Utorak, 13 veljače, 2024

Vlatka Kalinić (HRT): Važno je da se o seksualnom zlostavljanju govori i izvještava

S voditeljicom HTV-ova središnjeg Dnevnika Vlatkom Kalinić razgovaramo o tome kako se snalazi u breaking newsu, čega se boji dok korača studijem, koja je razlika između radija i televizije te što misli o slučajevima seksualnog uznemiravanja na HTV-u, ali i u društvu općenito

‘Vrući stolac’ možda jest floskula, ali kad govorimo o stolcu iz kojeg gledateljima donosite najvažnije vijesti dana, onda je on i vreo, i svemoguć, ali isto tako i najiščekivaniji.
Svoju priliku na Prisavlju dočekala je novinarka Vlatka Kalinić koja nas od jeseni informira o svemu važnom u zemlji i svijetu.



‘Hoću li štiklom pogoditi dnevnički podest?’

Prije Dnevnika, radila je emisiju ‘Studio 4’ na prisavskoj TV Četvorki. S Vlatkom Kalinić razgovaramo o tome kako se snalazi u breaking newsu, čega se boji dok korača studijem prije nego što sjedne i pozdravi gledatelje te koja je razlika između radija i televizije.

Od jeseni sjedite u čarobnom stolcu Dnevnika HTV-a. Kakav je osjećaj danas, a kakav je bio na početku?

Svaki put kao da je prvi. Doza nervoze pa i strepnje na početku, hoću li štiklom pogoditi dnevnički podest na koji se trebam popeti ili će se dogoditi dosad neviđeno – da prva najava krene iz ležeće pozicije. Stolac je stvarno magičan, jer kad napokon sjedneš u njega – sve je dalje pjesma.

Kako je izgledao trenutak kad ste doznali da ćete voditi i uređivati Dnevnik?

Potpuno nadrealno. Bila sam uvjerena da me Katarina Periša Čakarun, šefica HTV-ove informative, zove na razgovor o podnevnom Dnevniku, u kojem sam mijenjala kolege na godišnjem odmoru. Shvatila sam da je ozbiljno kad je rekla da prati moj rad već dulje vrijeme. Sigurnost s kojom je ustvrdila da sam prava osoba za središnji Dnevnik me razoružala.

Priča se drži od 2015. kad sam dva puta usred noći vodila izvanredni prijenos – prvi put zbog napada na Charlie Hebdo, par mjeseci kasnije i četverosatni prijenos kada su branitelji probili policijski kordon na Markovu trgu 

Najšokantniji je bio tragičan potez Slobodana Praljka

Živimo u turbulentnom vremenu koje diktira breaking news. Kako se osjećate kad stigne prijeloma vijest i slomi kostur emisije koji gradite cijeli dan?

Živo. Nepredvidljivost je dio posla, prihvaćam je i volim. Draži su mi takvi dani od onih u kojima cijediš da bi iznjedrio četiri naslovne priče.

Kruži priča da se upravo izvanredne vijesti ‘lijepe’ za Vas?

Priča se drži od 2015. kad sam u kratkom vremenu dva puta usred noći vodila izvanredni prijenos – prvi put zbog napada na Charlie Hebdo, nekoliko mjeseci kasnije i četverosatni prijenos kada su branitelji probili policijski kordon na Markovu trgu u prosvjedima 2015. godine. Od tada se zaredalo još mnogo izvanrednih situacija, elementarnih nepogoda, ali do danas mi je osobno najšokantniji bio tragičan potez Slobodana Praljka nakon izricanja presude.

Biste li tada više voljeli biti na terenu ili u studiju?

Kao i većini kolega, instinkt me u izvanrednoj situaciji goni na teren. No, dio smo velikog sustava, javne televizije koja je u tim trenucima pokazuje svoju pravu snagu i značaj. Svaki kotačić tada preuzima svoj dio, pa tako i mi u studiju.

Zalaganje za svijet jednakih sloboda i mogućnosti

Središnji Dnevnik danas vode dvije dame. Uz Vas, tu je i Marta Šimić, ali i jedan gospodin, točnije gospar. Je li kolega Đurica Drobac džentlmen?

Apsolutni džentlmen. I izrazito kolegijalan. Sve prati, ništa mu ne promiče, a nije mu teško na slobodan dan odvojiti vrijeme i pomoći oko analize brojčanih pokazatelja vezanih uz epidemiološku sliku. Toliko je strastven oko toga da mu se obraćam s – primarijuse.

važno JE da se o slučajevima seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja i govori i izvještava. Ali s mjerom, odmakom i poštovanjem, osobito u javnom prostoru. Jer sklizak je to teren koji se često svede na njezinu riječ protiv njegove – ili obrnuto

Kako gledate na aktivističke pokrete s feminističkim predznakom u RH?

Suština feminizma, kako je ja razumijem, jest zalaganje za svijet jednakih sloboda i jednakih mogućnosti. U kojem žena može odabrati karijeru bez obitelji, obitelj bez karijere, duhovno zvanje ili nešto četvrto – slobodno i neovisno, bez osude okoline. I da je u ostvarenju svog životnog poziva ne sputavaju stereotipi, manjak podrške ili Old Boys Club. A kako u takvom svijetu još ne živimo, aktivizam je i dalje potreban.

Pojam žrtve seksualnog uznemiravanja, pa i nasilja, u javnosti se često relativizira. HTV je suočen sa situacijom u kojoj dvije djelatnice svog nadređenog optužuju za seksualno uznemiravanja. Pristupa li se toj temi u društvu dovoljno ozbiljno?

Toj se temi u javnosti ne pristupa dovoljno, i to je prvo, a onda tek možemo o ozbiljnosti i primjerenosti pristupa. Relativizacija se događa da bi se opravdala ponašanja koja smo dugo tolerirali, a nismo trebali. Ismijavanje se događa kada vidimo da se očekuje da mijenjamo vlastito ponašanje, a ne želimo.

Uvjerena sam da svaki takav slučaj koji dospije u javnost natjera barem jednu osobu da korigira svoje ponašanje – ako ne već zbog pomaka u uvjerenju, onda barem zbog straha od kazne ili javnog prokazivanja. Zato je važno da se o slučajevima seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja i govori i izvještava. Ali s mjerom, odmakom i poštovanjem, osobito u javnom prostoru. Jer sklizak je to teren koji se često svede na njezinu riječ protiv njegove – ili obrnuto.

Predsjednik Zoran Milanović dijeli žrtve po imovinskom cenzus. Kako to komentirate?

Imam još puno žganaca za pojesti prije no što se upustim u javno komentiranje državnih dužnosnika. Mislim da smo prenijeli Predsjednikov stav, kao i stavove njegovih neistomišljenika dovoljno vjerno da je svaki gledatelj mogao izvući svoj zaključak.

Da niste novinarka, čime biste se bavili? Je li ikad nešto drugo dolazilo u obzir?

Sanjala sam plesnu karijeru, prvo baletnu, a kasnije u suvremenom plesu. Do danas mi je to velika ljubav. Sa 12 godina sam zaključila da ću biti novinarka i tu se nisam kolebala sve do krize identiteta koja me obuzela uoči upisa na fakultet. Malo je nedostajalo da ne završim na pravnom fakultetu.

Imam dojam da živimo u vremenu kada svi imaju nešto za reći, a nitko nikoga ne sluša. A radio čuva i razvija kulturu slušanja, koja je za mene najvažnija od svih komunikacijskih vještina

Živimo u vremenu kad nitko nikoga ne sluša

Prije ekrana, u domove ste ulazili kroz zvučnike. Volite radio i dan-danas. Slušanost raste. Koja je tajna magije radija?

Radio doživljavam kao intimno druženje s nekoliko najbližih prijatelja, a televizija je poput velike, bučne zabave. Svi ih vole, ali svima je potrebno i intimno druženje s prijateljima. Da te netko stvarno sluša, bez ičega što odvlači pozornost od onoga što se govori. Imam dojam da živimo u vremenu kada svi imaju nešto za reći, a nitko nikoga ne sluša. A radio čuva i razvija kulturu slušanja, koja je za mene najvažnija od svih komunikacijskih vještina.

Koliko ste privatno politični?

Vrlo. Ali mi je vanjska politika oduvijek mnogo zanimljivija od unutarnje.

S obzirom na ritam dana, pristizanje vijesti – što Vas opušta kad ne radite i gledate li tv tada?

Opušta me vrijeme s obitelji, iako je tempo s dvoje djece mlađe od 5 godina često zahtjevniji od informativnog. Na poslu se fizički odmorim, a doma odmaram glavu. No radila – ne radila, obavezno gledam Dnevnik.

Foto Krasnodar Peršun / HRT

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime