Mudri ljudi davno su zaključili da se dobar glas daleko čuje. Jedan od najboljih glasova hrvatskog etera pripada Ivani Radaljac Krušlin, novinarki Radija Sljeme. Iza nje je turbulentna godina čiji je dojam svakako popravila nedavno pristigla Večernjakova ruža u kategoriji najbolje radijske osobe godine.
Dok se Zagreb 22. ožujka prošle godine u 6,24 sata tresao na 5,5 po Richteru, Ivana je bila u eteru i reagirala za čistu desetku. Koncentrirana, precizna, informirana i utješna. U razgovoru nam otkriva zašto je spavala s beskućnicima, kako je bilo raditi reportažu u COVID bolnici, kako pomaže žrtvama nasilja i mnogo drugih zanimljivih novinarskih priča, a doznali smo i kako se postiže mnogima nezamislivo – u ranu zoru zvučati pozitivno, veselo i suvislo.
U eteru tijekom potresa 22. ožujka
Prije svega, čestitke na Večernjakovoj ruži. Pristigla je u teškoj godini. Je li time još ‘mirisnija’?
Hvala na čestitkama! Večernjakova ruža kao najprestižnija medijska nagrada u Hrvatskoj vrlo je laskavo priznanje. Sjajno je čuti da su čitatelji i slušatelji svojim glasovima rekli da sam u ovoj teškoj i izazovnoj godini ja bila ta koja ju je zaslužila.
Moja mirna i ležerna nedjelja u 6 sati i 24 minute pretvorila se u, do tada, najveći profesionalni izazov koji je stao pred mene. Zahvalna sam na sposobnosti samokontrole koju imam
U eteru ste bili potresne zagrebačke nedjelje 22. ožujka prošle godine. Trebala je biti mirna, a na kraju 5,5… Djelovali ste i zvučali vrlo smireno i racionalno?
Moja mirna i ležerna nedjelja u 6 sati i 24 minute pretvorila se u, do tada, najveći profesionalni izazov koji je stao pred mene. Zahvalna sam na sposobnosti samokontrole koju imam, a koja mi je tog trenutka omogućila da se emocionalno odvojim i profesionalno usmjerim na ljude kojima treba informacija i pomoć. Kada fokus usmjerite na posao, k tome za slušatelje životno važan, više nema straha. Život i zdravlje ljudi u tom trenutku nema kompromisa.
Cijeli Vas je dan, pretpostavljam, držao adrenalin. Kakav je bio osjećaj kad je popustio?
Sigurno da je adrenalin odradio svoje, ali i čovjekoljublje, za koje mislim da ga imam. Tek u večernjim satima kada sam stigla do svoje obitelji počelo je popuštati. Iako, ta razina adrenalina koja vas drži u kriznim situacijama je nešto što traje i ne popušta u potpunosti. Već i ranije, zbog pandemije, radili smo u timovima, tako da sam znala da me u sljedećih dana čeka ozbiljan i odgovoran posao. Tako da… mislim da je popuštanje adrenalina relativna stvar.
View this post on Instagram
Nagrada je dokaz da su slušatelji prepoznali da ste bili za njih tada na 88,1. Koliko nagrada obvezuje?
Zahvalna sam! U mojoj glavi to znači da je ova laskava nagrada zapravo zadatak. Zadatak da slušateljima pružim još više, bolje, da im budem pristupačnija, da budem još vrjednija. Sada treba tražiti nove forme i sadržaje kojima se slušateljima može pomoći s problemima koji ih muče, razvedriti dane, uljepšati život jer je puno toga oko njih, na žalost, teško i ružno.
Reportaža iz najjače čuvanog bolničkog odjela u Hrvatskoj
Ruža nije jedina ovogodišnja nagrada. U izazovnom vremenu, osim potresa u eteru, odvažno ste s kolegom ušli u COVID centar KB-a Dubrava. Kako je to izgledalo?
Reportaža o COVIDd-u je nešto što sam željela napraviti odmah nakon prvog lockdowna. To je ona situacija kad u glavi imate cijelu priču, potpuno razrađenu ideju jer znate što želite reći, ali ne znate što vas u bolnici čeka. U tom trenutku ‘gorio’ je sjever zemlje, bolnički kapaciteti su bili popunjeni, aktiviran je COVID centar Arena i još puno toga. Imala sam dojam da i dalje ne razumijemo koliko je opasan virus protiv kojega se borimo. Upravo to me ponukalo da ishodim potrebne dozvole za ulazak na Odjel intenzivne skrbi COVID bolnice Dubrava. Nakon svih proceduralnih stvari, kolega tonski snimatelj Krešimir Horvat i ja, uz pratnju jedne medicinske sestre, zakoračili smo na najjače čuvan bolnički odjel u Hrvatskoj.
View this post on Instagram
To je iskustvo teško prepričati jer je nešto što nisam doživjela nikada u životu. Tamo su ljudi, ali nisu ljudi nego su tijela. Starija, mlađa, u nešto boljem ili gorem stanju. Samo povremeno vidite pacijenta koji je kontaktibilan. Ubija vas prepletanje zvukova medicinskih aparata, desetine respiratora paralelno… Jako teško i emocionalno iscrpljujuće. S druge strane, na jednom mjestu je koncentrirano toliko empatije i ljudske dobrote, profesionalnosti i nevjerojatne snage tih liječnika i medicinskog osoblja da vas prožima i osjećaj ponosa. Vjerujem da su slušatelji doživjeli jednako snažnu emociju, barem ako je suditi po njihovim reakcijama. Zahvalna sam na tome!
Bila sam šokirana činjenicom da živ čovjek može biti sustavu i ljudima na ulici potpuno nevidljiv. Kao da ne postoji
Radio Sljeme diše s gradom, ali očito i s marginaliziranim skupinama. Vi ste za potrebe jedne reportaže, među ostalim, spavali s beskućnicima?
Uf, da, i to je jedan od projekata u kojem sam željela slušateljima približiti one koji žive na marginama društva. Određena sam, između ostalog, odgojem, a to je da smo svi jednaki, da svi jednako zaslužuju pomoć i drugu šansu i da je moja ljudska dužnost pomagati. Iz toga se izrodila ideja da u šest dokumentarnih reportaža, koje baš nisu uobičajena forma u našem programu, prikažem 24 sata po jednog člana tih skupina. Danas mi je žao što nisam snimala moj put kojim sam došla do tih ljudi jer nisam samo prišla nekome i rekla: “Znate, ja bih Vas snimala, molim vas otvorite mi dušu”.
Upoznala sam divne ljude koji su spletom okolnosti ili nekim pogrešnim odlukama u životu završili tu gdje se nalaze danas. Pitali su me neki ljudi kasnije, jesam li bila šokirana onime što sam vidjela i doživjela i nije pretjerano reći da nisam. Bila sam šokirana činjenicom da živ čovjek može biti sustavu i ljudima na ulici potpuno nevidljiv. Kao da ne postoji. Poražavajuće je za društvo da na ulici možete naići na čovjeka koji leži i da ćete se praviti kao da on ne postoji. Ili još gore, da će ga netko snimiti i snimku staviti na društvene mreže prije nego li će pozvati pomoć. Morala sam se pomiriti i s činjenicom da neki ljudi tako žive svojim izborom i da sustav tu jednostavno ima vezane ruke.
Ipak, veseli me da se po tom pitanju kao društvo mijenjamo, da je svijest o tome sve veća. To je sjajno!
Treba izbjegavati dvostruko viktimiziranje žrtve
Kako bismo u eteru trebali reagirati ako žrtva nasilja želi prigovoriti i svom problemu?
Primun non nocere! Prije svega ne štetiti! Mislim da je potrebna silna hrabrost da se javno, de facto nepoznatoj osobi s druge strane radija otvorite i progovorite o nasilju koje trpite. To treba poštovati i s time biti vrlo pažljiv. Pozitivne novinarske prakse uče kako treba izbjegavati senzacionalizam, zloporabu i dvostruko viktimiziranje žrtve, te štititi njezine osobne podatke. Dakle, puno je elemenata na koje moramo paziti.
Kada sam imala takve situacije u dugogodišnjoj emisiji koja se upravo bavila prevencijom nasilja, saslušala sam i ponudila kontakt neke relevantne ustanove, dakle stručnjaka koji bi žrtvi mogli pomoći. Znala sam pitati i žele li da ih nakon emisije povratno nazovem i dam kontakte. Zapravo, ponudila sam sve što su me stručnjaci poučili da može biti od pomoći. Ja sam samo kanal, a k tome nikada do kraja ne znate u kakvoj se situaciji osoba s druge strane doista nalazi.
Ako olakšate život jednom čovjeku, kao da ste pomogli cijelom svijetu.
Zbog toga vrijedi ustajati zorom
Radili ste s velikim magom radija Vojom Šiljkom, bili ste mu urednica. Kako opisati Šiljka i tu suradnju?
Vojo i ja još uvijek uspješno surađujemo u emisiji ‘Dobri duh Zagreb’. Vojo je prije svega divan čovjek, vrhunski profesionalac i veliki znalac. Uz njega još uvijek silno puno učim, učim o nekim formama koje se na modernom radiju pomalo zaboravljaju, a srž su dobre komunikacije sa slušateljima. Vojo mi i dan-danas otvara neke nove vidike, tisuću puta me podsjeti zašto volim radio, zašto volim ljude. Divno iskustvo, zahvalna sam na toj sreći da sam ja urednica takvoj radijskoj veličini koju sam nekada s mamom slušala na radiju.
Na što ste do sada u karijeri najponosniji?
Kada se osvrnem iza sebe, bilo je uspona i padova i neka je. Svi oni su me oblikovali, zato mi je teško izdvojiti na što sam u svojoj karijeri posebno ponosna. Reći ću vam ovako, ponosna sam na svaki trenutak kada sam slušateljima na pomoći. Možda zvuči stereotipno, ali kada vam se javi čovjek koji nema pristup strukturama ili medijima, hrva se s problemom i našao se pred zidom, a vi možemo dobiti odgovore na njegova pitanja od onih koji su odgovorni ili mu mogu pomoći, to je to. Ako olakšate život jednom čovjeku, kao da ste pomogli cijelom svijetu. Zbog toga vrijedi ustajati zorom.
Slijede nam lokalni izbori. Koliko ste politični i koliko volite politiku u eteru?
Politika je sastavni dio naših života. Od kada je svijeta i vijeka sve je politika. Posebno se politika u medijima intenzivira pred izbore pa će tako biti i sada. Radio Sljeme, kao javni medijski servis, ima zakonsku obvezu građanima predstaviti stranke i kandidate, po unaprijed propisanim pravilima jednakima za sve. To nam nikada nije problem, svi smo profesionalci.
Osobno sam jedno dugo razdoblje radila političke emisije i to je forma u kojoj se također dobro osjećam. Prema programskim potrebama trenutačno radim nešto drugačije teme, ali nikad se ne zna. Možda se ponovo vratim politici, ali nikada neću ostaviti građane i njihove potrebe.
Fasciniraju me ‘obični’ ljudi
Tko je od sugovornika obilježio vašu dosadašnju karijeru, a koga biste željeli ugostiti i intervjuirati?
Moju su karijeru obilježili moji slušatelji. Nisam fascinirana funkcijama i ljudima koji stoje iza njih, ali me uvijek fasciniraju ‘obični’ ljudi i njihove priče. Nakon ovoliko godina zahvalna sam da sam u karijeri imala priliku intervjuirati i predsjednike, premijere, ministre, vođe političkih stranaka, sportaše… To je posebno iskustvo. Ali sam se trudila ne zaboraviti na kumice s placa, čistače ulice, beskućnike, ovisnike, manjine… Za mene su svi oni jednako vrijedni iako im pozicija moći u društvu nije ista.
Radio je i dalje najbrži medij, iako se čini da su to mjesto zauzele društvene mreže.
Radio je ipak relevantan izvor, točnih i provjerenih informacija
Suprug Željko Krušlin je glazbenik s puno poznatih mota i stihova, ali i inspiracija, čini se, za stihove koje ste Vi napisali….
Daaaaa, on je kriv! On me ‘pogurnuo’ da se okušam u pisanju tekstova jer cijeli život nešto pišem i zapisujem. Samo zahvaljujući njegovoj neiscrpnoj energiji i motivaciji, eto, danas imam nekoliko uglazbljenih pjesama. Čak je jedna svojedobno na festivalu mladih talenata osvojila i prvu nagradu publike. Zapravo je moja životna želja napisati knjigu…
View this post on Instagram
Jedva čekamo. Kakva bi to knjiga bila?
Jedno netipično žensko štivo.
Dojam je da slušanost radija raste… Ima li mladih ljudi i glasova koji su zainteresirani za radio?
Sigurna sam da radio ima sjajnu budućnost i da se sjajno nosi s novim medijima. Radio je i dalje najbrži medij, iako se čini da su to mjesto zauzele društvene mreže. Uzmite u obzir da pristup društvenim platformama imaju i neprofesionalci, te da vrlo često možete naići na nepotpune ili neprovjerene informacije. Radio je ipak relevantan izvor, točnih i provjerenih informacija s jasnim poštivanjem pozitivnih pravila novinarske struke. E, sada, koliko mlade snage zanima radio, to je relativno. Mislim da se više vole vidjeti na ekranu, ali zato oni koji nam dođu s mrvicom ljubavi prema ovom mediju, ostaju zauvijek.
Koji je recept da ujutro u šest sati zvučite razbuđeno, veselo… Ma, bit ću iskren, kako možete u rano jutro uopće suvislo progovoriti?
Hahaha, zaista zvučim veselo?! Dalmatinski temperament je krivac. Vrlo sam energična i živahna osoba koja radi ono što istinski voli. Radim u divnoj redakciji s još divnijim ljudima koje bih i bez posla birala za prijatelje. Mislim da sam sretna i da se to osjeti.
Fotografije: Privatni album