Četvrtak, 22 listopada, 2026

Kritika filma by Anđelo Jurkas: Whalefall (B. Duffield) – Kit je probavljiv, knjiga napeta, film traži put

Whalefall adaptacija je o roniocu koji se spušta na dno mora po očeve ostatke i biva progutan od strane jurećeg sperm-kita u lovu za lignjom

Adaptacija Krausova romana o roniocu koji se spušta na dno mora po očeve ostatke i biva progutan od strane jurećeg “sperm-kita” u lovu za lignjom nudi nevjerojatan ali vrhunski zaplet, ne i dramaturšku izdržljivost knjige.



Kako se, naime, ponašaš kad te proguta kit i kako preživjeti avanturu zasigurno nije jedan od ključnih strahova plivača i ljubitelja mora. Imamo morske pse i druga čudovišta iz dubina na ovu vrstu “realizma”. Ali ideja radi unatoč dramaturških neujednačenosti.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli 20th Century Studios (@20thcenturystudios)

Tehnički je gotovo besprijekorno izveden i u tim će kategorijama zasigurno ne podijeliti publiku

Snimateljski rad uvjerljivo prenosi tjeskobu dubine, a spoj CGI-ja i stvarno snimljenih sekvenci djeluje vizualno uvjerljivo, što je rijetkost kod produkcija ovog ranga obzirom na sve više sklonosti udovoljavanja publici 21. st..

Montaža funkcionalno prati ritam, ne ometa, drži tenzije. Prvih sat vremena je napet, dinamičan i precizno postavljen, Austin Abrams u glavnoj ulozi nosi gotovo cijeli teret, fizički i emotivno, dok Josh Brolin kao otac u sporednoj ulozi daje težinu onome što se želi reći o obiteljskoj ostavštini i neriješenim računima, mahom kroz “flashback” sekvence.

 

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Swimply (@swimply)

“Whalefall” nije klasičan film o kitovima ili morskim psima s čudovištem kao antagonistom, ne očekujete “Mobyja Dicka” ili “Ralje”

Strah proizlazi iz klaustrofobije, ograničenog kisika i vremena koje ističe pa je kit prije okolina nego neprijatelj i ideja najbolje funkcionira dok je film vjeran svojoj premisi, no gubljenje ritma i niti počinje nakon otprilike dvije trećine kad se javlja klasična adaptacijska boljka da ono što je u knjizi držalo unutarnji monolog i fizičku logiku preživljavanja na ekranu ostaje bez oslonca, pa nelogičnosti u razvoju radnje postaju vidljive. 

Priča mu se počinje raspadati, a napetost popušta upravo kad bi trebala kulminirati čemu doprinose i obiteljski flashbackovi, forsirani i često emotivno nametljivi, prekidajući ritam preživljavanja. 

Dobrih petnaestak do dvadeset minuta moglo se izrezati bez ikakve štete čime bi dobio na koncentraciji, no iz perspektive potražnje za post ljetnim blockbusterima kojima je napetost jedini cilj, učiteljima oceanografije bi bio smiješan, ostatku puka može biti produženi nastavak “real-deal” snimaka s oceana kad kit zabunom proguta lika na površini mora ali ga i ispljune kad shvati zabunu. Ovdje su zabune drugačijeg tipa ali ih svakako vrijedi otkrivati.

 

Ocjena: 7/10

Fotografija: Screenshot YouTube

 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime