Petak, 30 srpnja, 2021

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – The Who i ‘živi’ manifest hard rocka

Koncertni album "Live At Leeds" i danas je sama esencija energije i eruptivnosti jednog rasnog rock banda uhvaćenog u živo te - bez pogovora - jedan od najboljih koncertnih albuma rocka svih vremena

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan! 

Najbolji koncertni rock album šezdesetih i ranih sedamdesetih? Do danas odgovor je uglavnom samo jedan: “Live At Leeds” grupe The Who.

Svi oni koji The Who nisu čuli na Woodstocku za legendarnog nastupa 17. kolovoza 1969. godine ili koji tjedan kasnije na festivalu Isle Of Wight kojim su The Who potvrdili hvalospjeve kritike i publike kao najbolji, najuzbudljiviji ali i najbučniji rock bend u živo (koji je, uzgred rečeno, nadahnuo i Paula McCartneya da s Beatlesima raspali pržionu “Helter Skelter”), dobili su potvrdu ispravnosti svih tih laskavih tvrdnji objavljivanjem albuma “Live At Leeds”.

Bio je to prvi koncertni album The Who. Snimljen je 14. veljače 1970. (a objavljen tri mjeseca kasnije) na koncertu u hali Sveučilišta u Leedsu. Želeći ponuditi “drugu stranu medalje” na čijem je aversu bila rock opera “Tommy” The Who su odlučili snimiti koncerte u Leedsu i Hullu no, zbog tehničkih problema, za album je odabrano “samo” šest pjesama iz Leedsa. I to kakvih! (One iz Hulla su se pojavile mnogo kasnije na prigodnim reizdanjima i boxovima).

Bila je to do tada na vinilu nezabilježena demonstracija bučnog, moćnog i nadahnuto odsviranog hard-rocka s korijenima u bluesu i rhythm and bluesu u izvedbi čudesnog power-trija instrumentalista (gitare Petea Townshenda, basa Johna Entwistlea i bubnjeva Keitha Moona) te pjevača Rogera Daltreya u naponu snage. Doduše zbog podužih instrumentalnih pasaža mahnite ritam sekcije te Townshendovih eksplozivnih riffova i sola, Daltrey (koji je zasvirao i harmoniku u “Magic Bus”) je na albumu ostao pomalo u drugom planu.

Iz Arhive: The Who u šezdesetima / thewho.com

Za razliku od sve zahtjevnijih i slojevitijih (konceptualnih) albuma The Who su na koncertima tih godina odustali od dodatnih instrumenata i cifranih aranžmana u korist već dobro znanog energetskog udara. Stoga su i nezaobilazni brojevi s tada već hit albuma “Tommy” koji su naprosto morali biti odsvirani (u novom ruhu) na koncertu, izostavljeni s originalnog izdanja dugosvirajuće ploče. Zapravo, na albumu se javljaju tek u nagovještajima u instrumentalnim pasažima (“Ouverture”) odnosno kao mali umetak teme “See Me, Feel Me” i “Sparks” tijekom epske izvedbe “My Generation”.

Da bi naglasio svoj eksplozivni gitarski zvuk koji je uključivao i žestoke riffove i brzoprstačka sola Townshend je, recimo, svirao Gibson SG Special združen s Hiwatt pojačalima koja su mu omogućili različiti kolorit gitarskog zvuka bez mnogo dodatnih intervencija što je rezultiralo i fantastičnom brzinom svirke bez mijenjanja gitara i snagom željenog zvučnog udara.

Željeni otklon od “Tommyja” naglasio je i odabir skladbi koje su se našle na albumu. Od njih šest, pola su bili standardi rhythm and bluesa i ranog rock and rolla, posvojeni i “pročitani” na posve drugačiji način od izvornika.

Uvodni broj albuma “Young Man Blues” Mosea Allisona, vremešna je rhythm and blues tema koja je otkrivala korijene The Who, a odsvirana kao frenetični brzac s podužim instrumentalnim “džemanjem”. I ona – omiljeni koncertni standard s početka karijere – i “Substitude”, singl iz 1966., jasno i glasno su poručili da su The Who – bez obzira na sve ambicioznije glazbene teksture očite u “Tommyju” i kasnijoj “Quadropheniji” – fantastičan rock band. I Cochranov standard “Summertime blues”, temeljito je “pretumban” kao rasni rock and roll brzac te zacijelo (uz izvedbu Blue Cheer) najbolja posvojenica ovog standarda. Zaključni broj na A strani bio je još jedan znani cover: “Shakin’ All Over”. Skladba Freddiea Heatha poznatijeg po umjetničkom imenu Johnny Kidd, omiljeni koncertni standard garažnih bendova od šezdesetih naovamo, u novo su sazviježđe odvela Townshendova sola i reski riffovi (one znane “vjetrenjače”) s nezaobilaznim “townshendovskim” rukopisom.

Drugu stranu albuma otvorila je petnaestominutna “My Generation” s više no dovoljno dokaznog materijala za uvrštavanje Townshenda u vrh najboljih gitarista. A Entwistlea i Moona među najbolje ritam sekcije kasnih šezdesetih i sedamdesetih. Uz čudesnu dramaturgiju s neočekivanim usporavanjima, kratkim lirskim pasažima i vulkanskim erupcijama, amblematska “My Generation” je  iz šezdesetih lansirana u novu dekadu. Sve to vrijedi i za drugi broj na drugoj strani “plejke”; fascinantnu izvedbu “Magic Bus” koja je i u eksplozivnoj verziji zadržala šarm (prave autorske) posvojenice ritma Boa Diddleya.

“Live At Leeds” – ono njegovo vinilno izdanje sa šest skladbi – i danas je sama esencija energije i eruptivnosti jednog rasnog rock banda uhvaćenog u živo te – bez pogovora – jedan od najboljih koncertnih albuma rocka svih vremena.  

Naslovna fotografija: arhiva benda / thewho.com

Pročitajte još...

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Trostruko čudo Georgea Harrisona

Harrison je "All Thing Must Pass" okupio sjajnu ekipu - uz Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona sudjelovali su i njegovi stari prijatelji Klaus Voormann, Gary Wright, Billy Preston, ali i Ringo Starr pa je album bio i svojevrsni "who is who" tadašnje kreme rocka

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Kuđena i hvaljena izvanvremena “Layla”

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!  Malo koji album je imao sudbinu nalik dvostrukom "Layla And Other Assorted Love Songs" kojeg su u studenom 1970....

“Tri dana ljeta i ljubavi” najbolje dočaravaju ovi filmovi

Ovog ljeta proslavljena je 51. godišnjica održavanja ta famozna "3 dana ljeta i ljubavi", a kako biste sami mogli sagledati sve aspekte ovog festivalskog fenomena, u nastavku vam donosimo prijedloge nekoliko sjajnih dokumentaraca i filmova uz koje možete uživati tijekom vikenda! 

10 rock zvijezda koji su prije glazbene karijere bili – učitelji

Iako su generacije buntovnika odrasle slušajući rock, glazba i obrazovanje ipak idu jako dobro zajedno što najbolje potvrđuje činjenica kako su brojni planetarno popularni glazbenici prije procvata karijere vrijeme provodili upravo u učionicama

Povezano

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: David Bowie, Čudesni Ziggy Stardust & The Spiders From Mars

Netko je zgodno kazao da je baš 'Ziggyjem Stardustom' Bowie nadahnuo više glazbenih karijera nego li itko u povijesti popularne glazbe osim možda Velvet Underground svojim prvijencem i Beatlesa nakon invazije na Ameriku. I nije bio u krivu

Parangall/ Riječki novi val – antologija: Totalno drugačiji od drugih

'Riječki novi val – antologija' dodatkom demo i koncertnih snimaka upitne audiofilske vrijednosti no golemog dokumentarnog značaja uz sjajne tekstove čak i notorne neznalice uvodi u osebujnost najpankerskije hrvatske scene. Jer, kako to veli Velid Đekić, riječ je o pravoj 'vremenskoj kapsuli'

Parangall / Modest mouse, The Golden Cascet – Skromni, no obilati miševi

Modest Mouse su albumom 'The Golden Casket' možda zatvorili (stilski/žanrovski) krug, no njegov slatko-opori sadržaj i izvrsna zvučna slika su mnogo više od metaforičkog čiščenja glazbene špajze: zalog za izglednu budućnost u kojoj se staro i novo savršeno prožimaju

Pop Gallaksija: David Bowie – Pola stoljeća albuma ‘The Man who Sold The World’ i ‘Hunky Dory’

Dva albuma s početka sedamdesetih 'The Man Who Sold The World' te 'Hunky Dory' započela su veličanstveni niz remek djela koja su obilježila dekadu glazbe Davida Bowieja

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime