Utorak, 26 ožujka, 2024

Gušti na Krku: Rezervirajte kraj tjedna za kanjon Vrženica i Vela Luku

Zemlja tisuću otoka ima isto toliko otočnih vrhova. Da, znam da je to marketinški trik Hrvatske turističke zajednice i da među ovih 1000 otoka ima puno hridi, ali zaista veliki broj jadranskih otoka ima dobro razvijenu mrežu planinarskih staza, koje ispresijecaju manje ili više krševite visoravni

Vele da je veljača prevrtača, ali i u ožujku i u travnju još itekako zna biti temperaturnih minusa, snijega i leda. Nemali broj praznika rada koje sam poželjela provesti na sjevernom Velebitu – nisam. Zavižanu se nije moglo prići zbog snijega. No, dok su u ožujku i travnju vrhovi naših najviših planina još uvijek pod snijegom, postoje mjesta za planinarenje koje, vjerujte mi, ne želite posjećivati u špici ljetne sezone. Sad je vrijeme za njih. Govorim o otočkim vrhovima (znam da je književno otočnim, ali Otočka mi je uvijek bila draža od Otočne).



Zemlja tisuću otoka ima isto toliko otočnih vrhova. Da, znam da je to marketinški trik Hrvatske turističke zajednice i da među ovih 1000 otoka ima puno hridi, ali zaista veliki broj jadranskih otoka ima dobro razvijenu mrežu planinarskih staza, koje ispresijecaju manje ili više krševite visoravni. Površinom drugi najveći hrvatski otok, otok Krk, u tome prednjači.

Od Baške do ulaza u kanjon Vrženica prolazite duž prekrasnih plaža 

Najbliži Zagrebu i još k tome povezan mostom, Krk je uvijek bio otok kojeg sam doživljavala poznatim. Dobra prognoza za vikend u veljači bila je dovoljna za provjeriti koliko je to točno. Putujemo u petak poslijepodne kako bi u subotu rano ujutro krenule naspavane na stazu. Osim toga, ekipa je ženska, pa ćemo sigurno navečer malo duže pričati. Subota je rezervirana za rutu kanjon Vrženica – Vela i Mala Luka – Mrgari – Mjesečev plato – Baška. Procjena je 17ak kilometara srednje izazovnog terena i jedno šest sati izletovanja.

Iz Baške prema kanjonu Vrženica sat vremena se lagano šeće uz more

Rano ujutro u ovom sastavu baš nikad nije rano ujutro. I tako je to samo ideja. Puno me više raduje kad se spremimo bez stresa, doručkujemo neopterećeno svaka u svom ritmu, popijemo kavu, pa lagano poslije 10 krenemo iz Baške prema istoku. Do zadnjih kuća slijepom ulicom, pa preko fkk Bunculuka. Redaju se plaže bijelih oblutaka koje se sitnim pijeskom nastavljaju u tirkizno modro more.

Uvala Storišće najljepša je vala na putu do kanjona Vrženica

U najljepšoj vali dosad (a svaka iduća je još ljepša od prethodne), u uvali Storišće činimo pauzu. Kupati se ili ne. Bura je, pa na kraju ulazim u more samo do gležnja i močim stopala. Stignemo se kupati i u nekoj od Luka. Nakon sat vremena laganog hoda uz morsku obalu i jedne malo dulje pauze za gledanje u modro more, odvajamo se od mora i ulazimo u kanjon Vrženicu.

Iako je okoliš surov, sam ulaz u kanjon Vrženica je ravan

Kanjon Vrženica stvoren je za guštanje

Na početku je kanjon ravan. Padine mi se čine surove s tim rijetkim primorskim biljem. Razmišljam kako surovije sigurno tek dolaz – kad se popnemo na plato i dohvati nas sestrica Bura. Ali modro nebo, more i bijeli kamen ono su čega se oči ne mogu nagledati. Po kanjonu kosti ovaca. Pitam se od čega su stradale… Tek drugi dan saznajemo kako su ih vjerojatno u kanjon natjerali, pa pojeli – čagljevi.

KAnjon Vrženica: Svako malo naletjet ćete na kosti ovčica koje su pojeli čagljevi

Uspon je lagan, tu i tamo potrebno je malo hvatanja za stijene i dizanja guze. Volim ovakve izlete. Stvore ti dojam nekog izazova, no zapravo je teren baš za guštanje. Nakon izlaska iz kanjona, malo oštrije se između suhozida penjemo prema vidikovcu Rebica (311 mnv). Iako nadmorska visina nije velika, otok je ovdje bez raslinja, pa pogled puca na sve strane. Prema jugu kristalno čisto vide se otoci Prvić, Sv. Helena, Goli otok i dio Raba. Naziru se iza leđa i Cres i Lošinj. Prije toga su kao nacrtani, ispresijecani suhozidima, platoi iznad Baške.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Lucija Biondic (@gusterica_hr)

Sam vidikovac nalazi se otprilike na pola puta između izlaska iz kanjon Vrženica i Vele Luke, u kojoj je ideja napraviti pauzu. Na Rebici bura nesmiljeno dere. Spušta se s Vratnika na Senj, pa preko mora dolazi do Krka. Volim buru, no nikad se nismo ovdje srele, obično se trefimo tamo gdje nastaje – prekoputa mjesta na kojemu trenutno jesam. Pogled na kopno i mjesta Kvarnera – Crikvenicu, Novi Vinodolski, Klenovicu, sve do Senja, brzo napuštam i kreće spuštanje prema Veloj Luci.

Vela Luka na Krku nije razvikana kao ona na Korčuli. Gola i divlja – puno je atraktivnija!

“A onda, s jednog mjesta vidjet ćete i Velu Luku i Malu Luku, evo ovako”, tako nam je govorila naša baška domaćica dan ranije pokazujući na svom mobitelu screensaver fotografiju dviju vala i otočne prevlake između njih. I zaista, odjednom ispred mene prepoznatljiva vizura s mobitela. Iako je pokušavam uhvatiti na isti način, čini mi se da ne uspijevam. Zatvorim oči, zapamtim ‘fotografiju’ i krenem se spuštati.

Pogled na vale Vela Luka (desno) i Mala Luka (lijevo na fotografiji)

Vjetar donosi blejanje ovaca, prvi put otkako smo krenule u đir. Pokušavam odgonetnuti odakle dolazi, jer ih još ne vidim. Pronalazim ih kraj jednog suhozida. Stada su ovdje slobodna, kreću se bez pastira i pasu primorsko bilje po otoku. Napojiti se idu na neku od lokava koje su razbacane po visoravnima Krka. Spuštam se s noge na nogu do razine mora, sipar je na stazi i nikud mi se ne žuri. Vela Luka na otoku Krku nije toliko poznata kao imenjakinja joj na Korčuli. Nalazi se na krajnjem jugoistoku Krka, od Baške prema Senju.

Pješčana plaža u uvali Vela Luka na Kerku ljeti postaje omiljeno kupalište turista iz Baške

Gola i divlja zbog vjetrova što stalno pušu – što bure, što juga – zapravo je nestvarno lijepa i fantastično mjesto za one koji žele biti sami. Bar u ovom zimskom periodu. Duga je 1,8 km, široka 400 m, s jugoistoka je zatvara rt Sokol. Na njezinu je kraju pješčana plaža zbog koje ljeti postaje omiljeno kupalište turista što taxi boatovima stižu iz Baške. Na dijelu između dviju uvala nađeni su i ostaci rimskog naselja, ali i bizantskog kojeg u lokalnim legendama nazivaju Corinthiom. U Veloj, odnosno Maloj Luci završava i staza iz Baške kroz kanjon Vrženicu. Odovuda se vraća istim putem natrag ili se krene prema lokvi Diviškoj.

Pogled na Malu Luku prilikom uspona prema Lokvi Diviškoj

Mrgari – složeni ‘torovi’ izrađeni u suhozidu specifični su za visoravni iznad Baške na Krku

Cure su već na plaži i upijaju sunce, pa zajedno ručamo. Ležanje na žalu Vela Luke i gledanje Velebita toliko pašu da bih ovdje ostala još malo. I još malo. I još malo… Iz tog trenutka koji postaje dvadesetak minuta, a čovjek bi volio da postane i sat, pa i dan, tjera nas hladovina. Sunce se spušta iza vrhova Kalun i Sedlo. Temperatura je u doslovno u sekundi znatno niža, pa u pola minute skupljamo stvari i ostajemo pri odluci da ćemo kružno natrag.

Iako taj drugi put prema lokvi Diviškoj još nije potpuno planinarski markiran, svima su nam draži kružni đirevi. Udaramo tempo junački – trčimo uzbrdo da stignemo sunce koje je evidentno brže od nas. Maloj Luci mašemo s obronaka kojima prolaze valjda samo ovce. I nas tri koze. Pod gojzericama suho smilje koje nitko nije pobrao u studenome.

‘Škulja’ na starih mrgari

Po zadnji put se osvrćem na Senj, Vratnik, Sjeverni Velebit… Dora gleda naprijed. ”Tibet”, veli. Krševit teren i suha trava prate nas uz mrežu bijelih cesta sve do šume borova kod Mjesečevog platoa. Uz put su i mrgari – složeni ‘torovi’ izgrađeni od suhozida koji služe prikupljanju i selekciji ovaca. Posebno su atraktivni gledani iz zraka, jer su u tlocrtu poput velikih kamenih cvjetova. U sredini je centralni dio, sala, u koju ulaze sve ovce. Iz nje svaki pastir odvaja svoje ovce u mrgariće, latice kamenog cvjeta, koji su u vlasništvu svakog pojedinog pastira. U mrgariće se ulazi kroz ‘laz’ ulaz), a izlazi kroz ‘škulju’ (izlaz).

Putokazi kod Mjesečevog platoa – odovuda svi putevi vode u Bašku

S Mjesečevog platoa ulazimo u borovu šumu. Na vrhu su stabla niska, štitasto – tanjurastih krošnji koje se razvijaju kod borova izloženih jugu. Što se više spuštam i što sam bliže moru stabla su u većoj zavjetrini i borovi postaju viši, a gojzerice gaze sve deblji tepih njihovih iglica. Nema više krša, u borovoj je šumi uređena serpentinasta šetnica. Unatoč silasku u Bašku po ‘mekanom’ terenu misli mi ne napušta rečenica koja mi se cijeli dan mota po glavi: ”Za škraping ti ne treba Pašman”.

Jedan hrvatski otok polako postaje najbolja destinacija za aktivni odmor

Tekst i fotografije: Lucija Biondić

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime