“Došao sam u maniri uljuđenog, mirnog junaka kako bih vas oslobodio okova divljaka” otprilike je prva misao koja mi se pojavila nakon inauguracijskog govora novog američkog predsjednika Joea Bidena.
Joe Biden i Kamala Harris, mudar i iskusan najstariji predsjednički kandidat u povijesti američkih izbora i inteligentno retorički odvažna Afroamerikanka indijskih koraka okreću ovih dana novu stranicu povijesti. Uljuđenu, dostojanstvenu, usmjerenu miru.
A gdje su nestale emocije?
A gdje su nestale emocije? Riječi koje dolaze iz srca, koje nas povuku sa sobom i kojima vjerujemo bez da to propitujemo? Eto, ja sam to očekivala. Najbolji govor u povijesti inauguracijskih govora. Možda sam i previsoko postavila ljestvicu nakon Trumpa – no dobili smo korektan i uljuđen govor. Poslao je uistinu ključne poruke, pozicionirao je svjetlo koje donosi nova administracija i vjeru u bolje društvo i budućnost – ali onako “iz razuma”.
Paralelno, otprilike u istom omjeru je podsjetio na strah i sve izazove koji su pred njima / nama. I nakon govora opet pričamo o tim temama. Možda me je i zato govor ostavio nekako ravnodušnom, nije me uvjerio da ima emociju i snagu kako motivirati (sve) Amerikance na taj put do svjetla. Nekako mi je nedostajalo više “konkretnosti” – a njih je bilo samo kod navođenja “tema mraka”.
Istina, govor je probudio nadu u stabilnije društvo, no nije evocirao radost promjene. Barem je kod mene ta emocija izostala. Previše su nekako dominirale opće izjave o nužnosti razgovora, ujedinjenju i postavljanju zajedničkih ciljeva. Dakle, ne bojte se, nakon mraka dolazi svjetlo. Strah će ustupiti mjesto nadi, tako valjda je nekako u planu. No, na dan inauguracije i dalje pričamo o strahu, a i gledamo – strah. Gotovo 20000 “sigurnjaka” i gardista je bilo zaduženo štititi “Amerikance od Amerikanaca”, 200.000 zastava je zamijenilo ljude na zelenoj površini između Kapitola i Lincolnova memorijala. U konačnici, i tema koja se nametala sve vrijeme kampanje i nakon izbora je na neki način strah – hoće li predsjednik zbog godina moći “odraditi” mandat do kraja. Inauguracija u sjeni straha imala je tako za svrhu pokazati put ka svjetlu. Jedinstvo suprotnosti u svojoj najuzvišenijoj varijanti.
Koju poruku šalje odabir Lady Gage – mladost, provokaciju i hrabrost?
Ništa manje upečatljiva “inauguracijska” suprotnost je i slika najstarijeg predsjednika Amerike do sada kojem na inauguraciji himnu pjeva Lady Gaga. Ne znam kako vi, ali meni se nekako “zavijek” usjekao u pamćenje njezin nastup u haljini od mesa.
Znači, Lady Gaga koja svoj imidž gradi na devijaciji seksualnosti, na propitivanju stereotipa, društvenih konvencija te je njena uloga u tom smislu više uloga ambivalentne osobe koja je prenaglašena, provokativna, kao neka poveznica između dobrog i lošeg, a možda je i to ta neka poruka koju su metaforom u njezinom liku željeli poslati svijetu. Jer imidž Lady Gage je za mnoge “ruban”, ne bih rekla da sjeda dobro onima koji brane tradiciju. U svom je liku zapravo možda najbolje prispodobila jedinstvo suprotnosti tog svečanog američkog čina pred očima cijelog svijeta. Lady Gaga je bila protiv Trumpa, pozivala je ljude da gledaju realne činjenice i zagovarala je Bidena.
Koju poruku šalje odabir Lady Gage – mladost, provokaciju i hrabrost (obukla je suknju “Trumpove boje”) stoje uz bok njegovim godinama, ozbiljnosti, mudrosti, doziranosti i kalkulaciji u komunikaciji. Jedino ne bi bilo dobro da sutra više pričamo o njezinom nastupu, suknji i brošu u obliku ptice nego o porukama Joea Bidena.
A gdje je Trump i kojim će on putem sada krenuti?
No, da poentiram oko govora. Poslana su poruke o zajedništvu i ujedinjenju ka istom cilju, spektakl je ustupio mjesto uljuđenoj i uključivoj retorici. Ako je vjerovati govoru, pred nama je razdoblje “građenja mostova” u Americi koja je nakon Trumpa ostala podijeljena kao nikada do sada.
A gdje je Trump i kojim će on putem sada krenuti? Za početak, možda, ali samo možda je inauguraciju pratio u svom domu na Floridi. Jer zašto bi se on ponašao onako kako se očekuje, on je odlučio “po svom”.
Uostalom jasno je to i tvitnuo “Svima onima koji su pitali, neću ići na Inauguraciju 20. siječnja“, dan prije no što mu je oduzeta mogućnost tvitanja. U govoru pred odlazak na Floridu još je poručio: “U nekom obliku ćemo se već vratiti” (…) Učinili smo odlične stvari (…) nadam se da vam neće povećati poreze, ali ako to učine, upozorio sam vas (…) da nije bilo pandemije, imali bismo neviđene brojke (…) dobio sam rekordan broj glasova za aktualnog predsjednika (…) izražavam sućut i šaljem ljubav onima koji su pogođeni kineskim virusom (…)”.
I odletio. I to je to, a kad i kako će se vratiti – vjerujem da će nas i tim potezom iznenaditi. No, ono što je za sada ostavio nakon sebe je Amerika za koju kažu da je ostala podijeljena kao nikada do sada.
Sada je, uz pandemijske izazove, možda najvažniji zadatak pred novim predsjednikom polagano otapati ledenu nesklonost tog dijela američkog društva, strpljivo osvajati skeptičnu i frustriranu (milijunsku) skupinu ljudi koji su dosljedno navikavani na diskurs podjela.
Hoće li ih Bidenove poruke o svjetlu na kraju tunela vratiti zajedništvu ili još više potaknuti njihovo ogorčenje – pokazat će vrijeme. Za sada nam ostaje nada vjerovati u svjetlo.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.