Nakon hvaljenog debija introspektivnih pokušaja niveliranja ljubavnih odabira i odluka Azijata u Past Lives, u kojem je redateljica Celine Song manevrirala melankoličnim sjećanjima i nostalgijom, njen novi film Materialists djeluje kao konfuzni skok u superprazno. Anglosaksonskim glumcima ponuđeni pokušaj reinterpretacije ‘ljubavnog trokuta’ kroz prizmu emocionalne kapitalizacije koji se raspada već na razini scenarističke motivacije svake scene.
Pompoznost jeftinih klišejiziranih metafora otkriva uvodna scena s ljudima iz pećina i skretanjem u današnje vrijeme modernog New Yorka. U centru priče je matchmakerica (Dakota Johnson), žena koja spaja druge, a sama živi u vakuumu vlastitih odnosa. Njezin svijet ‘spajanja’ drugih postaje metafora za emotivne praznine vlastitih veza, ali umjesto kvalitetne psihološke studije, Song servira niz površnih i konstruiranih situacija koje djeluju kao izbačene scene iz Seksa i grada ili slabije epizode Emily in Paris. Njena se glavna rola želi bogato udati. Točka. Do tog momenta ima izbor dvojice suprotnih svijetova i karaktera. I izabrat će krivog. Čića mića.
Pritom je sretna što ima Dakotu Johnson koja joj funkcionalno nosi film na svojoj faci i činjenici da joj peglanje scena s anemičnim partnerima i groznim rečenicama ne predstavlja izazove, već mučenje. Birati između floskularnog jeftinog ex-a (Evans) i bogatog šarmera (Pascal) je cijela ‘suptilna’ intimizacija drame.
Bez kemije, bez osjećaja, bez filma
Johnson pritom zna što radi ispred kamere; koristi suptilne izraze, izgradila je prepoznatljivu tišinu između replika, no nema s kim igrati. I Chris Evans i Pedro Pascal, u ulozi emotivno zrelijeg, ali previše stereotipnog kontrapunkta, ostaju bezlični.
Njihovi likovi nisu osobe nego funkcije. Evans nije idealni alfa za kapitalističku ljubav, a Pascal nije terapeutski safe space. Njihovi dijalozi zvuče kao da su napisani uz pomoć AI koji je treniran na Netflixovim rom-comovima. No oni izgovaraju rečenice u koje ne vjeruju, istovremeno ne pričaju. Kemije među glumcima jednostavno nema.
Songičin scenarij pokušava biti pametan, sofisticiran, emotivno referentan, a doseže tek ispraznu suzdržanost. Istovremeno djeluje kao imitacija imitiranih i siromašna verzija Woodyja Allena, s likovima koji bi govorili o osjećajima, ali nikada ih zapravo ne doživljavaju.
Štoviše, Materialists ne nudi niti jednu jedinu uvjerljivu scenu vrijednu pamćenja. Niti jedan dijalog trokuta ne rezonira. Niti jedan kadar ne ostaje u oku. Sve je predizajnirano s namjerom da djeluje ‘umjetnički’, ali iza tog dizajna zjapi autorska praznina. Režija je sterilna, nesigurna, bez ritma, krcata neuvjerljivih i neefikasnih scena, krcata podcrtavanja, objašnjavanja i nesuptilnog podvlačenja svega što nije ‘show, don’t tell’ (prvi odlazak u stan i seks Pascala i Johnsonove).
Dakota je solidna, ali ne i spasonosna za ovaj film
Celine Song, nakon uspjelog debi art-house ‘hita’, očito je postala miljenica mondenih i pomodarskih ‘indie’ festivalâ i producenata gladnih ‘autentičnih glasova’. No Materialists pokazuje da svaki glas ne mora imati što reći, ili barem ne još.
Vizualno, film koristi A24 paletu do razine karikature: topli interijeri, meki fokus, koreografirani New York, kolačasti tonovi, sve izgleda kao pripremljeno za trailer, ne za priču. Umjetnost kadra ovdje ne služi likovima nego marketinškoj prezentaciji.
Glazba je gotovo nepostojeća i jednako nefunkcionalna u dramskom smislu. Tamo gdje je Past Lives imao prepoznatljiv muzički puls koji je disao s pričom, Materialists koristi glazbu kao pozadinski šum, što je još jedan simptom sveopće emotivne sterilnosti.
Materialists je film koji pokušava izgledati pametnije nego što jest, biti emotivniji nego što osjeća i ostaviti trag dublji nego što njegovi likovi to jesu. Osim solidne, ali ne i spasonosne glume Dakote Johnson, sve drugo je ispod razine kino distribucije, kamoli festivala. Ako je Past Lives bio tiha nada za novi autorski glas u američkom indie filmu, Materialists je hladan tuš. I opravdano pitanje na temelju čega Celine Song dobiva nove prilike? Je li dovoljno biti ‘the next Greta Gerwig’ da se preskoči kvaliteta? Realno, nikog briga.
Ocjena: 4/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
