1. Istraživački opus znanstvene savjetnice kreće se između sociologije grada, kvalitete života i društvenih nejednakosti. Koji je bio inicijalni trenutak ili pitanje koje vas je uvuklo u sociologiju kao disciplinu i što vas nakon toliko objavljenih radova i projekata još uvijek drži intelektualno budnom i proaktivnom?
Nisam sigurna da je bila riječ o inicijalnom trenutku ili pitanju, zapravo sam nakon studija filozofije i sociologije dobila posao u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu i u grupi u koju sam došla se počela baviti prostorom, urbanom i ruralnom sociologijom. Iz te je pozicije i iz tog konteksta moj interes za sociologiju prostora krenuo i zatim se nastavio širiti i produbljivati. Intelektualno budnom i proaktivnom (hvala!) čine me razne društvene kao i književne, kulturne, sociološke teme… Mnogo je toga oko nas (a i živimo u, malo je reći zanimljivim, trenutno i groznim vremenima) što izaziva pažnju, a i poziva na budnost i akciju.
2. Istraživanja kvalitete života u Hrvatskoj redovito otkrivaju paradoks po kojem građani iskazuju određenu razinu zadovoljstva dok istovremeno kolektivno ne vjeruju institucijama, ne participiraju politički i ne organiziraju se civilno u mjeri efektivnih pomaka micanja uzroka nezadovoljstva. Biste li to nazvali društvenom impotentnošću, rezignacijom ili je možda posrijedi sofisticiranija strategija preživljavanja koju sociologija još nije adekvatno imenovala?
Spominjete teme kojima smo se bavili u mnogim projektima, spomenut ću samo jedan koji se bavio kvalitetom života u stambenim naseljima iz socijalističkog i postsocijalističkog razdoblja (više o projektu). Istina je, kako su pokazali i rezultati istraživanja, da građani u nekim slučajevima iskazuju višu razinu zadovoljstva (primjerice, stanovanjem), dok istovremeno pokazuju i nisku razinu participacije. Rezultati ukazuju na to da većina ljudi ne participira, a oni rijetki koji sudjeluju često osjećaju kao da njihovi glasovi nisu važni. U većim gradovima poput Zagreba, uključenost građana u lokalno donošenje odluka je minimalna.
Čak ni profesionalci, skupine civilnog društva i stručnjaci koji bi mogli doprinijeti vrijednim uvidima nisu dovoljno uključeni u proces urbanističkog planiranja. Tome je tako iz dva ključna razloga, slijedeći dvije teme koje su se pojavile kroz ieetraživanje: nepovjerenje u sustav i nedostatak informacija. Ljudi ili ne vjeruju u sustav i to da će ih on saslušati ili pretpostavljaju, na temelju dosadašnjeg iskustva, da se ništa neće promijeniti. Budući da vjeruju kako će njihov doprinos biti ignoriran, ne vide niti smisao u pokušaju utjecanja na odluke.
Dio istraživanja bio je dakle i razumjeti kako se ljudi osjećaju u vezi sudjelovanja pri čemu se pokazalo da većina stanovnika smatra da ne mogu osobno utjecati na odluke ili nisu sigurni mogu li. Taj osjećaj nemoći još je izraženiji u manjim gradovima, gdje politička struktura može biti zbunjujuća. Ljudi možda prepoznaju gradske čelnike, ali često ne znaju za lokalne odbore ili tko zapravo donosi odluke u njihovom području.
Kada ljudi ne razumiju kako sustav funkcionira ili mu ne vjeruju, puno je manja vjerojatnost da će se uključiti. No, oni koji su bili uključeni u građanske inicijative ili lokalne udruge vjerovali su da mogu napraviti promjenu u većoj mjeri. Ti aktivni stanovnici također su bili svjesniji onoga što se događa u njihovim susjedstvima i osjećali su se povezanije sa svojim zajednicama.
3. Zagreb se desetljećima opisuje kao grad koji ne zna što želi biti, nit metropola nit provincija ni srednjoeuropski mal Beč,a sve je to. Kako iz perspektive vaših urbano-socioloških istraživanja gledate na taj identitetski pat-položaj i je li potres 2020. u tom smislu bio šansa za redefiniciju ili tek još jedan sloj traume koji smo odnekud pohranili bez razrade?
Dobro ste, čini mi se, saželi ove pokušaje ili ambicije Zagreba koji, dakako, variraju ovisno o trenutnoj vlasti, pa je tako u razdoblju gradonačelnika Bandića bio jako prisutan upravo diskurs ‘Beča’ i potreba da se Zagreb ‘;uredi’ kroz, pak, potpunu spregu politike i investitora. O tome sam pisala u knjizi Urbane transformacije suvremenog Zagreba: sociološka analiza, iz 2013. (Plejada i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu) gdje se kroz intervjue s raznim stručnjacima ustvrdilo da su mnogobrojne transformacije Zagreba, poput nebodera, trgovačkih centara ili podzemnih garaža te novih stambenih naselja i preizgrađenosti stambenim zgradama i lokacijama u velikoj mjeri odstupale od planiranog načina stanogradnje, kao i od ideje ‘Beča’ i sličnih gradova. Odvijale su se na nesustavan, nestručan i često ilegalan način, pogodujući investitorima, umanjujući pravila struke i u konačnici umanjujući cjelokupnu kvalitetu života stanovnika.
‘Na kraju smo došli i do zaključka da je urbanizam kao cjelovita, promišljena disciplina s jasnim ciljevima i planovima, zapravo mrtva, a kako niti interdisciplinarnost različitih struka koje se bave prostorom nije živa i prisutna, što također otežava cjelovito promišljanje prostora.’
Nisam sigurna koliko je i dalje prisutna jasna vizija i ideja o tome kako Zagreb treba ili želi izgledati. Prisutne su različite intervencije u prostor kojih ranije nije bilo, primjerice zelenih rješenja, novih javnih prostora i zelene infrastrukture, no pitanje je koliko su to samo interpolacije, a koliko promišljena i sustavna (sistematična) vizija grada. Što se tiče potresa kojim smo se također bavili kroz projekt ‘Učinci europeizacijskog procesa u izabranim urbano-ruralnim područjima Hrvatske (2024-20027)’, ukazala bih na to da je on doista bio, kako ste i rekli, šansa za redefiniciju, tj. povijesna šansa za osmišljavanje i ojačavanje infrastrukture na build-back-better način koji podrazumijeva, osim tehničke obnove i učvrščenja također i građansku participaciju koju smo već spomenuli, dakle pojačanu ulogu ljudi u čitavom procesu i uzimanje u obzir njihovih potreba pri procesu postpotresne obnove, njihovo osluškivanje i otvoreniju, manje zbunjujuću komunikaciju s njima putem različitih kanala.
No, do toga često nije došlo
I sama obnova nije do kraja realizirana te smo tako opet završili u određenom ‘međuprostoru’ o kojem smo nedavno govorili na Tribini o potresu povodom šeste obljetnice od potresa koje su organizirale moja kolegica Anđelina Svirčić Gotovac s kolegicama s Instituta za etnologiju i folkloristiku.
Jedan od zaključaka je bio da cjelokupnu obnovu nećemo niti doživjeti i da su se čekanje, nesigurnost i neizvjesnost oko budućnosti vlastite egzistencije uvukli u one koji obnovu svojih domova još iščekuju. Vezano uz budućnost Zagreba (da se vratim na 1. dio vašeg pitanja) zaključci su išli u smjeru toga da je iznimno važno napraviti ravnotežu između povijesnih i kulturnih vrijednosti, dakle identiteta zaštićene povijesne cjeline grada Zagreba, s njegovim daljnjim multifunkcionalnim razvojem: stanovanjem, turizmom, gospodarstvom i ostalim djelatnostima, a u cilju usmjeravanja grada prema daljnjoj vitalnosti, održivosti i očuvanju svog identiteta.
4. Postoji li kronični jaz između socioloških analiza, istraživanja i nalaza vaših kolega i stvarnih politika koje se donose na lokalnoj i nacionalnoj razini? Ako da tko je odgovoran za taj prijevod između znanosti i prakse i imate li primjer iz vlastitog iskustva kada je neki rad i projekt nešto pomaknuo u stvarnom životu?
Nemam baš. Kao što ste i opet odlično uočili, kod nas postoji stalna napetost ili taj jaz između ‘teorije i prakse’, to jest onoga do čega mi kao struka dođemo u svojim rezultatima i onoga što se zatim provodi u djelo, tako da nemamo baš pozitivna iskustva u implementaciji tih rezultata. Naš rad i projekti dopru do dijela javnosti kroz diseminaciju rezultata: tribine, konferencije, znanstvene ili stručne članke, intervjue i sl., no rjeđe i do onih koji su za promjene u prostoru konkretno i izravno zaduženi.
Kakav je status umjetne inteligencije?
5. Umjetna inteligencija počinje mijenjati ne samo tržište rada nego i društvenu stratifikaciju, obrasce komunikacije i samo tkanje zajednice, maltene kao nova pismenost meets industrijska revolucija. Iz pozicije sociologinje koji prati društvo poput hrvatskog koje je ionako na rubu demografske i migracijske krize, što vas najviše zabrinjava, a što možda iznenađuje kao neočekivano pozitivna mogućnost koju AI donosi?
Mogućnosti i ograničenja koja AI donosi su zaista fascinantna. NIsam se bavila AI kroz konkretna istraživanja, no isprva me začudio broj ljudi koji AI koriste u raznoraznim i mnogobrojnim svakodnevnim aktivnostima, od logistike preko poslova i rada do konkretne psihološke pomoć, podrškei ili komunikacije koju imaju s AI kao s bliskom osobom. Čini mi se da mnogi čak niti ne misle da se ne radi o osobi i tu se stvaraju psihološke i emotivne vezanosti koje vjerojatno za sobom nose niz problema.
