Do premijere na Paramount + streaming servisu ovog proljeća, hvaljeni i nagrađivani dokumentarac Nenada Čičina Šaina ‘Kiss The Future’ o značenju koncerta U2 u Sarajevu 1997. godine, šira publika nije imala prilike pogledati zbog izostanka regularne kino distribucije. Ili bar kvalitetne kino distribucije. Kakva greška.
Ono što su dokumentarci Michaela Moorea činili globalnoj distribuciji vezano za ‘Bowling for Columbine’ i 9/11 90.-ih, to je ovaj film mogao i trebao napraviti na Balkanu. To mu je i teza i funkcija. Povezivati i pokazivati ljudima očito. Ono što im zbog narativa vladajuće politike ‘zavadi, podijeli pa vladaj’ nije biološki razumljivo na ovim tužnim prostorima.
Kada su zvijezde došle u Sarajevo
Riječ je o retrospekciji i dokumentarnom pogledu iza leđa na dolazak i spoj U2-a, Bono Voxa i Sarajeva tijekom ratnih godina koji je kulminirao njihovim dolaskom i koncertom odmah po završetku paljbe. Ako nisu mogli za ‘Zoo TV’ turneje, ušli su u razrušeni grad za vrijeme ‘Pop Mart’ turneje uz izvršnu produkciju Matta Damona i Bena Afflecka te govorničke intervju dijelove svih članova U2-a osim Larrya Mullena, potom Billa Clintona, tada bitno praćene novinarke Christianne Amanpour, Paula McGuinnesa, Howie B-a, uloge Billa Cartera u povezivanju cijele priče, sve sile lokalnih aktera (Đino Banana, članovi Siktera, medijski djelatnici) bitnih za sklapanje mozaika tog događaja kojim su mnogi vidjeli jedan od metaforičkih činova kraja rata i povezivanja razjedinjenih naroda.
Koristeći bogatu arhivsku građu i referentne te respektabilne sugovornike film je autentičan i dociran u mjeri u kojoj na vrlo razumljiv način govori vrlo logične velike istine, na neku idiotsku foru, još uvijek nelogične i nedokuČive nenaučenim ljudima. Različitosti nas čine bogatijima, ne ugrožavaju.
Manipulacija emocijama i pomirenje Balkana
Koliko god intenzivno manipulirao gledateljskim emocijama prikazujući U2-ovski pogled na stvarnost, film je iznutra sve ono što je ‘Ničija zemlja’ Danisa Tanovića činila u igranofilmskom svijetu, a što je ‘Scream for Sarajevo’ o ulozi Brucea Dickinsona ili prvi povratnički koncert Đorđa Balaševića činio za ujedinjenje Sarajeva kao metafore cijelog Balkana i pomirenje Srba, Hrvata, Bošnjaka, na tom plemenski zarobljenom prostoru.
Ovo je apsolutni pop kulturološki fakt i djelo koje bi valjalo kao lektiru izučavati u osnovnim i srednjim školama za nauk ljudima o tome kako malo treba i nedostaje za jedan stadionski sing a long stihova, ne samo iz ‘One’ ili ‘Where The Streets Have No Name’, već iz svakodnevne potrebe ‘odjebavanja prošlosti i ljubljenja budućnosti’, kao što je Bono na odnosnom koncertu između hvatanja izgubljenog glasa i stihova prekrasne balade uspio chantovski uzviknuti ljudima Koševa. Ne kao parolu ni naslov filma, već patetični ili ne, ali vrlo realni način života.
Film je prepun dirljivih momenata i emotivnih klimaksa zbog kojih ćete vrlo teško suspregnuti suze, ima taj prijeko potrebni moment oslobađanja. I ako ste na bilo koji način zavapili kako vam nedostaje ljudskosti među ljudima ovih prostora ‘Kiss The Future’ je abeceda i kronologija uzroka zla i vrlo konkretna ideja otklanjanja istog. Djelo koje možda metaforički, ali vrlo realno svjedoči snazi glazbe i poruke u vremenima tik prije interneta. Referirajući se više nego jasno i logično na danas. I sutra.
Ocjena: 9/10