Par dana otkad je otišla jedna od zadnjih pravih rokenrol legendi, ili karikatura, već s koje strane romantiziranja ripova i pumbova s društvenih mreža računate. I ne, nije otišao tiho, kako i nepriliči netom završenom reality showu zvanom Život Ozzyja Osbournea. Otišao je po svim pravilima vrišteće online publike.
Kralj tame, Princ mraka, drhtavi djedica koji je svijetom šetao kao upozorenje ‘što se dogodi kad preživiš sve droge, ali ne i vlastitu mitologiju’, napokon je zaključio svoj poglavlje. Smrt je, kao i uvijek, stigla na after party. Ironija nije u tome što je biologija kucnula, koliko što je umro nakon posljednje humanitarnog koncerta i stadionske redaljke. Čovjek koji je odgrizao glavu šišmišu pred publikom, grlicama pred friendovima, sad je prigrlio bolnice i zaklade. I to s dostupnom preživjelom originalnom postavom Sabbatha i hrpom gostiju koji su se ponašali kao da svjedoče Mesiji. Ne sluteći njegov brzi skorašnji kraj.
View this post on Instagram
Od proroka tame do meme-maskote
Birmingham, rudarski grad u kojem su riffovi zvučali kao strojevi koji više ne rade, bio je stjecištem posljednjeg pozdrava brojnih na koje je utjecao svojim radom. Stadion je pljeskao. Pola publike nije znalo Master of Reality, ali su znali kako izgleda Sharon kad mučenički koluta očima dok Ozzy traži frižider koji stoji pred njim. Jer Ozzy koji je umro nije bio samo onaj pionir s riffovima Tonyja Iommija iza leđa i doom tekstovima o ratovima, luciferštini i paranojama. Preminuli Ozzy je Ozzy s reality TV-a. Lik iz memea. Lik s titlovima, jer nitko više nije razumio što govori. Boomer meme Generacije Z, ili koja li je već. Kolektivna uspomena generacije koja zna za Crazy Train iz memeova, a ne iz vinila. Umro je čovjek koji je generaciji TikToka bio simpatična maskota destruktivnosti. Kao što današnje klince nasmije Michael Jacksonov moonwalk, a ne Off the Wall ili Thriller i Bad. Kao sjećanja na Dina Dvornika i sličnosti s Princem Tame, tako su i Ozzyja gledali kao šašavog didu koji je valjda nekad bio nekome bitan.
I to je najveći grijeh i catch površne pop kulture. Ne što su gubili lika, nego totem koji su već odavno pretvorili u maskotu umjesto proroka.
View this post on Instagram
Prva četiri albuma Black Sabbatha nisu samo temelji metala, već zloguki soundtrack propasti industrijskog svijeta. Albumi Black Sabbath, Paranoid, Master of Reality i Vol. 4 nisu im bili samo glazba nego lektira, dokumentarni filmovi za uši potrebne moći i mraka. Doom. Smog. LSD. Vietnam. Unutarnji ratovi. Nije tu bilo mjesta za reality 21. stoljeća, osim stvarnosti koja boli. A painkillersi su linkovi s YouTubea na njegove highlighte i činjenica kako je kolektivno sjećanje ono što korigira nastavke i produljenja života. Hm. Je li, baš?
Da se ne zaboravi…
I što ostaje? Naslovi: ‘Ozzy, legenda preminula’, ‘Fanovi neutješni’, ‘Posljednji koncert bio je oproštaj stoljeća’, ‘Sharon objavila emotivni tweet’. TikTok obojan crno sa slow-mo montažama i tekstovima u bijelim slovima.
Pa sad, namjesto ‘Bože, pomozi’ imamo ‘Ozzy, pomozi’
Pomozi, da ne zaboravimo da je tip bio više od nesuvislih rečenica kao citata reality show eksploatacije. Osbourneovi. Cosbyjevi. Dvornikovi. Više od plišanih šišmiša. Više od reality televizije. Više od hodajuće antiheroinske reklame. Više od autodestruktivnog bunila. Jer, ako je veličanje toga sve što ostaje, opet se džaba krečilo i ništa ne shvaćalo.
View this post on Instagram
Bio je istaknuti meketavi emo lik uz Iommija, Butlera i Warda, koji bi iz mraka stvorio zvuk mraka, vrištao protiv ratova kad bi drugi šutjeli, paranoju pretvorio u himnu, ustoličio metal, a nisi ga ni znao definirati.
Ozzy vjerojatno nije znao gdje je bio posljednjih 30-ak godina, ali znamo gdje je bio između ’70. i ’75. A to je ono što ostaje.
I neka ostane. Jer rock možda jest mrtav.
Ali Sabbath živi. Amen i riff. Ne meme, ni rip.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube