Ime Željke Ogreste nezaobilazno je kad su u pitanju brojni radijski i televizijski formati. Ono je ugravirano u format talk showa. Za aktualni ‘Homo sapiens’ koji slušamo četvrtkom u 12:35 na Drugom programu Hrvatskog radija nominirana je za Večernjakovu ružu.
Legendarna televizijska i radijska voditeljica i urednica otvoreno priča o medijima nekad i sad te se prisjeća svoga najvećeg poslovnog pothvata koji potpisuje sa suprugom Dubravkom Merlićem – emisije Piramida.
U mladosti sam mislila promijeniti svijet
Vaša emisija ‘Homo sapiens’ nominirana je za Večernjakovu ružu u kategoriji najbolje radijske emisije. Koji su sastojci, budući da razgovaramo za Mixer.hr, ključni za dobar recept razgovora?
Ah, ne znam. Recepti su vrlo korisni u kulinarstvu i te rado dijelim. Kada me netko pita za savjet ili mišljenje, onda pomognem koliko mogu. Taj posao radim već dugo i zapravo sam se i sama mijenjala i sazrijevala pa se, pretpostavljam, to osjećalo i u onome što radim. Nisam sklona mistificiranju posla kojim se bavim. Uvijek sam to radila najbolje što sam u određenom trenutku znala i mogla.
U mladosti sam, prirodno, mislila da mogu promijeniti svijet i dosta dugo me to držalo, ali s vremenom sam postala puno skromnija. Sve bliže sam onoj, navodno, Churchillovoj – ‘tko nije liberalan u mladosti, nema srca, a tko nije konzervativan u zrelosti, nema mozga’.
Promatrajući svijet oko sebe, svjesno sam odlučila da usporim, da sugovornicima dam vremena, da ne prekidam neke znakovite tišine u razgovorima. Danas je ono što je sporije, zapravo, avangardno
Što Vas danas najviše veseli u tom poslu?
Vesele me ljudi. Volim saznati nešto novo. Drago mi je kad me potaknu na razmišljanja, kad mi otkriju neke druge svjetove. Otvorena sam i sve više slušam druge. To slušanje sugovornika se gotovo potpuno izgubilo u današnjem medijskom prostoru. Slušajući sugovornika sama se otvaraju neka pitanja.
Meni je prva asocijacija na Vas zanimljiv, brzomisleći i spontan razgovor. Kroz godine ste postali zaštitno ime talk show formata?
Moram priznati da sam nekada bila puno brža i mozak mi je radio puno brže. Da se razumijemo, ne čini mi se da i danas ne bih mogla raditi ultra brzo, ali danas ne vidim više smisla u toj brzini. Promatrajući svijet oko sebe, svjesno sam odlučila da usporim, da sugovornicima dam vremena, da ne prekidam neke znakovite tišine u razgovorima. Danas je ono što je sporije, zapravo, avangardno.
Nekad je tjedno bilo po nekoliko talk showova na TV-u
Devedesetih godina upravo takve emisije bile su u televizijskom prime timeu. Na ekranu ste se izmjenjivali Denis Latin, Boris Homovec, Vi… Gledatelji nisu treptali. Jeste li se međusobno doživljavati kao konkurenciju, izbjegavali po hodnicima…?
Bila su to druga vremena. I publika, a i mi, bili smo gladni takvih emisija. Tjedno je bilo i po nekoliko talk showova na programu i sve te emisije bile su izrazito zanimljive i gledane. Borisa ponekad sretnem. Nekoliko puta me nazvao i predložio mi neke zanimljive ljude, a Denisa nisam vidjela jako dugo. U ono vrijeme pomno smo pratili što tko od nas radi, ali nikada tu nije bilo ništa loše ili zločesto. Bila je to neka zdrava konkurencija s puno respekta za kolege.
S obzirom na to da danas takvih emisija u nas ima manje – jesmo li danas u medijima zaboravili jednostavno razgovarati?
Razgovarati smo zaboravili, to se vidi svugdje. Osim toga, mi smo mala zemlja i stalno vrtimo iste ljude. Ako želite oponašati neke svjetske talk show emisije krcate zvijezdama, brzo ćemo se u ovom našem prostoru pogubiti. Ma, kakve zvijezde kod nas. Mi se svi poznajemo, mala smo zemlja, znamo kako se neki glumac, pjevač, redatelj muči da plati režije i čemu onda glumiti ‘zvjezdanost’.
Mnogi studenti su diplomirali uz moje emisije. Emisija je brzo postala vrlo popularna te, iako se radilo o lokalnom radiju, gosti su mi rado dolazila s područja cijele bivše države
Pamtite li prve goste na radiju i televiziji? Imate li nekih anegdota?
Emisija i nekih, priča, anegdota sjetim se uvijek kad je neki kontekst. Danas mi je malo žao, kako ne vodim evidenciju i ne čuvam snimke, što djeci ne mogu pokazati neke legende kad me pitaju… poput Kreše Ćosića, Dražena Petrovića, Dragutina Tadijanovića, Bore Todorovića, Antuna Nalisa, Kreše Golika, Fabijana Šovagovića, Vlade Gotovca…
Počeli ste na Radiju 101. Znamo da je tada za slušatelje to bila svojevrsna revolucija. Što je značilo Vama?
Da, na Omladinski radio /Radio 101/ došla sam kao brucošica s nepunih 20 godina i sudjelovala sam u stvaranju tog radija. Jedna od prvih emisija bila je moja ‘Gost i ona’ – trosatni talk show u koji je svaki četvrtak navečer došao jedan gost. Mnogi studenti su diplomirali uz moje emisije. Emisija je brzo postala vrlo popularna te, iako se radilo o lokalnom radiju, gosti su mi rado dolazila s područja cijele bivše države. Žao mi je što iz tog vremena nemam Polet na kojem sam na naslovnici s intervjuom na tri stranice. To bi našu djecu isto zanimalo, pa molim, ako netko slučajno ima, da mi pošalje.
S Piramidom smo pobijedili BBC
Nedavno nas je napustio ‘tata’ raznih radijskih formata Željko Matić. Kakav je bio kao profesionalac, suradnik, prijatelj?
Željko Matić bio je odličan novinar, naš dugogodišnji suradnik i dobar prijatelj. Otišao je brzo, u godinama kada se još od njega puno očekivalo. Pokosila ga je korona. Teško se navikavamo da našeg Matića više nema.
Piramida je bila nešto posebno. Bilo je gušt raditi je. Čim se pojavila, postala je hit. 2007. osvojili smo Zlatnu ružu, jednu od najvećih međunarodnih televizijskih nagrada i to u najtežoj kategoriji – zabavni show
Ako Večernjakova ruža dospije u vitrinu, neće biti usamljena. Tamo već 14 godina zalijevate, pazite i mazite Zlatnu ružu kojom je ovjenčana jedna od meni najdražih emisija – Piramida. Kako je bilo raditi tu emisiju tri sezone? Moj je dojam da su se u toj emisiji mogla čuti mišljenja ljudi koji se nisu libili otvoreno reći što misle?
Piramida je bila nešto posebno. Bilo je gušt raditi je. Čim se pojavila, postala je hit. Godine 2007. osvojili smo Zlatnu ružu, jednu od najvećih međunarodnih televizijskih nagrada i to u najtežoj kategoriji – zabavni show. Ponosni smo jako na to, a posebice što smo tada pobijedili BBC, televiziju koja nam je uvijek bila uzor i od koje smo puno učili. Nikad neću zaboraviti trenutak kad se Merla uživo iz Luzerna javio u Piramidu i priopćio nam sretnu vijest. Tada nam je nebo bilo granica!
Kako to izgleda kad tandem Ogresta – Merlić gleda televiziju? Što se gleda, što komentira, tko popušta…?
Televiziju gledamo ciljano. Sve više filmova, serija, klasičnu glazbu, obožavam Mezzo i svaki put kad igra Dinamo!