On je “prljavi prevarant”, the dirty Trickster, provokator koji vjeruje u dva sveta pravila o komunikaciji u politici. Prvo pravilo je “napadaj, napadaj, napadaj, nikada se nemoj braniti“, a drugo “ništa nemoj priznati, sve poriči i preokreni “pilu naopako”, tj. pokreni protunapad.”
I ne on nije ni “Zoki”, ni “Plenki”, kako ste možda na prvu pomislili. Istina, i “Zoki” i “Plenki” mrežu svojih izjava nerijetko pletu po tim pravilima – posebno kada svakih par mjeseci jedan drugome pokušavaju zapucati “retoričku tricu”, ne bi li, valjda, pažnju umorne naciju odmaknuli od kojekakvih problema.
Tko je onda Roger Stone?
Dakle, neovisno o tome, lik iz prve rečenice niti je “Zoki” niti “Plenki”, već Roger, i to Roger Stone.
Tko je onda Roger Stone? Roger Stone je politički strateg i lobist, pravi politički veteran, obožavatelj bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona (ima tetovažu s njegovim likom na leđima), Trumpov savjetnik i optuženik u istrazi umiješanosti Rusije u američki izborni proces 2016. godine. Za sebe kaže da je “prljavi prevarant”, a ono što većina skrivećki radi, on je brendirao u set svojih pravila – Stone’s rules.
Realno, sva ta pravila te sukus Stoneove mudrosti zapravo su preslike starih narodnih mudrosti koje nedvojbeno uvijek djeluju jednako učinkovito – neovisno o državi, vremenu, ili tehnologiji. Tamna strana ljudske psihe uvijek je bila i uvijek će biti oruđe i oružje u borbi za moć – političku ili inu.
Mržnja kao triger pritom je neusporedivo jači pokretač od ljubavi. Možda ćete sada odmahnuti glavom – no poslušate li bilo koju političku izjavu, nema šanse da vas iz pozadine ne “ošamari” neki mi (žrtve, a dobri) versus oni (loši pa krivi) argument. Ključno oruđe u borbi za moć je tako uništavanje nečije vjerodostojnosti/snage te osnaživanje/projiciranje vlastite.
Politika je zapravo kao i život, vrlo često utjelovljenje arhetipskog jedinstva suprotnosti, igra sjene i svjetla na pozornici i pred publikom. Što se pravila Rogera Stonea tiče, sve je vrlo jednostavno. Ono što vidite na pozornici, uglavnom nema veze s pozadinom. Stvar je samo koliko je netko strateški vješt i dovitljiv te koliko nas vješto može uvjeriti u prezentaciju na pozornici.
Ništa nemoj priznati, sve poriči i preokreni “pilu naopako”…
Evo primjera jedne njegove priče. Povjerenstvo zaduženo za istragu oko navoda o izbornoj prijevari tijekom izbora 2016. godine utvrdilo je 2018. godine da je Roger Stone lagao Kongresu o objavi ukradenih mailova demokrata tijekom američke izborne kampanje 2016. Ako se sjećate, radi se o mailovima koje je WikiLeaks objavio, a koji su imali namjeru ugroziti imidž Hillary Clinton. Stone je, prema dokazima Roberta Muellera i povjerenstva, lagao o pokušajima tadašnjeg Trumpovog izbornog stožera da se domogne kompromitirajućih mailova o Hillary Clinton do kojih su došli Rusi.
E sad, kako u praksi funkcioniraju Stoneova pravila? Sjetimo se drugog – “ništa nemoj priznati, sve poriči i preokreni “pilu naopako”, tj. pokreni protunapad”.
Dokazi su pokazali da je Stone te 2016. u Trumpovoj kampanji primao i slao mailove i sms-e u kojima spominje Organisation 1 i hakirane mailove. Organisation 1 navodno je bilo kodno ime za WikiLeaks. Trump je za vrijeme suđenja tvitao u stilu “suđenje je lov na vještice”, tadašnja administracija je u priopćenju izjavila kako je “Rogert Stone žrtva prevare koju su ljevičari i njihovi saveznici u medijima godinama provodili pokušavajući potkopati Trumpov predsjednički položaj” te da je “dosluh s Rusijom samo “fantazija onih koji nisu mogli prihvatiti rezultat izbora 2016. godine“.
U konačnici, što se dogodilo: Rogert Stone je prvo u veljači 2020. godine osuđen na 40 mjeseci zatvora, no tadašnji predsjednik Trump pomilovao ga je u prosincu iste godine. Uzgred budi rečeno, i danas pokoji portal zna objaviti neku vijest o tome kako je trebao izgledati plan rušenja reputacije Roberta Muellera.
Postoji li neki naš Roger Stone?
E sad, zašto ova tema? Vjerujem da svatko može prepoznati obrasce ponašanja u pozadini tih Stoneovih pravila. Slušajući danima kako se naši političari (ne svi, ali brojni) nadmeću, kako nude apstraktne fraze u zamjenu za ozbiljna rješenja problema i kako zapravo odvraćaju pažnju od životno važnih problema, nude rješenja za probleme koje ne bismo niti imali da ih oni nisu kreirali – ne mogu ne postaviti sama sebi pitanje – postoji li neki naš Roger Stone ili oni ipak samo soliraju.
Ili je ipak u navadi političara opravdati svoje (često nevidljive) rezultate tako da prstom ukažemo na potencijalnog krivca – za problem koji ne bismo niti imali da on/ona nije poželio/la doći do oruđa moći… U konačnici, ako imate vremena, pogledajte dokumentarac Get me Roger Stone. “Prljavi prevarant” filmom o svom imidžu zapravo samo zorno prikazuje kako su pseudodogađaji, spektakli, predstave za javnost dio svake politike, svakog života. Ljudi u areni moći često govore jedno, rade drugo. Ne uvijek, ali katkad.
Publika ili plješće ili se ljuti. Jedini kažu da je Roger Stone samo pripovjedač koji je svojim “lovačkim pričama” od sebe napravio urbani mit. Meni se čini da je svaka njegova teza bazirana na narodnim mudrostima i zapravo dobro poznatoj strani ljudske osobnosti – onoj koja svoju “sjenu” radije vidi u drugima.