POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. (2. dio): Godina u znaku Crosbyja, Stillsa, Nasha i Younga

Crosby, Stills, Nash & Young dali su konačan zvuk i oblik jednoj od najutjecajnijih i najkomercijalnijih "super grupa"

Fotografija: Pinterest

Piše: Zlatko Gall

Godina u znaku Crosbyja, Stillsa, Nasha i Younga

Crosby, Stills, Nash & Young su albumom „Déjà Vu“ iz 1970. dali konačan zvuk i oblik jednoj od najutjecajnijih i najkomercijalnijih „super grupa“ sedamdesetih te uhvatili duh glazbene scene Zapadne obale s epicentrom u Laurel Canyonu.

Zanimljivo je da su te i sljedeće godine sva četvorica članova super grupe objavili i samostalne albume; zacijelo i najbolje u svojim dugovječnim karijerama. Doduše ova opaska ne vrijedi baš za Neila Younga koji je uspješno sve do danas nastavio niz no svakako stoji kao ultimativna ocjena u diskografijama Davida Crosbyja i Stephena Stillsa.

Prvi dio “Najbolji albumi iz 1970.: Pedeset im je godina tek” pročitajte ovdje, a u nastavku donosimo osvrt na zajednički album te samostala diskografska izdanja Crosbyja, Stillsa, Nasha & Younga:

Stephen Stills „Stephen Stills“

Eponimni prvijenac Stephena Stillsa u studiju je okupio zvjezdanu ekipu gostujućih glazbenika od Erica Claptona i Johna Sebastiana, „Mame“ Cass Elliot, Rite Coolidge, Bookera T. Jonesa i Ringa Starra (na albumu je potpisan kao Richie) do ekipe iz CSN&Y: (Crosbyja, Nasha te bubnjara Dallasa Taylora i Johnnyja Barbatae). Album je nosio sve bitne vrijednosti Stillsovog autorskog i izvođačkog rukopisa spajajući tipična CSN&Y višeglasja (u skladbama poput „Do For The Others“, folk-blues („Go Back Home“), akustičarski iskaz u brojevima poput „Black Queen“, ritmički nabildani hard rock („Old Times Good Times“), uplive latino ritmova (u brzacu „Love The One You’re With“) te gospela u sjajnoj „Church (Part of Someone)“. Svi koji su prigrlili CSN&Y u Stillsovom prvijencu su mogli uživati bez zadrške iako je materijal (kojeg su kasnije znali i sa koncertnog „4 Way Street“) bio osobniji, intimniji i „bluzerskiji“ od brojeva na „Déjà Vu“. Zna li se za Stillsove sklonosti (kao pjevača i vrsnog gitariste) koje su bljesnule na albumima Buffalo Springfielda te „Super Sessionu“, nimalo neočekivano.

Album je mahom snimljen u Engleskoj uz pomoć prijatelja – redom vrsnih glazbenika. Tako se u „Old Times Good Times“ u ulozi solo gitariste našao Jimi Hendrixa a u hard blues rocku „Go Back Home“ Eric Clapton dok je „Sit Yourself Down“ – s grlima Cass Elliot, Crosbyja, Nasha, Stillsa… – bila školski primjer čarobnih harmonija koje su proslavile CSN&Y. U svjetlu mega uspjeha „Déjà Vu“ Stillsov je prvijenac ostao pomalo u drugom planu no riječ je o sjajnom albumu koji je – slušate li ga danas – zadržao istu uvjerljivost i svježinu kao i prije pedeset godina.

Neil Young „After The Gold Rush“

Svi komplimenti udijeljeni Stillsu mogu se pridjenuti i prvijencu Davida Crosbyja „If I Could Only Remember Your Name“ objavljenom na samom početku iduće godine no treći samostalni album Neila Younga „After The Gold Rush“ objavljen u rujnu 1970. bio je uz sam bok hvaljenom albumu CSN&Y i njegov najveći konkurent.

U nešto više od godine koliko je prošlo između dva samostalna albuma Young je još jednom napravio – za njega tako karakterističan – zaokret. Jer nakon prašenja hard rocka na „Everybody Knows This Is Nowhere“ s dvije autorske skladbe na „Déjà Vu“ – „Helpless“ i „Country Girl“ – ponovo se priklonio snolikom folku i „ambijentalnom“ countryju. Na singlu CSN&Y iz 1970. „Ohio“ (koji je posebno žestoko odrađen na koncertnom „4 Way Street“) grmio je kao napaljeni hard-rocker da bi na „After the Gold Rush“ ponovo zakoračio prema baladnom iskazu i folky/countryju tako očitima i u uvodnom broju „Tell Me Why“.

Snimanje albuma je, po običaju, uključilo stalne suradnike iz Crazy Horsea no zbog lošeg zdravstvenog stanja Dannyja Whittena band je snimio samo dvije skladbe: „I Believe In You“ i „Oh, Lonesome Me“. Nastavak rada na albumu u studio je doveo basistu Greega Reevesa (iz ekipe CSN&Y), nezaobilaznog bubnjara Crazy Horsea Ralpha Molinu te, tada još tinejdžera, Nilsa Lofgrena kao gitaristu i pijanistu. Ideju za album dao je scenarij za nikad realiziran film „After The Gold Rush“ pa je naslovna tema albuma te zaključna „Cripple Creek Ferry“ i namjenski napisana kao dio potencijalnog soundtracka. Eto i najboljeg mogućeg objašnjenja zašto je naslovni broj zamišljen i snimljen kao mistična tema – pače žalopojka – za „starom Amerikom“ koja polako nestaje. Kao vrsni singer-songwriter Young je na albumu demonstrirao umijeće kreiranja ljubavnih balada ogrnutih i melankolijom i romantičnom koprenom uz nisku zgoditaka poput „Only Love Can Break Your Heart“, „Till The Morning Comes“, „Don’t Let It Bring You Down“, „When You Dance I Can Really Love“, „I Believe In You“… No album je dao i fascinantnu „Southern Man“; žestoki protestni rocker s „opakom“ gitarom i desetljećima koncertni standard no, za divno čudo, ne djelujući kao uljez već kao logičan djelić puzzlea sjajnog albuma.

Crosby, Stills, Nash & Young „Déjà Vu“

Objavljen u ožujku 1970. prvi album na kojem se trojci priključio i Neil Young (te sa Stillsom albumu dao senzacionalne gitarske međuigre), „Déjà Vu“ je bio instantni hit.

Sniman između srpnja 1969. i siječnja 1970. uz gotovo osamsto sati provedenih u studiju bio je zamišljen i odrađen kao zbroj vrhunskih prinosa „super četvorke“ koja je album sama i producirala. Naime, s izuzetkom skladbe „Woodstock“ svaki od autora je imao potpunu slobodu u snimanju svog broja pozivajući ostale članove da mu se pridruže kad je to smatrao potrebnim. U slučaju Younga mahom samo za snimanje višeglasja. Zapravo, kako je kasnije tvrdio Young, osim „Woodstocka“ još su samo „Helpless“ i „Almost Cut My Hair“ snimani i dovršeni na zajedničkom sessionu.

Atmosfera na snimanju bila je sve samo ne optimistična. Dijelom zbog propalih veza Nasha (koji je prekinuo vezu s Joni Mitchell) i Stillsa te smrti Crosbyjeve djevojke a dijelom zbog jakih autorskih osobnosti i Youngovog „soliranja“ koje – svima je to bilo jasno – nisu dugo mogle zajedno. Bilo kako bilo „Déjà Vu“ je ispao sjajan album koji je uhvatio atmosferu (kantautorske) Zapadne obale tog vremena, donio deset iznimnih skladbi te Crosbyja, Stillsa, Nasha i Younga pretvorio u zvijezde mainstreama. Autorski zgodici četvorke bili su naprosto sjajni. Stillsove „Carry On“ i „4+20“ te zaključna kolaboracija s Youngom u „Everybody I Love You“ (pravi podsjetnik na dane Buffalo Springfielda) pokazali su oba njegova lica: žestokog rockera i nježnog „trubadura“; Crosbyjeva „Almost Cut My Hair“ pravo je remek djelo naslonjeno na radove iz vremena Byrdsa, Nash je pokazao svoj rafinman za pop melodiju u „Teach Your Children“ i „Our House“ a Young bljesnuo u „Helpless“ i „Country Girl“.

Očekivani drugi album trojke kojoj se priključio i Young ispunio je očekivanja svih koji su već u pribilježbi albumu osigurali golemu nakladu te – naravno – dospio i na prvo mjesto Billboardove rang liste. Te ostao i danas upisan u registar najboljih albuma ranih sedamdesetih.