Tragični događaj koji je potresao Zagreb, protresao Hrvatsku, a istresao Balkan i Ameriku, u kojem je nedužno dijete izgubilo život, otkriva i duboke pukotine u našem društvenom tkivu. Skalpel je malo.
Susjedi se natječu u izražavanju tuge i suosjećanja na društvenim mrežama, mediji i celebovi klikbejtom tragedije bildaju posljedično svoju empatiju, oplakujemo mališana kojeg nismo uspjeli zaštititi, ali odmah potom nudimo ‘rješenja’ koja komuniciraju posljedice, jer baviti se uzrocima zahtijevalo bi truda. I vremena. I znanja. A one više sliče sigurnosnim mjerama u zatvorima nego racionalnim koracima prema zdravom, odgovornom, empatičnom, skrbnom i sigurnom društvu.
Jedan od najčešće spomenutih prijedloga jest uvođenje detektora metala u osnovne i srednje škole. Jer će strojevi pištanjem nadoknaditi nedostatak empatije, odgovornosti i sustavne prevencije. Jer će nas tehnologija spasiti od nas samih. Jer ćemo sutra AI-u dati da nas brani od nas samih. Prije toga ćemo naravno tvrditi kako AI ne valja i dehumanizira društvo. Što je ono humano bilo u petku 20.12. 2024. u zagrebačkom Prečkom?
Kako smo postali društvo koje zaboravlja pitati ‘Kako si?’
Ali natrag na danas, prije detektora metala, kad već govorimo futurizmom društva i busamo se rješenjima, nije li neki aktualni, primjerice Nikica Tesla 2.0, upravo patentirao detektor mozga? Onaj koji prepoznaje i samoisključuje osobe čije su odluke, stavovi i nebriga doprinijeli ovakvim tragedijama. Onaj koji pokazuje i samoblokira koliko smo kao društvo zakazali u stvaranju sigurnog okruženja za našu i njihovu djecu.
Pravo pitanje nikad nije bilo kako spriječiti unesen nož ili pištolj u školu, nego kako smo došli do toga da itko osjeća potrebu za takvim činom. Društvo u kojem je oružje postalo sredstvo komunikacije – bilo u obliku nasilja među vršnjacima, obiteljskog zlostavljanja ili obračuna na ulicama – nije društvo koje možemo smatrati društvom uopće. Društvo u kojem je letargija, nebriga i posljedica uzrokom ovakvih tuga, nije društvo. Već kaos u kojem smo zakazali u svim kulturno socijalnim aspektima komuniciranja života 21. stoljeća – u odgoju, obrazovanju i izgradnji osnovnih ljudskih vrijednosti.
Političari sad govore o zaštiti djece detektorima metala, jučer su rezali sredstva za programe mentalnog zdravlja i prevenciju nasilja u školama, a svojim klincima tutnuli mobitele na kojima YouTube tutorijali odrađuju lekcije odgoja. Umjesto metalnih detektora, da znaju kako i da si dopuste privilegij volje i vremena, valjali bi ući u svaki razred, kuću i srce pitanjem: ‘Kako si?’. Ali koliko nas stvarno zanima? I kako pišti volja?
Ulagati u empatiju, stručne suradnike, psihologe, pedagoge i socijalne radnike, učiti djecu kako oružje nije znak niti pobjeda moći, nego poraz ljudskosti. Nije niti pitanje jučer, a ni sutra. Danas je.
Vrijeme je za detektore odgovornosti i empatije
Niti jedan detektor metala ne može prepoznati zlostavljano dijete koje ne zna kome se obratiti. Niti jedan rendgenski stroj ne može skenirati razrednu zajednicu u kojoj se nasilje tolerira pod krinkom ‘šala’. Niti jedna sigurnosna kamera ne može nadomjestiti stvarnu povezanost i brigu između nastavnika, roditelja i djece.
Vrijeme prestanka traganja za instant brzim rješenjima i suočavanja s neugodnim pitanjima uvijek je aktualno. Zašto smo kao društvo i zajednica i pojedinci toliko otupjeli na signale tuđih patnji i problema? Zašto smo podražljivi i empatičniji tek božićnih i prosinačkih dana? Zašto su nam potrebne tragedije da bismo se zapitali gdje smo pogriješili? I zašto po tragediji ne donosimo rješenja? I koliko nas još ovakvih tragedija čeka prije nego što shvatimo da promjena počinje od nas samih?
Detektori metala ne mogu niti će spasiti djecu ni odrasle onog što će relativisti i vjernici rado lakonski nazivati sudbinom, ali patentirani detektori mozga koji će nas podsjećati na zaboravljene vrijednosti, kulturu, empatiju i odgovornost prema drugima, elektrošokirati svaki put treskajući na društveno prihvatljivoj voltaži – možda bi mogli.
A možda je u šumi.
Fotografije: Pexels