Steven Knight stvorio je Peaky Blinders 2013. kao mračnu bajku o traumi, obitelji i moći i svih šest sezona nosile su originalni autorski DNK. Besmrtnik je njegov pokušaj zatvoranja kruga. Napisao je i scenarij sam, a za direktora kamere je pozvao Toma Harpera s kojim dijeli estetiku teškog, atmosferičnog i namjerno sporog tempa ne bi li napravili film koji je svakako bolji od prosječnog nastavka kultne serije, ali nosi jasne ožiljke skraćenog formata.
Srce originalnih sezona bio je ritam
Knight je u seriji imao luksuz građenja. Tommy bi u jednoj epizodi samo sjedio, pio i gledao kroz prozor i to bi bilo dovoljno jer su gledatelji znali da se ispod kuhalo svašta nešto. Film tog prostora ni luksuza nema. Dva igrana sata moraju pokriti oproštaj od jednog od najkompleksnijih likova britanske televizije, uvesti novog protagonista u Dukeu, razraditi nacistički zaplet s krivotvorenom valutom i odgovoriti na pitanje koje je serija namjerno ostavila otvorenim – može li Tommy Shelby ikad naći mir?
Cillian Murphy je srastao s likom igrajući čovjeka koji je odustao od borbe sa sobom i upravo ta pasivnost, taj umor, čini ga konačno ljudskim na način koji serija ponekad nije dopuštala. Tommy Shelby je u šest sezona bio simbol, ovdje je konačno samo čovjek. Barry Keoghan kao Duke je otkriće. Njegova energija je kaotična i nepredvidljiva, suprotna Tommyjevoj kontroliranoj hladnoći i upravo njihova izmjena i dinamika nosi film kad god se nađu u istoj sceni. Odnos oca i sina koji se nikad nisu poznavali, a dijele iste mane, tema je svakodnevno svakodnevna i laka za prepoznavanje.
Rebecca Ferguson je fantastična glumica, ali kao u pogrešnom djelu. Njezin lik nije ni približno razrađen dovoljno da bude misteriozan kao mušli pandani te ispada površan i nejasan. Serija je imala Polly Gray kao moralni kompas i dramsku jezgru maskulinumu, ovdje je estrogenski prazan prostor koji dramski ne znaju kako popuniti. Tim Roth kao negativac slijedi Fergusoničino podjednako nedovoljno razvijanje.
Vizualno briljantan, narativno lagan
Nacistički zaplet s krivotvorenom valutom funkcionira kao mehanizam radnje, ali bestežinski u poredbi s intrigama sezona. Glazba je fina pop-kulturno scenska smjesa traganja za znate već kim, a rad direktora fotografije i estetika slike je moguće najbolji dio filma.
The Immortal Man nije savršen, već relativno pošteno reprogramiran ‘nastavak’. Tom Harper i Steven Knight znali su što rade i nisu pokušavali prevariti publiku spektaklom umjesto supstancom. Tommy Shelby dobiva nesretan, ali zaslužen kraj. I to je, na kraju krajeva, jedino što se od ovog filma moglo tražiti. Za fanove serije must see. Za sve ostale, počnite od prve sezone.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