Što se tiče same znanosti, postoji naravno porast korištenja AI pri procesu pisanja članaka, uređivanja literature itd., no ne čini mi se da može zamijeniti znanstveni rad.
Relativno je jednostavno prepoznati da je nešto napisano uz pomoć AI-a, također, ako napravite eksperiment i zamolite ga da nešto sroči ili skrati ili uredi, primijetit ćete jako mnogo propusta i generičnih dijelova i odgovora (jer AI ipak nije znanstvenik :)) Osobno, ne koristim AI niti u jednom aspektu života.
6. Od Odjavne karte do Lepeta, pratimo vas kroz gotovo desetljeće i pol kratke proze i drugih formi mimo znanstvenih publikacija. Postoji li tematska ili stilska nit vodilja koju sami prepoznajete gledajući unatrag rukopisa knjiga ili vas svaka nova zbirka pronalazi na nekom iznenađujuće drugom mjestu nego što ste očekivali?
Kao prvo, hvala na tom praćenju 🙂 Uvijek su tema bili odnosi, intimnost, sastajanja i rastajanja. I prostor nesvjesnog, snovitog. U tome su mi veliki uzori primjerice F. Kafka i D. Buzzati koji se na iznimne načine poigravaju realnim i nadrealnim, svjesnim i nesvjesnim u književnosti. Jako me zanima prostor sna i često se (primjerice u zbirci priča Svijet je gladno mjesto) bavim snovima likova i time što im oni poručuju. Moji su likovi uglavnom otuđeni, neukorijenjeni. Nesigurni u to što su zapravo, a što su samo njihove brojne uloge, kao i što bi trebali predstavljati te kako dalje postupiti. Često se u pričama dogodi nešto što ih pokrene, pomakne, odvede na neku drugu stranu. Ali naravno, svaka me nova zbirka također pronađe i na nekom novom mjestu. Svaka me priča također iznenadi. Kontroliram je i uređujem tek naknadno. Ona uglavnom dođe iz nesvjesnog.
7. Roman Slijepa točka i zbirka eseja Knjige u priči donekle izlaze iz kalupa kratke priče kao vašeg primarnog književnog habitusa, pa što vam daje roman kao forma što kratka proza ne može i obrnuto, gdje kratka priča pobjeđuje sve ostale forme?
Ne bih rekla da jedna forma pobjeđuje drugu ili treću. Kratka priča ima svoje zakonitosti, slabosti i snage, roman i esejistika svoje. Svaka forma dakle nešto daje, a nešto oduzima i mislim da nekad jednostavno prevlada sklonost prema nekoj formi ili pak osjećaj da je ono što želite reći primjerenije npr. kratkoj priči nego romanu (ili obratno). Nekada imate dužu priču, nešto što ne stane u kraću formu, nekada želite pisati o eseje o knjigama ili književnim fenomenima. Imam potrebu za svim tim.
8. Uređivački rad gotovo uvijek ostaje iza scene, nevidljiv čitatelju koji drži gotovu knjigu. Kako gledate na tu dimenziju svog rada i mijenja li vas čitanje i oblikovanje tuđih rukopisa kao pisca i kao sociologinje svjesne kako se znanje i narativ proizvode i legitimiziraju?
Uređivački rad me uvijek mijenja, ali i pisanje me mijenja, ili bi bilo točnije reći: utječu na mene. Rukopisi koje vidim na radionicama pisanja koje držim u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu iznimno su zanimljivi i raznovrsni i rad na njima je uvijek izazovan. Sam rad s polaznicima je također specifičan proces učenja. Biti s te, druge strane, jako je edukativno. Kao da ste s druge strane ogledala. No, jako pomaže izbrusiti zanat. Naučite brže uviđati propuste, greške, problematične dijelove teksta. Naučite i sebe i svoj tekst promatrati uredničkim očima, razmišljati ‘urednički’. Kada se bavim književnošću, isključim ‘sociologinju’. Kada se bavim sociologijom, isključim ‘književnicu’. U teoriji. 🙂
9.Zadnje, ali zadnje. Onaj leksikonski plan planova što se tiče vlastitog autorskog rada – u smislu tema i rokova ako postoje i ako ne ide pod onu ‘najesen tko živ tko mrtav?
Uvijek ide ta: dotad, tko živ, tko mrtav :), No recimo da ipak imam neki hodogram što se tiče objava knjiga: pred kraj godine planiram objavu romana Veličina plijena (nešto između horrora i bajke), a upravo radim i na novoj zbirci priča koja će u velikoj mjeri tematizirati odnos onoga što se događa na javi i onog snovitog, tj. granica koje između to dvoje postoje i načina na koji je ‘prijelaz’ likova iz jednog u drugo moguć. No, o tom potom. 🙂
Naslovna fotografija: Privatna arhiva