca o jednoj balerini koji je nastao iz čiste ljubavi prema njoj. Film o Vladimiru Trokutu je bio jedan od mojih završnih radova na MA ADU dokumentarnog filma koji sam završila kao student hospitant. Izabrala sam baš Trokuta jer on spada u tu kategoriju ljudi koji mene zanimaju, oni pojedinci do kojih je teško doprijeti. Jer i to je izazov.
Uz to sam napravila za Akademiju još jedan kratki film “Mlada časna”, koji govori o 4 djevojke koje žele biti opatice. On nije, nažalost, ugledao svijetlo dana, jer je došla pandemija, ja sam ostala bez posla, a u toj frci od preživljavanja maknula sam umjetnost sa strane… Film je gotov, sladak, no nemam ga gdje prikazati. Problem s radovima sa ADU jest što, primjerice, film o Trokutu ne mogu puštati povremeno u nekom kinu (a ljudi me stalno pitaju za njega) jer je akademski rad i nemam distributera.
Ista stvar je i sa filmom o časnama. Možda bih mogla razgovarati s Akademijom o tom pitanju, da nađemo neko rješenje, no iskreno nisam još ni potegla to pitanje. Kod mene postoji uvijek jedna opasnost kao što je znao govoriti moj profesor Nenad Puhovski, a to je da se ‘zaljubljujem’ u svoje protagoniste. No, možda je to i tajna toga što mi oni toliko vjeruju.
Kako su se korona godine reflektirale na vaš rad – bilo fotografski ili dokumentarni? Spremate li neke nove projekte osim novog dokumentarca ‘Geni moje djece’?
Korone se ne želim ni prisjećati. Tada je završila suradnja s Glorijom i Hanza Medijom nakon pustih godina (unutar kuće sam radila 24 godine, a u Gloriji 15). Bila sam bez posla. Jedino što sam 2020. i do početka 2021. radila bio je fotografski posao na setu “Dnevnika velikog Perice” te na filmu “A bili smo vam dobri” Branka Schmidta, dvije predstave Moruzgva teatra i jednu kazališta Knap. Korona mi je pokazala kako te ljudi lako zaboravljaju, kako si zamjenjiv i kako usta puna hvale ništa ne znače.
Nadam se opet nekoj suradnji na filmu i maštam o tome da u životu režiram predstavu u nekom kazalištu. Kada bi uspjela postaviti na kazališne daske neko djelo moje bake Sunčane Škrinjarić, to bi bila još jedna stepenica u mom životu
Bez ikakva srama sam ljudima pisala za pomoć i odgovor je bio uvijek isti: “Nema frke, zvat ćemo te”. I tako je ostalo samo na tom ispisanom odgovoru. Osim nekoliko pojedinaca s kojima sam radila navedene projekte. Tada sam izgubila volju za umjetnošću. Potpuno sam smanjila odlaske u kazalište, kino, društvena dogadanja… Onoliko koliko su me nekada veselila, sad toliko mogu i bez njih. Možda se jednom opet sve vrati na staro…
Posao sam našla u Emmezeti. Radim kao njihov fotograf. Od web stranica, raznih mreža i časopisa “Emma” koji objavljuju. Posao je kreativan, no i fizički iscrpljujući. Snimam svakodnevno od ponedjeljka do petka i stalno imam kameru u ruci. Tako da, kada dode vikend, ne pada mi baš na pamet da još nešto fotografiram. Tempo je žestok i iscrpljena sam. Ali sam zadovoljna i financijski mirna.
Od izložbi do planova na kazališnim daskama
Jesu li područja vašeg interesa konzumirana fotografijom i dokumentarizmom ili si ostavljate prostor otvarati još neke terene izražavanja?
Osim “Gena moje djece” ne pripremam ništa drugo, jer i za ovaj film ne ostaje puno vremena, osim vikendom. Imam neku ideju za novu konceptualnu izložbu koja govori o ženama.
Osim fotografije i filma taj smjer konceptualne izložbe postao mi je jako drag i blizak jer svašta možeš reći kroz taj vid umjetnosti. Prva takva izložba koju sam imala bila je u KIC-u, pod imenom “Strugotine”. Ona je, također, progovarala o mojoj bolesti. I tada sam shvatila kako možeš doprijeti do ljudi i pokazati im neko osjećanje ili emociju ako napraviš jasan, kvalitetan i razumljiv konceptualni rad.
Ljudi su me zvali da sada shvaćaju što je depresija. To mi je bio pokazatelj da sam uspjela kroz takav medij doći do promatrača izložbe i eventualno njegove predrasude o bolesti, ako ne poništiti onda barem umanjiti. Evo, da se naglo obogatim, otišla bi kamerom u svijet i opet ‘pričala priče’ o svijetovima koji mene zanimaju… Primjerice, zatvorene zajednice kao što su amiši, a rado bi istraživala živote u raznim vjerskim zajednicama i njihove različitosti…
No, do tada nadam se opet nekoj suradnji na filmu i maštam o tome da u životu režiram predstavu u nekom kazalištu. Kada bi uspjela postaviti na kazališne daske neko djelo moje bake Sunčane Škrinjarić to bi bila još jedna stepenica u mom životu. Tako da… iako sam razočarana i umorna, želja još imam!