Utorak, 24 veljače, 2026

POP COOLTURA: Međunarodni ratni uspjesi hrvatskog filma – čija je odgovornost?

Kad bi hrvatska filmska produkcija imala sustavno promišljenu nacionalnu PR strategiju za plasman filmova u inozemstvo s boljim financiranjem, međunarodnim partnerstvima i fokusom na promociju, ovakvi bi slučajevi postali norma, a ne iznimke

Međunarodni uspjesi hrvatskog filma u akademskom svijetu filma, gdje se priče bore za pažnju poput gladijatora u areni, hrvatski pojedinci/autori zadnjih godina izlaze kao pobjednici. 
 
Početkom 2026., riječki lokalpatrioti i antifašisti imaju razlog za slavlje. Redatelj Igor Bezinović je osvojio prestižnu Europsku nagradu za najbolji dokumentarac filmom Fiume o morte! kojim rekonstruira burnu povijest Rijeke kroz prizmu poezije, dinamita i revolucionarnih ideja. Time dokazuje kako hrvatski film može osvojiti europsku scenu, čak i kad se bavi temama koje miješaju povijest i ludilo.
 

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by European Film Academy (@europeanfilmacademy)

Tajna je u dobroj strategiji? 

Trijumf doxa dolazi kao savršeni nastavak lanjskog uspjeha Nebojše Slijepčevića čiji kratkometražni film Čovjek koji nije mogao šutjeti osvaja Zlatnu palmu u Cannesu 2024., zatim i nominaciju za Oscara 2025., postavši prvi hrvatski film u toj kategoriji. Slijepčevićeva priča o hrabrom putniku koji se suprotstavlja nasilju na vlaku tijekom ratnih 90-ih dirnula je srca žirija, ali i podsjetila svijet na traume Balkana.
 
Bezinovićev film, pak, ide unatrag korak dalje, istražujući korijene sukoba kroz prizmu Prvog svjetskog rata i fašističkih pokreta u Rijeci, miješajući dokumentarno i fikcijsko u eksplozivnu cjelinu. Bar još koji tjedan, dok Kralj Thompislav sa svojom sektom ne zauzme dvoranu na Trsatu na dva dana u sklopu produžene dvoranske turneje po Hrvatskoj, na kojoj širi svoju verziju domoljublja propagirajući političke ideje svojih zaštitnika. Čime se realnost malčice poravnava, sve naravno u sklopu pluralizma mišljenja. 
 

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Mateja Zidarić (@zima.film)



Što ili tko stoji iza uspjeha hrvatskih filmaša, ako osvijestimo činjenicu da je napraviti kvalitetan film 33% posla? Dobar dio odgovora leži u pametnom lobiranju produkcijskih timova i finim rasporedima na strateškim mjestima po EU filmskim centrima. Hrvatski filmovi posljedično više nisu tek lokalni dragulji, već zahvaljujući agresivnom plasmanu na festivalima i mrežama, skreće se pozornost na njihove kvalitete. Bezinovićev film, primjerice, osvaja glavnu nagradu film festivala Tiger Award u Rotterdamu prije nego što je došao do Europske nagrade, pokazujući kako strateško umrežavanje može pretvoriti niche projekt u globalni hit. Slijepčevićev rad, pak, dobio je poticaj kroz europske fondove i koprodukcije, potom ulaskom na velika vrata kroz Cannes, što pomaže proboju kroz buku holivudskih blockbustera

Rata nam, Balkanci, dajte! 

No, tu dolazimo do zanimljivog obrasca kako EU filmaši kroz europske nagrade, poput onih na European Film Awards, često favoriziraju ratne teme s Balkana, bez obzira jesu li vezane uz Prvi, Drugi svjetski rat ili Domovinski rat. Rata nam, Balkanci, dajte! Tu ste nam autentični i kul. Filmovi poput Quo vadis, Aida? Jasmile Žbanić, nominiran za Oscara 2021. ili brojni dokumentarci o sukobima 90-ih, redovito dobivaju aplauz jer podsjećaju Europu na njezine vlastite greške i traume. Prokribirani Matanić je Zvizdanom ljubavnu priču isto morao umotati u rat, ne bi li komunicirala šire. Rijetko vidimo da se isti entuzijazam pokazuje za obiteljske priče, romantične komedije ili svakodnevne drame iz regije – kao da Balkan mora ostati sinonim za sukob da bi bio ‘relevantan’. To je dio šireg balkanizma u filmskoj industriji, gdje se stereotipi o nasilju i kaosu prodaju kao autentični uvid u ‘divlji Istok’. Spomen intimne priče Sigurnog mjesta izmiče pravilu. 
 

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Académie des César (@academiedescesar)

Spomenuti uspjesi nisu rezultatom samo slučajnosti. Kad bi hrvatska filmska produkcija imala sustavno promišljenu nacionalnu PR strategiju za plasman filmova u inozemstvo s boljim financiranjem, međunarodnim partnerstvima i fokusom na promociju, ovakvi bi slučajevi postali norma, a ne iznimke. Umjesto oslanjanja na individualne tipove i bljeskove poput Bezinovića i Slijepčevića, stvaranje novog vala hrvatskog filma koji bi osvajao svijet, bez obzira na temu, nikako nije plod slučaja ili samo produciranja kvalitetnog filma. Već podjednako njegove distribucije i promocije, guranja na prepoznavanje. Jer, na kraju krajeva, dobre priče, ratne ili ne, zaslužuju publiku, a Hrvatska nije siromašna potencijalima za nastavljanjem spomenutih uspjeha. Nazdravlje i uzdravlje za buduće trijumfe! 

 
Naslovna fotografija: Pexels 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime