Postoje dvije vrste ljudi na svijetu: oni koji još uvijek vjeruju da su Oscari nagrada za najbolji i najkvalitetniji film i oni koji znaju i pristaju na fakt kako su zapravo tek filmski Eurosong. Razlika je samo u tome što na Eurosongu većina otvoreno priznaju glasanja po kiču, politiziranju, lobiranju, susjedstvu, politici i simpatijama prije nego centriranju djela, dok se u dijelu Hollywooda i dalje održava romantična fikcija o ‘umjetničkom integritetu’ i ‘biranju najboljih’. I onda krene igra brojaka. I gladi.
Ovogodišnja dodjela je savršen podsjetnik na tu staru istinu. Tjednima prije ceremonije već su kružili silogizmi, statistike, projekcije i kladioničarski algoritmi koji su k’o fol točno znali tko pobjeđuje i zašto i kladioničarska predviđanja komunicirali kao 8:1 u korist točnih prognoza onoga što prognoziraju. Akademija, kao golemi golf klub profesionalnih esteta i još profesionalnijih lobista, ponovno je demonstrirala glasanje kao proces koji više nalikuje redizbornoj kampanji tih 10 000 tisuća glasača, nego razgovoru, to jest odlučivanjima o filmovima obzirom na spoznaju kako se Oscari ne osvajaju, već kampanjiraju. Mjesecima prije dodjele filmovi putuju po festivalima, večerama, projekcijama za članove Akademije, intervjuima, panelima, podcastima i beskrajnim ‘For Your Consideration’ oglasima. Sve legitimno, više drukaš i nutkaš – više prodaš.
Oscari ili politički izbori?
Nagradu za film pokušajte zamisliti kao kampanju za gradonačelnika bez plakata, reklama i rukovanja na tržnici. Otprilike tako izgleda i utrka za zlatni kipić. I odradi se taj dio zašprehavanja, jer prestiž je prestiž. Ne znači ništa ako nije dostiž.
Onda dođe večer ceremonije i po prvim voditeljskim smiješnostima Conana O’ Briena počne ono što najviše podsjeća na Eurosong i njihovo vampirsko bazno kolektivno tumačenje rezultata. Primjerice, ove ste godine imali vampirski mjuzikl Sinners s čak 16 nominacija (najviše u povijesti brojenja Oscara) koji završi večer s četiri Oscara, što bi u svakoj normalnoj matematici bio respektabilan rezultat. No televizijske voditeljice, analitičari i kulturni komentatori već su nekoliko minuta nakon proglašenja počeli govoriti o ‘razočaranju’. Jer u Oscar logici nije važno koliko si dobio, nego koliko se očekivalo da ćeš dobiti i kako to stoji prema broju nominacija. A tek internet znali i kužeri. Huh.
Ako si favorit i osvojiš četiri nagrade od 16, to se čita kao poraz. Ako nisi favorit i osvojiš jednu – onda je trijumf. Ili dvije, poput crtića K Pop Demon Huntera. Statistika bi posramila i najkreativnije tumače tablica političkih izbora. S druge strane, pobjeda dugo favoriziranog filma Jedna bitka za drugom u kategoriji najboljeg filma dočekana je interpretacijama koje su bile više političke, nego filmske. Jedni slave odluku Akademije kao popkulturni odgovor na trumpizam, drugi kao hrabru političku poruku Hollywooda, a treći kao dokaz da je industrija ponovno pronašla moralni kompas. Na stranu što je riječ o odličnom filmu; njegova PR glasnost i kampanja obavljala je bar 50% posla, u čemu se krije ključna ironija Oscara jer što je veća nagrada – to je manje razgovora o filmu. Tehničke kategorije dijele se filmovima s dramskim manjkovima koje nadoknađuju matematikama. Logika glasača je zapravo vječna nepoznanica i misterij, ali ne na način koji bi vas trebao zanimati niti intrigirati prokljuvljenjem odgovora na pitanje kako?
A sada…pljesak za mir u svijetu!
Oscari su danas prije svega ritual interpretacije. Svaki kipić odmah dobije politički, društveni ili ideološki kontekst. Filmovi postaju simboli, a redatelji i glumci ambasadori vrijednosti. U tom ozračju dodijeljene su i nagrade za glavne glumačke uloge. Govori zahvalnosti, već tradicionalno, pokušali su balansirati između zahvalnosti agentima, roditeljima, partnerima, trenerima dijalekta i svijesti o svijetu. Michael B. Jordan nije dobio dva Oscara za glavnu mušku ulogu za braću blizance, a Jessie Buckley za shakespearijansku tragediju Hamnet koji nikada neće biti Hamlet. Ili ‘Sentimental value’ za najbolji vanamerički, to jest na stranom im jeziku film.
Pa su tako pobjednici između suza i šala, podsjetili publiku na ratove, krize i globalne nepravde. Pa su začudili nagradom kao Amy Madigan kao grozno iskarkirana negativka iz horora tj psihološkog trilera Weapons. Ili se nisu pojavili, kao Sean Penn. I poslali time najčitljiviju i najrazumljiviju poruku. Preostali dobitnici od ekstaza i uzimanja daha i dolaženja sebi mjerkaju sekundaže kad završavaju govori koji, naravno, ne mijenjaju svijet ali su ga silno svjesni i osjećaju potrebu reći koju važnu. Posebna vrsta hollywoodske retorike pokušava iznaći kako u istoj minuti zahvaliti svim partnerima, frizerki, majci i miru u svijetu kombinatorikom patosa i PR-a u kojoj fol ima nešto gotovo dirljivo, kao kod misice koja želi svjetski mir s budžetom od 200 milijuna dolara. Ili Eurosong prvaci ovladaju novom vrstom superushita. I dvorana se raspameti od standing ovationsa. A vi superushit probajte pročitati angliziranjem drugog dijela konstrukcije.
Završetak još jedne večer Oscara je postao takva snobovska manifestacija visokih pokroviteljstava, glamura i kulturnog prestiža, sve nižeg dosluha s filmovima o kojima bi, barem u teoriji, trebala biti riječ iz pozicije analize kvalitete, sadržaja i suštine viđenog, a ne (mis)interpretacija osvojenih kipića. Između kampanja, kladionica, političkih signala i interpretacija, film često ostane tek djelić priče. Baš kao na jednako populističkom Eurosongu gdje se odavna ne prave kako je pjesma tek 20% onoga što se, kako i tko ocjenjuje. S tim u vezi, Oscarima treba što prije ocjena, to jest uključenje publike u glasačke mehanizme. I dijeljenje bogatih nagrada sudionicima kako bi cijela ta pompa dobila svoje stvarne nazivnike. I ne samo the (čitaju ‘di’) Sentimental Value.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
