Već dugi niz godina vode se rasprave o tome kada je idealno vrijeme da se djecu počne upoznavati i izlagati ekranima. Naime, današnja djeca od najranije dobi dolaze u kontakt s medijima i medijskim sadržajima. Preporuke Američke pedijatrijske akademije iz 2016. ističu da bi dok dijete ne navrši 18 mjeseci trebalo izbjegavati izloženost medijima i ne poticati ga da provodi vrijeme pred ekranima.
Međutim, te su preporuke naišle na kritike brojnih znanstvenika diljem svijeta koji ističu da su u obzir uzeti samo negativni utjecaji medija, ali ne i pozitivni. Stoga, ističu da je važnije razmišljati o tome obavlja li dijete svakoga dana druge aktivnosti poput spavanja, hranjenja, druženja i komuniciranja s vršnjacima i članovima obitelji, igranja te koliko se dijete zabavlja i uči uz same medije pri čemu je tu vrlo važna uloga roditelja i odabir kvalitetnih medijskih sadržaja.
Isključivo sadržaji koji su primjereni dječjem uzrastu
Ono što je svakako važno je da se djecu s medijima upoznaje postepeno i da pritom isključivo koriste sadržaje koji su primjereni njihovom uzrastu te da roditelji pripaze na količinu vremena koju djeca svakoga dana provode uz medije. Na to upozorava i doc. dr. sc. Lana Ciboci, prodekanica za znanost i upravljanje kvalitetom na Visokoj školi za komunikacijski menadžment Edward Bernays te potpredsjednica Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, udruge civilnog društva koja je posvećena neformalnom medijskom obrazovanju djece, roditelja, nastavnika i stručnih suradnika u školama.
Nedavno nas je šokirala vijest o 10-godišnjoj djevojčici koja je umrla sudjelujući u izazovu na TikToku. Ta je tragedija nanovo ukazala koliko su društvene mreže i tehnologija opasni ako nismo svjesni njihovih loših strana. Kako roditelji mogu kontrolirati što im djeca rade na društvenim mrežama? Kako uopće objasniti djeci koje se sve opasnosti kriju?
Slučaj koji ste naveli, nažalost, ponovno je pokazao zašto djeci mlađoj od 13 godina nije mjesto na društvenim mrežama. Iako mreže imaju brojne pozitivne strane i omogućuju nam svakodnevnu komunikaciju s članovima obitelji i prijateljima, one nažalost sa sobom nose i brojne opasnosti – od otkrivanja osobnih podataka i privatnosti djece, do seksualnih predatora koji na taj način dolaze do djece, nametanja slike savršenog života i ‘poželjnih’ ideala ljepote do izazova koji se postavljaju pred djecu s ciljem dokazivanja pred prijateljima i vršnjacima.
Tu bi svakako odgovornost konačno trebale preuzeti same društvene mreže i zaista osigurati da im djeca koja su mlađa od uzrasta koji je naveden u pravilima korištenja tih mreža ni na koji način ne mogu pristupiti. Odgovornost je i na telekomunikacijskim kompanijama koje nam svima omogućuju korištenje i pristup internetu, ali pritom moraju biti svjesni da su jednako odgovorni kada se dogode ovakvi slučajevi u kojima su djeca zbog neznanja i naivnosti imitirala određene sadržaje koji su nažalost završili s tragičnim posljedicama. I onda se ponovno vraćamo na roditelje koji imaju najvažniju ulogu. Nažalost, danas tehnologija toliko brzo napreduje da roditelji ponekad teško idu ukorak s njenim razvojem. Svaka nova društvena mreža kod djece odmah izazove veliki interes, a potom prođu mjeseci, ponekad i godine dok roditelji uopće saznaju za njih. No, čak i tada mnogi ne shvaćaju kako te mreže funkcioniraju, što djeca na njima rade, s kim se dopisuju i slično i zbog toga je važno da se roditelji neprestano educiraju o tim temama jer će internet i društvene mreže samo sve više biti dijelom dječjih života, a ne manje. Iako se to ne može u potpunosti usporediti, bi li ti isti roditelji pustili dijete u dobi od deset godina da samo korača po svijetu, priča s ljudima na cesti, dijeli osobne podatke, pristaje na određene vrlo opasne izazove i slično? Većina njih sigurno ne bi. Zašto ih onda tako olako puštamo da putuju virtualnim prostranstvima bez nadzora i ikakvog uvida u to što djeca rade, s kim se druže i koliko je to korisno ili opasno za njihov emocionalni, ali i fizički razvoj?
Svaka nova društvena mreža kod djece odmah izazove veliki interes, a potom prođu mjeseci, ponekad i godine dok roditelji uopće saznaju za njih
U kojoj dobi bi djeca smjela koristiti društvene mreže i što je najveća ‘opasnost’ za njih?
Svaka društvena mreža ima svoja pravila koja jasno definiraju i uzrast djece koja mogu otvoriti profil i koristiti tu mrežu. Prije toga djeca zaista nemaju što raditi na njima. Većina društvenih mreža ima ograničenja prema kojima tek djeca starija od 13 godinu mogu otvoriti vlastiti profil, no unatoč tome dio roditelja dopušta djeci da ih i puno ranije počnu koristiti. Primjerice, istraživanje EU Kids Online koje je, između ostaloga, provedeno i u Hrvatskoj 2017. godine, a u kojem je sudjelovalo 1.017 djece i isto toliko njihovih roditelja, pokazalo je da svako treće dijete u Hrvatskoj u dobi od 9 do 11 godina ima vlastiti profil na nekoj društvenoj mreži ili internetskoj stranici za igranje videoigara i to vrlo često uz odobrenje samih roditelja. Ono što moram istaknuti jest da društvene mreže mogu biti vrlo korisne i kao komunikacijski kanal pa čak i edukativni, ako znate kako se njima pravilno i odgovorno koristiti. Međutim, posljedice elektroničkog nasilja, otkrivanja osobnih podataka, izloženost odraslim osobama koje mreže koriste da bi došle do djece, a koje imaju određene nečasne namjere, pa do nametanja određenih ‘izazova’ koje djeca oponašaju i snimaju vlastitim mobitelima, a koje, kao što smo nedavno mogli vidjeti, mogu završiti s vrlo tragičnim posljedicama, samo su neke od onih negativnih strana društvenih mreža zbog kojih djeci do određenog uzrasta svakako treba ograničiti pristup i njihovo aktivno korištenje.
Kako zlostavljaju djeca u nižim, a kako u višim razredima?
Roditelji najčešće zadnji saznaju da im je dijete žrtva maltretiranja i zlostavljanja preko grupnih razgovora ili na društvenim mrežama. Može li se to spriječiti i kako? Trebaju li roditelji imati potpuni uvid u dječji mobitel?
Stalno se vraćamo na edukaciju i prevenciju. Mi nažalost vrlo često gasimo vatru kada požar već nastane, a zapravo bismo puno više trebali raditi na prevenciji i djecu podučavati i osvijestiti o posljedicama elektroničkog nasilja. Naime, mnoga djeca zbog prividne anonimnosti i činjenice da ne vide ‘rane’ na djetetu kojeg zlostavljaju u virtualnom svijetu, nisi svjesni svojih postupaka. I na tome s djecom treba raditi i to već od prvog razreda osnovne škole. Jer, nažalost, čim roditelji djetetu daju vlastiti pametni telefon, što se danas vrlo često događa već u nižim razredima osnovne škole, postoji mogućnost da će dijete postati žrtva elektroničkog nasilja. Dok se djeca u nižim razredima osnovne škole najčešće zlostavljaju unutar zatvorenih grupa na različitim aplikacijama za dopisivanje kao što su Viber ili WhatsApp (ili na način da su primjerice svi učenici iz razreda članovi grupe pa nekog od učenika u njoj ismijavaju i ponižavaju ili nekoga u potpunosti isključe iz te grupe i ne omogućuju mu druženje s vršnjacima), djeca u višim razredima osnovne škole često takve oblike zlostavljanja sele javno na društvene mreže. Vrlo je važno da djeca znaju da se u takvim trenucima mogu obratiti za pomoć svojim roditeljima i tražiti ih za savjet. Međutim, to se nažalost ne događa uvijek. Djeca takve stvari znaju zadržavati za sebe ili o tome obavijestiti najbolje prijatelje, no zbog straha od kritike vlastitih roditelja ili straha da ih oni neće razumjeti (i danas se svakodnevno u radu susrećem sa situacijama u kojima roditelji samo odmahuju rukom na spomen elektroničkog nasilja i pitaju zašto se brinemo oko nečeg što se događa tamo, daleko u virtualnom svijetu) takve informacije skrivaju od njih. A da ne govorimo o sramu koji osjećaju djeca koja primjerice postanu žrtve sekstinga. A ima i roditelja koji misle da su djeca sama kriva što im se to događa i ne razmišljaju da su djeca naivna i da nemaju životno iskustvo kao mi odrasli te da jednostavno, kada je primjerice seksting u pitanju, ne razmišljaju tko bi sve taj seksualni sadržaj (fotografije, audiovizualne snimke, tekstualne sadržaje) mogao vidjeti. Jednom mi je na predavanju jedna majka rekla da su ta djeca to i zaslužila. I onda se dogodi da roditelji zaista saznaju zadnji da je njihovo dijete žrtva zlostavljanja. I upravo je zato važno da roditelji odmalena grade odnos povjerenja, da dijete zna da mu se može obratiti u bilo kojoj situaciji u životu, koliko god ona za njega bila neugodna i zastrašujuća. I uvijek ponavljam i ponavljat ću i dalje – zaista ne bih voljela da ijedan roditelj misli da je njihovo dijete zaslužilo biti zlostavljano i ponižavano zbog nečega što su nepromišljeno napisali ili nekome poslali.
Mnogi roditelji razmišljaju da se njihovom djetetu to nikad neće dogoditi i zato su vrlo kritični prema drugima. No, danas zaista ne možete znati hoće li i na koji način vaše dijete postati žrtva zlostavljanja. I tu se ponovno nameće važnost edukacije. I to je ono na što u budućnosti moramo staviti naglasak, osobito unutar formalnog obrazovnog sustava.
Djeca koriste internet i mobitel od najranije dobi i kao da se dobna granica svake godine smanjuje. Kada treba započeti s medijskim opismenjavanjem djece?
Svakako smatram da je medijsko obrazovanje potrebno od najranije dobi. Uvijek ističem da s medijskim obrazovanjem moramo početi onoga trenutka kada djeca počnu koristiti medije, neovisno o tome je li to u dobi od dvije, pet ili deset godina. Naravno da takav oblik obrazovanja mora biti primjeren dječjem uzrastu i da će se on u početku provoditi isključivo kroz igru i razgovor. Ono što je vrlo važno je da u toj najranijoj dobi roditelji razgovaraju s djecom o odgledanim sadržajima, da ih upozore kakve bi, primjerice, bile posljedice imitiranja neke nasilne scene koja je možda u crtanom filmu prikazana na smiješan način, zašto proizvodi koje vidimo na televiziji često u stvarnosti nisu ni slični, ili da i osobe i muškog i ženskog spola mogu biti jednako uspješne u životu, heroji i heorine koji će spašavati svijet, a zašto nije dobro da djevojka samo čeka princa na bijelom konju i pritom brine isključivo o svom izgledu, kao što je to često prikazano u različitim medijskim sadržajima.
Da bi se spriječile one negativne strane izloženosti medijskim sadržajima, od imitiranja nasilja do razvoja ovisnosti, svakako o tome treba početi voditi računa što ranije. Tu, naravno, najvažniju ulogu imaju upravo roditelji – stoga uvijek naglašavam da medijsko obrazovanje nije potrebno samo djeci, nego dapače, jednako je tako potrebno i roditeljima. Sami roditelji u brojnim istraživanjima često ističu da nemaju dovoljno znanja o medijima da bi o tome razgovarali i podučavali svoju djecu. Roditelji sami često nisu svjesni posljedica preuranjene izloženosti djece određenim sadržajima, tu osobito treba istaknuti društvene mreže.
medijsko obrazovanje nije potrebno samo djeci, nego dapače, jednako je tako potrebno i roditeljima
Roditelji trebaju poticati češće edukacije o medijima i za sebe i za djecu
Kako odvojiti djecu od mobitela, igrica i druge tehnologije kad je ona posvuda i svi je koriste. Osim toga, njihova budućnost će svakako biti tehnološka i važno je da nauče koristiti se tim tehnologijama, naravno na pametan način?
Zabrane korištenja medija u obiteljskim domovima nisu najbolje rješenje jer će djeca do tih sadržaja doći u domovima svojih prijatelja, šire obitelji i slično. I zato kada roditelji i smatraju da neka, primjerice videoigra, nije primjerena njegovom uzrastu trebali bi mu pokazati zašto, razgovarati o tome i biti ustrajni koliko treba da dijete shvati da mu vi želite samo najbolje i da je to u njegovom interesu.
Znam da je nekad to puno teže reći, nego napraviti i da će to ponekad prouzrokovati i obiteljske svađe, ali zamislite samo kako bi izgledao svijet kada bi svi roditelji digli ruke, kada bi svima bilo svejedno što djeca gledaju i koliko vremena provode uz ekrane. Svakako bi bilo dobro i da sami roditelji potaknu u školama češće edukacije o medijima koje će biti namijenjene upravo njima jer što više roditelja sudjeluje u takvim edukacijama, više će ih se osvijestiti o svim negativnim, ali i onim pozitivnim stranama korištenja interneta i drugih medija.
Djeci svakako treba ponuditi i druge aktivnosti kojima će popuniti svoje slobodno vrijeme. To mogu biti, primjerice. izleti članova obitelji u prirodu, ali i igranje starih dobrih društvenih igara uz koje se jednako dobro mogu zabaviti i djeca i odrasli. Ali i za jedno i za drugo potrebna je uključenost i aktivnost svih članova obitelji.
Gdje se roditelji mogu informirati o tome kako djecu upoznati s medijima i kako s djecom pričati o korištenju interneta i društvenih mreža?
Kao i u drugim državama, i u Hrvatskoj se sve više radi na medijskom obrazovanju svih dionika, sve je veći broj edukacija i edukativnih materijala. Osobito u vrijeme pandemije, online edukacije su doslovce postale nadohvat ruke te svi oni koji se žele educirati upravo o medijima, kritičkom vrednovanju sadržaja, sigurnosti djece na internetu, danas imaju tu mogućnost više nego ikad ranije. Postoje i brojne institucije i udruge civilnog društva koje objavljuju edukativne i korisne materijale na tu temu. Svakako bih preporučila materijale koji su dostupni na stranici našeg projekta Djeca medija – www.djecamedija.org; ali i udruge Korak po korak, Centra za sigurniji internet te stranicu www.medijskapismenost.hr.
Vjerujem da će u budućnosti biti sve više materijala na tu temu, no ono što je najvažnije – da se roditelji aktivno uključe i u taj dio dječjeg života. Često u sklopu Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i projekta Djeca medija držim predavanja roditeljima u školama pa se na njih najčešće ne odazovu i ne dođu upravo oni roditeljima kojima je takva edukacija najpotrebnija. I na tome u budućnosti moramo svi zajedno raditi.
Mediji kao sredstvo širenja dezinformacija
Nove medijske i komunikacijske platforme i tehnološka revolucija doveli su do bezbrojnih informacija kojima smo izbombardirani s raznih strana. Koliko je važno sve građane, a ne samo djecu, osnažiti vještinama i znanjem koje će im pomoći da razumiju kako mediji rade, da znaju provjeriti točnost informacija, te da znaju koristiti, kreirati i dijeliti medijske sadržaje i informacije?
Neizmjerno važno, to se osobito pokazalo sada u vrijeme pandemije koronavirusa kada su, osobito na društvenim mrežama, počele kolati brojne dezinformacije zbog čegu su mnogi istaknuli da živimo u doba infodemije. Sama je Svjetska zdravstvena organizacija morala često upozoravati na brojne dezinformacije koje su se odnosile ne samo na način prijenosa, nego i liječenja koronavirusa pri čemu se, primjerice, među tim informacijama našla i ona prema kojoj ispijanje izbjeljivača i dezinfekcijskih sredstava može pridonijeti liječenju od virusa. Takve dezinformacije mogu biti vrlo opasne i upravo je zbog toga važno čitavu javnost redovito educirati o načinima prepoznavanja pouzdanih i vjerodostojnih informacija. Pritom je važno edukacije posvetiti i onim najstarijima, osobama starijima od 60 godina jer prema nekim istraživanjima upravo one najčešće dijele dezinformacije na društvenim mrežama, puno češće nego, primjerice, tinejdžeri koji su se godinama smatrali najugroženijom skupinom medijskih korisnika.
Zbog pandemije korona virusom čak je i starija generacija bila primorana naučiti koristiti tehnologiju jer im je to u nekim slučajevima bio jedini način da budu u kontaktu i vide svoje najmilije. Kako njih zaštititi od opasnosti koje donosi tehnologija?
Kao što sam istaknula u prethodnom pitanju, upravo su oni, uz djecu, najugroženija skupina medijskih korisnika. Kao što svakodnevno moramo raditi na medijskom opismenjavanju djece, tako moramo podizati i medijske kompetencije naših starijih građana koji se često tek u zrelim danima upoznaju s novim medijima i tehnologijom te ponekad naivno koriste i pristupaju medijskim sadržajima. Tu vrlo važnu ulogu imaju udruge civilnog društva koje godinama već provode projekte kojima je cilj razvijanje medijskih kompetencija i kod osoba starije životne dobi.
Učenici su se prošle godine gotovo preko noći prebacili na online nastavu. To je rezultiralo time da gotovo 8 sati provode za ekranima prateći nastavu, a nakon toga se i s vršnjacima većinom ‘druže’ na društvenim mrežama ili igrajući igrice zajedno. Kako doskočiti tome da oni jako puno vremena provode za ekranima u ovoj situaciji kada nam tehnologija zapravo jedina omogućuje koliko-toliko normalan život?
Nažalost svi moramo biti svjesni da ovo nisu uobičajena i normalna vremena i da se svemu moramo prilagoditi maksimalno koliko je to moguće. Ono što svakako možemo gledati na pozitivan način je činjenica da su djeca konačno, više nego ikad prije, medije počela koristiti u edukativne svrhe. S druge strane, u vremenima kad nam je svima fizičko druženje ograničeno, novi mediji i tehnologija su nam omogućili da svakodnevno ostanemo u kontaktu s najbližim prijateljima i članovima obitelji. Stoga danas prilikom ograničavanja vremena koje djeca provode uz medije svakako i to treba uzeti u obzir, kriteriji bi trebali biti manje stroži, ali i dalje djecu treba poticati na brojne aktivnosti koje će uključivati druženje s članovima najuže obitelji, osobito sada kada nam dolazi sve ljepše vrijeme i kada djeca ponovno puno više vremena mogu provoditi na zraku.
Kako prepoznati znakove ovisnosti o tehnologijama kod djece?
Psiholozi ističu da je prekomjerno korištenje tehnologije vrlo opasno i može dovesti do ovisnosti. Kako kontrolirati dječje digitalne ‘aktivnosti’, posebice u slučajevima kad su oni digitalno pismeniji te nerijetko sami doskoče aplikacijama za zabrane?
Kao što ste i sami rekli, u vrijeme pandemije koronavirusa, djeca su više nego ikad svoje slobodno vrijeme, ali i ono u školskim klupama provodila na internetu, ali i općenito uz medije – kako uz televizor tako i uz videoigre. I naravno da se tu pojavila veća mogućnost razvoja ovisnosti o medijima. Upravo je stoga važno da roditelji na vrijeme prepoznaju znakove ovisnosti kao što su neprestano razmišljanje o korištenju medija čak i kad ih se ne koristi, bezuspješno pokušavanje prestanka korištenja medija, laganje članovima obitelji i prijateljima o vremenu provedenom uz medije, razdražljivost i depresivnost pri pokušajima prestanka korištenja medija, duži ostanak uz medije od planiranog, potreba za korištenjem medija kako bi se postigao osjećaj zadovoljstva i sreće i slično. Ako prepoznaju neke od navedenih simptoma kod svoje djece, roditelji bi svakako što prije trebali potražiti liječničku pomoć.
Disney+ je ukinuo ‘Petra Pana’ i ‘Dumba’ s liste crtića za gledanje jer su ‘rasistički’. Petar Pan je snimljen 1953., a Dumbo 1941. i naravno da se mnogo toga promijenilo od tada. Mnogi roditelji se bune jer su to ‘dječji klasici’. Što Vi mislite o tome?
Navedeni su crtići uklonjeni s liste crtića koji su dostupni djeci mlađoj od sedam godina, no roditelji i dalje imaju mogućnost prikazati ih djeci pri čemu će im prije njihova prikazivanja uslijediti upozorenje da sadržaji koji slijede nisu primjereni djeci mlađoj od sedam godina. Kada govorimo o crtanim filmovima, treba istaknuti da postoje kvalitetniji i manje kvalitetni crtani filmovi, a prije svega to ovisi o njihovoj primjerenosti dječjem uzrastu. Naime, kvalitetni crtani filmovi za djecu predškolske dobi su oni koji koriste pjesmice, osobito s rimom, koje će djeca potom naučiti i samostalno izvoditi, oni koji naglašavaju i potiču interakciju na način da postavljaju djeci pitanja i daju im dovoljno vremena za odgovor, a potom pohvalama grade i podižu njihovo samopouzdanje. Važno je i da crtani filmovi djeci pružaju pozitivne uzore, da se koristi jednostavan jezik razumljiv djetetu predškolske dobi, da se ključne stvari ponove i nekoliko puta ako se želi dijete nešto naučiti, a dobrodošle su i različite zagonetke koje dijete potiču na promišljanje. Naravno, treba koristiti ljudske i životinjske likove i pritom paziti da crtani filmovi ne sadrže stereotipe ni na kojoj osnovi.
Među kvalitetnijima crtićima koji se prikazuju na malim ekranima izdvojila bih Mišu i Robina, Dora istražuje, Hu Hu, Arthura, a za djecu starijeg predškolskog uzrasta i Pustolovine braće Kratt
Danas vrlo često čujemo kako mnogi komentiraju da smo i mi stariji odrastali uz crtane filmove koji bi se danas smatrali neprimjerenima, s primjerice velikom količinom nasilja, pa nismo nikoga u međuvremenu ozlijedili, odnosno imali potrebu imitirati nasilne medijske sadržaje. I naravno da je to tako. Naime, da bi se to dogodilo mora se poklopiti puno više čimbenika (od prijašnjeg iskustva – osobito nasilnog, psiholoških karakteristika osobe, odgoja i utjecaja okoline itd.), no vrlo važnu ulogu ima kognitivni razvoj djeteta. Naime, djeca predškolske dobi ne razlikuju stvarnost i fikciju kao što su medijski sadržaji te imitiranjem nasilnih sadržaja djeca ne shvaćaju da će posljedice u stvarnom svijetu biti puno drugačije i nažalost često tragičinije. I zato je važno stalno s djecom razgovarati o sadržajima koje su vidjela u medijima, raspraviti kako bi se primjerice oni osjećali da se netko ponaša prema njima na tako grub i neprimjeren način, objasniti im što bi se dogodilo kada bi oni imitirali neki konkretni sadržaj koji su vidjeli i slično. Razgovor i uključenost roditelja u toj najranijoj dobi je daleko najvažnija. Treba pripaziti i na YouTube koji mnoga djeca predškolske dobi koriste samostalno pri odabiru crtanih filmova koje žele gledati. Naime, na njemu se mogu pronaći i drugi sadržaji koji nisu primjereni djeci, čak i u obliku crtanih filmova, a mnogi roditelji nažalost na to često ne obraćaju pozornost.
Važnost uvođenja predmeta Medijska pismenost u škole
Agencija za elektroničke medije i UNICEF pokrenuli su 2018. projekt „Dani medijske pismenosti“. Kakav je to projekt i koji su mu ciljevi?
Cilj navedenih dana je podizanje svijesti šire javnosti o važnosti medijskog obrazovanja i stjecanja vještina medijske pismenosti od najranije dobi. U sklopu navedenih dana provode se brojne edukacije, a u njihovu se provedbu aktivno uključuju udruge civilnog društva koje u Hrvatskoj imaju vrlo važnu ulogu kad je medijsko obrazovanje u pitanju. Po tome je Hrvatska prepoznata čak i na razini Europske unije. Upravo su udruge te koje u suradnji sa školama već desetljećima rade ne samo s djecom, već i s učiteljima i roditeljima. Primjerica, udruga Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, koja ove godine slavi deset godina osnutka, je samo u zadnjih 10 godina u sklopu svog najvećeg projekta Djeca medija održala više od 1300 radionica i interaktivnih predavanja za više od 28.000 djece, roditelja, učitelja, odgojitelja, umirovljenika, ali i šire javnosti. Za svoje su aktivnosti 2017. godine nagrađeni i posebnom nagradom koju dodjeljuje Evens Foundation, vodeći promotor medijskog obrazovanja u EU.
Smatrate li da bi u osnovne škole trebalo uvesti obavezan predmet Medijska pismenost i ne kasnimo li s time već dobrano? Kakva su iskustva po tom pitanju u zemljama EU? Hoćemo li uskoro i u hrvatskim školama imati nešto slično?
Medijsko obrazovanje se u Hrvatskoj primarno provodi kroz nastavu hrvatskoga jezika i tzv. predmetne cjeline Kultura i mediji pri čemu učitelji jedan sat mjesečno trebaju posvetiti medijskim sadržajima, odnosno razvijanju kritičkih kompetencija vrednovanja medijskih sadržaja kod djece. Uz hrvatski jezik, medijsko obrazovanje provodi se i kroz međupredmetne teme (osobito Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije), dok je, kada govorimo o digitalnoj pismenosti kao dijelu medijske, važna i Informatika. Međutim, mi u Hrvatskoj nemamo zaseban predmet koji se bavi samo medijskim obrazovanjem i kada naš obrazovni sustav usporedimo s drugima u Europskoj uniji, osobito sa skandinavskim državama, ali čak i našim susjedima – itekako zaostajemo. Da taj sustav nije dugoročno održiv, pokazalo je istraživanje Eurobarometra iz 2018. godine u kojem su hrvatski građani, uz Portugalce, pokazali najmanju kritičnost prema medijskim sadržajima i informacijama do kojih dolaze preko društvenih mreža, aplikacija za dopisivanje i platformi za dijeljenje audiovizualnih sadržaja. S obzirom na utjecaj koji mediji imaju na djecu od najranije dobi i količinu vremena koju djeca provode uz medije svakoga dana, nadam se da će i oni odgovorni uskoro prepoznati važnost medijskog obrazovanja i puno veći naglasak staviti na izradu kvalitetnog modela medijskog obrazovanja u kojem će se stjecanju tih kompetencija posvetiti puno više pozornosti.