Knjiga Edo s ovoga svijeta zbirka je putopisnih priča, eseja i fotografija koje donose jedinstven pogled na svijet – kroz prizmu osobnih doživljaja, duhovitih anegdota i univerzalnih ljudskih iskustava. Time autor publiku vodi na putovanje oko svijeta kroz kulture, najudaljenije destinacije, krajolike i trenutke koji ostavljaju trag.
Ono što ovu knjigu čini posebnom nije samo njezin sadržaj, već i njezina svrha. Autor Edo Toplak je odlučio sav prihod od prodaje donirati udruzi Budi dobro, za projekt sveobuhvatnog oporavka osoba oboljelih od raka na otoku Lošinju. Tako svaka kupljena knjiga postaje dio jednog većeg, plemenitog cilja – pružanja podrške i nade onima koji se bore s teškom bolešću.
View this post on Instagram
Peru, Australija, Saudijska Arabija, Andaluzija, Uzbekistan, Kazahstan… samo su neke od točaka zemaljske kugle o kojima možete saznati iz ‘prve ruke’ i autorovih impresija, a ovom prigodom Mixer.hr svojim čitateljima daruje ulomak iz putopisa o Svalbardu – najsjevernijem gradu na svijetu.
Svalbard – Život na sjeveru
-Gdje si bio za praznike?
-Otišao sam na Svalbard.
Upitnik zasvijetli nad glavom mog sugovornika.
-Bio sam u Švedskoj, Finskoj, Estoniji, Norveškoj… pa sam otišao i do Svalbarda.
Upitnik lagano raste i počinje se okretati.
-Znaš, otok u Arktičkom oceanu, blizu sjevernog pola.
-Postoji Arktički ocean?
Upitniku se pridružuje još jedan.
-Mmmm da, tamo je najsjeverniji grad na svijetu, pa sam odletio do njega. Na otoku je stotinjak ledenjaka, nema cesta, sunce je stalno na nebu i izvan naselja moraš nosit pušku ako te napadne bijeli medvjed.
Upitnici nad glavom prijatelja iskaču kao kokice u mikrovalki, već ih se nakupilo više od novih igrača Dinama. S trenerom.
-Dobro jesi gledao ‘Život na sjeveru’? Onu seriju o doktoru koji zaglibi na Aljasci. Svalbard je nešto slično, samo je još puno sjevernije i nemaju radio postaju.
-Kaj tak ne veliš. Išao si među frikove i čudake.
-Dobro, može se i tako objasniti. Pomirih se na kraju.
Svalbard je otočna skupina na krajnjem sjeveru Europe. Jedan veliki, tri manja i arhipelag otočića. Površinom je dosta veći od Hrvatske. Što se tiče paralela ide preko 80te što znači da mu je sjeverni dio na oko 700 km od pola. Glavni i jedini grad zove se Longyearbyen. On je na 78. paraleli što stalno naglašavaju pa ispada kao neki dodatak imenu. Longyearbyen 78°. Što se meridijana tiče na 15,5 je istočno, dakle samo par minuta od mog Stenjeveca. Ipak glede putovanja radi se prije o danima nego o minutama. Oslo nam baš nije blizu, a kad doletite do glavnog grada Norveške još niste niti na pola puta do Svalbarda.
Daleko je, ali put uopće nije bio naporan. U dobrom društvu sve je lako.
Moj zet i ja već godinama planiramo da se zaletimo do tamo. Njemu kao rođenom skandinavcu to je pitanje časti, a meni je kao što znate obilazak neobičnih, teško dostupnih, pa i bizarnih geografskih lokacija inokuliran u djetinjstvu. Iako već godinama vrebam priliku, jeftinih karata do sada nije bilo u povoljnim terminima. Ovog ljeta poklopili su se slobodni dani sa povratnom kartom iz Zagreba ispod 200€. Na kraju su nam se prikrpali i njegova supruga i moj sin, odnosno brat i sestra koji su rođeni na isti dan. Deset godina i dva sata razlike.
Ima li neki poseban razlog za dolazak na Svalbard? Pa nađe se poneki, ne bi ga baš bez veze pohodilo 70.000 turista svake godine. To je minimalna procjena. Neki izvori navode da je godišnje prije korone bilo i preko 100.000 posjetitelja. Uglavnom stižu kruzerima, jer su smještajni kapaciteti grada odnosno cijelog otočja vrlo ograničeni. Naime ima samo 8 i to nevelikih hotela, od kojih u naziv njih pola treba ubaciti ono ‘s’ koje u krevet do vašeg dovodi nepoznate osobe, a wc izmješta na kraj hodnika. Obzirom da nam se u poker ubacila dama nismo se više mogli odlučiti za hostel, već smo smještaj našli u punokrvnom hotelu.
Onom u kojem uz polarne lisice raste paprat, tropsko bilje i fikusi.
Iz kojeg medo škica kroz prozor.
I u kojem se pokušava uvući u blagovaonicu na doručak.
(….)
Medvjedi, oni bijeli, polarni, glavni su brend Svalbarda. Rekao bih i glavni turistički mamac. Na više će te mjesta naići na podatak da ih na otoku ima koliko i ljudi. Medvjedi, medvjedi, medvjedi. Kud god se ovdje okreneš, baš posvuda, sve je u znaku medvjeda. Od trake za prtljagu pri slijetanju…
Do dućana, crkve ili muzeja…
Medvjedi su posvuda, na oglasima, znakovima, uputama, u izlozima i prozorima…
Medvjedi, kako se kaže, iskaču iz pašteta, ali pravih, živih medvjeda u Longyearbyenu i okolici zapravo uopće nema. Pitam medicinsku sestru koja ovdje živi preko tri godine koliko je puta vidjela medvjeda? Nijednom. Ona ide i na intervencije izvan grada, u planine i na udaljene lokacije, ponekad helikopterom. Nijednom nije vidjela medvjeda.
(…)
Gotovo svi stanovnici su radno sposobna populacija. Staraca uopće nema, a nema baš ni klinaca. Godišnje se rodi 15 do 20 djece. Ove godine rođeno ih je osmero do sada. Sedam cura. Zapravo niti jedno dijete nije stvarno rođeno na Svalbardu već petnaest godina, (a i tom prilikom blizanci rođeni prije termina odmah su odletili u ‘pravu’ bolnicu) jer se od 1990. godine trudnice u 36. tjednu trudnoće prebacuju na kopno. To kopno je grad Tromso udaljen 950 km. Tamo se i pokapaju umrli na Svalbardu, jer na otoku nije dozvoljen ukop. Kažu da je na Svalbardu zabranjeno umrijeti. Naravno to nije istina. Može se umrijeti, ali tijelo se odmah mora transportirati sa Svalbarda. Starijih od 65 godina manje je od 50. Groblje postoji, ali je zadnji ukop bio prije nekih 70 godina. Sve to navodno zbog permafrosta, vječno smrznutog tla, koje ne dozvoljava da se tijelo raspadne, nego ostane kao u hladnjaku, pa da se neki virusi mogu zadržati.
(…)
Kada bi bilo najbolje doći? Svakako oko ravnodnevnice. Posebno na proljetni ekvinocij, dakle krajem ožujka. Svalbard ima jedan kratki period od mjesec i pol u proljeće i jesen kada se na nebu izmijenjuju dan i noć. Tada mislim da je najljepše, Imate mogućnost doživjeti auroru borealis i to u punom sjaju jer je nad Svalbardom polarna svijetlost visoko iznad glava, a ne nisko na horizontu kao nad Laponijom, dok u isto vrijeme možete uživati u vožnji motornim sanjkama po ledenjacima i po danu i po noći.
(…)
Signal mobitela i besplatni WI-FI apsolutno su savršeni. Voda im je pitka, ukusna, ali tako je svuda u Norveškoj. Znam da bi htjeli čuti kako je hrana gore jezivo skupa, ali morat ću vas razočarati. Pizza na Svalbardu je manja, ali jeftinija od one u Zagrebu. To ne znači da je ovdje jeftina, nego da je kod nas postala preskupa.
(…)
Svalbard nije dio Schengenskog prostora, ali bez obzira na to nitko nas nije pitao za dokumente. Ni pri dolasku ni u odlasku. Sve u svemu kad podvučem crtu bilo je fora, ali mislim da se na duže vrijeme ja na Svalbardu baš i ne bih snašao. Kao da tamo ne spadam. Kao Trump na sastanku Mense ili krastavac u ajvaru. No par dana na krajnjem sjeveru dobro mi je leglo za osvježenje od ljetnih vrućina.
Fotografije: Privatna arhiva, Screenshot YouTube