Najviše Hrvata u godinu dana pročita dvije knjige, a pandemijska 2020. godina donijela je skok od sedam posto u čitanosti u odnosu na godinu ranije. Dok čekamo ovogodišnje rezultate – čitamo.
U ruke nam je dospio roman “Ti si moje sve” Sanje Srdić Jungić. Roman jest ljubavni, ali s karakterom drame. Autorica je voditeljica marketinga jednog knjižarskog lanca pa ima uvid u to što čitamo i što nas privlači knjizi. Osim što voli knjige, Sanja Srdić Jungić obožava i “Igru prijestolja”, a otkrila nam je i zašto će tu seriju pamtiti zauvijek.
Domaći autori rijetko pišu žanrovsku književnost
Roman “Ti si moje sve” i samim naslovom sugerira ljubav. Koliko je hrabro u Hrvatskoj, u kojoj se i tako malo čita, roman predstaviti kao ljubavni?
Vrlo sam tvrdoglava osoba pa je odluka da se roman klasificira kao ljubavni, iako je mogao proći pod dramu, išao nekako po toj liniji. Naime, domaći autori rijetko pišu žanrovsku književnost, sve se više-manje svodi na drame, a ja nisam htjela biti dio tog “bazena”. Prvi je roman bio čisti ljubić i nekako se od starta gradim u tom tonu pa bih voljela tako i nastaviti, premda je put definitivno teži. Vidjet ćemo samo koliko je tvrdoglavost komercijalno isplativa.
Riječ je o odabiru pred kojim se nitko ne bi volio naći – da mora birati između svoje srodne duše, svojevrsne nove obitelji, i obitelji u kojoj se rodio
Hrabro ga je uzeti čitati, priznajem, a onda iznenađenje – roman s vrlo zanimljivim zapletom. Kako ste gradili likove?
Cijela je priča za mene dosta osobna, stoga su i likovi pomalo kreirani prema stvarnim osobama. No, važno je napomenuti da je veći dio romana čista fikcija. Lakše mi je raditi kada za nekog lika imam podlogu pa su mi kod kreiranja Lare i Mije, Eleninih sestara, jako pomogli moji stvarni brat i sestra. Sestra je zato brata, koji knjigu nije pročitao, zafrkavala: “Joj da znaš što je napisala o tebi tek…”, no drago mi je da su oboje to shvatili baš kao zezanciju, a ne kao autobiografsko štivo.
Top 10 ljubavnih romana: Ušuškajte se pod dekicu i uživajte u strastvenim pričama
Glavnu junakinju Elenu stavljate pred vraški težak test?
U jednom me razgovoru čitateljica pitala što bih ja odlučila da sam na mjestu protagonistice. Da ne „spojlam“ previše, riječ je o odabiru pred kojim se pretpostavljam nitko ne bi volio naći – da mora birati između svoje srodne duše, svojevrsne nove obitelji, i obitelji u kojoj se rodio. Vjerujem da bih na kraju bila na tragu Elenina finalnog odabira.
Statiranje u omiljenoj seriji ‘Igre prijestolja’
Ovo je Vaš drugi roman. U prvo”Zvijezde među nama”, opisujete vlastito iskustvo statiranja na snimanju “Igre prijestolja” u Dubrovniku. Opišite nam to iskustvo.
Kada nekome pričam tu priču, zvuči zapravo dosta blesavo. Kao, vau, statirala si u nekoj seriji, i što sad? No, za mene je to zaista bilo posebno iskustvo jer sam obožavateljica serijala još od srednje škole. Kada sam čula da će se serija snimati kod nas, znala sam da moram biti u Dubrovniku. Na mene je snimanje utjecalo na nekoliko načina.
Kao prvo, fizički sam sudjelovala u stvaranju svoje najdraže serije, što ću pamtiti do kraja života. Osim toga, zainteresirala sam se za ono što se odvija iza kamera pa sam jedno vrijeme i sama poput svoje glavne junakinje radila u produkciji. Na koncu me je i inspiriralo da napišem knjigu u kojoj je glavna junakinja dio velike filmske produkcije, a tamo se zaljubljuje u jednog od glumaca. Rado bih sve ponovila.
Neću zaboraviti dan kada sam pročitala scenu Red Weddinga; ja gotovo čitav dan nisam bila u stanju progovoriti koliko me izjedala tjeskoba. Serija je na trenutke bila fantastična
Može li Vas se vidjeti u nekoj epizodi?
Uh, u prvom navratu, odnosno drugoj sezoni još nekako, no u petoj sezoni mislim da mi se vidi samo čelo. U jednom sam trenutku dobila čak i riječ za izgovoriti pred kamerama uz kolegu statista. Oboje smo bili na iglama kada je ta epizoda trebala izaći, samo kako bismo na kraju vidjeli da su nas brutalno izrezali iz scene.
Što najviše volite u „Igri prijestolja“? Je li bolja serija ili knjiga?
Jednom riječju – nepredvidivost. Možeš imati najdražeg lika, u idućoj epizodi on može umrijeti pa makar bio jedan od protagonista. Kao i kod svake ekranizacije, knjiga mi je definitivno draža. Neću zaboraviti dan kada sam pročitala scenu Red Weddinga; ja gotovo čitav dan nisam bila u stanju progovoriti koliko me izjedala tjeskoba.
U mjesecu knjige Nikša Sviličić preporučuje one koje morate pročitati
Serija je na trenutke bila fantastična, no kako su zbrzali posljednje dvije sezone, za što smatram odgovornim i autora koji kasni s posljednjim nastavcima, moram priznati da na koncu nisam bila u potpunosti zadovoljna. No, to i dalje ne mijenja činjenicu da je riječ o jednoj od najboljih serija ikad snimljenih.
Možete li Vi napisati nešto slično, iz tog žanra?
Mislim da se nikad neću upustiti u fantasy žanr. Možda se podcjenjujem, ali smatram da nemam dovoljno veliku maštu. Imam golemo strahopoštovanje prema piscima koji ne samo da grade likove u postojećem i poznatom svijetu, nego kreiraju vlastite svjetove i jezike. To zaista ne može svatko.
Hit se ne može umjetno kreirati
Voditeljica ste marketinga u jednom knjižarskom lancu. Što danas u Hrvatskoj prodaje knjigu – naslovnica, žanr, autor ili sadržaj?
I nakon gotovo četiri godine u knjiškoj branši, vrlo mi je teško odgovoriti na ovo pitanje, kao i onima koji su u njoj desetljećima. Rekla bih – sve zajedno, ali ni to nije jamstvo uspjeha. Mislim da se hit ne može umjetno kreirati nego knjiga mora imati neki moment koji će rezonirati s publikom u tom trenutku. Da je „Pedeset nijansi sive“ izašla danas, možda je ne bi ni tisuću ljudi pročitalo, baš kao ni Harryja Pottera. Treba dobro proučavati tržište i pogoditi „timing“, što je strašno teško i svodi se na sreću i ostale okolnosti.
Manje je ljudi po knjižarama otkad su se otvorili kafići pa je nekakav zaključak da ljudi, kada su doma, bijeg od stresa i dosadne svakodnevice traže u knjigama
U godini smo čitanja. Podaci prije pandemije nisu bili dobri, vidjet ćemo kakvi nas čekaju. Koji su razlozi slabog čitanja i kako to promijeniti?
Iz našeg iskustva, Hrvati čitaju sve više, a na to je uvelike utjecala pandemija. Vidimo kako je nešto manje ljudi po knjižarama otkad su se otvorili kafići pa je nekakav zaključak da ljudi, kada su doma i ne mogu se družiti ili pak vječito gledati serije, bijeg od stresa i dosadne svakodnevice traže baš u knjigama. Priča oko toga zašto se ne čita je u pravilu priča o tome što je bilo prije, kokoš ili jaje. Neki će reći da ne čitaju jer su im knjige skupe, ali da više ljudi čita, naklade bi bile veće i smanjile bi se cijene knjiga.
Tu je još i cijeli dio oko kojeg je moj knjižarski lanac vrlo vokalan, a to su potpore za izdavanje te otkupi knjiga, zbog čega se često tiskaju knjige koje možda široj publici nisu zanimljive, ali se zna da će se njihovo izdavanje popratiti određenom subvencijom, a onda i otkupom za knjižnice, u kojima ih nitko neće čitati. I stvaramo začarani krug gdje praktično imamo masovnu proizvodnju knjiga koje se ne čitaju, a zanemaruju se ovi komercijalniji naslovi koji sa sobom nose i širu publiku. Paradoksalno, ali živimo u Hrvatskoj.
Što Vi čitate? Što biste, osim svojih romana, preporučili za čitanje?
U zadnje vrijeme čitam nešto slabije nego što bih htjela, ali kada si po cijele dane okružen knjigama, a ujedno pišeš i promoviraš vlastite romane u slobodno vrijeme, dođe pomalo do zasićenja. Posljednja knjiga koju sam pročitala bila je „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka koju ne moram ni preporučiti, vjerujem da su je već svi pročitali i da ja dobrano kasnim, veselim se knjizi „Nalin svijet“ koju mogu preporučiti i bez čitanja jer je tematika slična knjizi „U potrazi za Gobi“, čiji sam veliki fan, a ne mogu dočekati ni prijevod knjige „After I do“ autorice Taylor Jenkins Reid.
Top 10 novih krimića koje od napetosti nećete moći ispustiti iz ruku