Stvar je u sklonostima. Naime, ako ste skloni Boratu i Ali G-u kao i ostalom preludiju njegovih likova, ista je stvar koliko ste skloni Jackass bedacima ili Mr. Beanu. Tada vas nova instalacija Borata, pardon, Ali G-a može zabaviti. U suprotnom, reagirat ćete flah kao i većina globtroterske netaknute prank humorom filmske zajednice.
Wannabe rapper Ali G je u novoj priči švorc i zaboravljen, a trudna djevojka Julie tjera ga da u Americi pokuša obnoviti TV karijeru jer tamo svi jedva čekaju povratak pseudo nekorektnog humoriste. Umjesto narativnog pristupa prvog dijela – Indahousea, Cohen se vraća Boratovoj taktici, tražeći lijevodesne konzervativne i liberalne Amerikance spremne dokazati vlastitu bahatost i glupost, ne bi li oplemenili ujedno njegov redateljski debi. I to je to, manje više.
View this post on Instagram
Ali G bez satiričke oštrine
Slapstick skrivenih kamera, stupidni intervjui i Ali G-jeva “zastarjelost” služi filmu dok glavni tip pronalazi “izvanredne” žrtve pa je završni čin zapanjujući klimaks bez klimaksa, ako se do njega dogura.
Naime, Ali G je danas skeč relikt kojeg nikakva dekonstrukcija ne spašava, pa su mu preduge potrage za humorom i dionice jednostavno nesmiješne. U namjeri želeći biti istodobno pričom o Alijevu povratku i prank-komedijom u potpunosti ne uspijeva ni u jednom pa su mu mnogi karakter set upovi ispali flah i samo u namjeri i ideji vrijedni. Cohen pokušava prcati lijevo i desno osim po svom židovskom korijenu, marketinški solidno gradi antinarativnu strukturu i još uvijek je rubno vrhunski improvizator, ali mu je novi Ali G tek nostalgičan – 20 godina prebačen lik bez satiričke oštrine.
Utoliko i film preživljava tek na nekoliko jakih slapstick prizora, osobito u finalu, a sve drugo je pitanje sklonosti tom tipu humora.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube