Pisala dramu ili roman, način na koji Marina Vujčić barata s riječima spada među najveće književne talente na ovim prostorima. Nije to mišljenje samo čitatelja obožavatelja, nego i struke.
Njezino posljednje ukoričenje ‘Plodna voda’ dobitnik je nagrade ‘Marin Držić’ za još neobjavljeno dramsko djelo. Osim što je autorica sjajnih drama, Marina Vujčić je i ravnateljica Drame splitskog Hrvatskog narodnog kazališta.
U razgovoru nam je otkrila kako se odlučila na to da Zagreb zamijeni Splitom, zbog koje knjige u rukama je bila posebno sretna te u kakvoj atmosferi stvara. Budući da pamti i stvaranje teatra Ulyses, upitali smo ju i koja je tajna ljubavi između publike i brijunskih dasaka, kao i po čemu će pamtiti Miru Furlan.
Koliko društvo polaže pravo na ženinu maternicu
Vaša nova drama Plodna voda dobila je nagradu Marin Držić. Progovarate o majčinstvu. Na koji način?
U drami ‘Plodna voda’ bavila sam se društvenim kontekstom majčinstva, pitanjem koliko i kako društvo polaže pravo na ženinu maternicu i koliko i kako to utječe na njezin doživljaj roditeljstva. Čini se da se svih tiče hoće li žena roditi, kad će roditi, koliko će djece imati, koliko je ‘dobra majka’ ako je postala majka, koja je partnerska kombinacija ‘podobna’ za njezino dijete i je li po tuđim mjerilima dovoljno dobro odradila tu svoju primarnu žensku ‘funkciju’. U centru tog kolektivnog interesa imamo ženu – osobu čiji život majčinstvo nepovratno mijenja. E tu sam osobu u ovoj drami htjela učiniti vidljivom.
U listopadu prošle godine Vaš tekst ‘Umri ženski’ zaigrao je na pozornici Kerempuha. Kakav je osjećaj gledati svoje djelo u izvedbi nekoga drugog?
Sjajan je osjećaj, pogotovo zato što je to bilo prvo postavljanje neke moje drame u profesionalnom kazalištu u Hrvatskoj. Prije toga ‘Čekaonica’ je postavljena u Albaniji, a ‘Podmornica’ na radiju. Nisam sudjelovala u procesu postavljanja predstave, a kad sam je prvi put vidjela, bilo mi je jasno koliko se ansambl dobro zabavljao radeći je. Uzbudljivo je vidjeti vlastite likove kojima netko udahne život.
View this post on Instagram
U ovoj zadnjoj drami i u romanu koji trenutno pišem otkrivam da mi je u ovom času važno progovoriti o temama koje me se tiču u društvenom smislu i koje izlaze iz mog mikrokozmosa
Doživljavam Vas kao vrhunsku književnicu, trenutačno u top tri hrvatskih autora, s tankoćutnim osjećajem za svakodnevicu. Je li književnost Vama poseban svemir u koji se sklanja te od svakodnevice ili sredstvo za komentiranje iste?
Dosad mi je književnost bila zavjetrina od stvarnosti. Znala sam tvrditi da je i ignoriranje angažiranih tema neka vrsta angažiranosti, da je ona zapravo poruka o odbijanju sudjelovanja u zbilji koja nam nije po volji. I dalje mislim da imam pravo književnost doživljavati tako – kao svoje mjesto za bijeg.
No, evo, u ovoj zadnjoj drami i u romanu koji trenutno pišem otkrivam da mi je u ovom času važno progovoriti o temama koje me se tiču u društvenom smislu i koje izlaze iz mog mikrokozmosa. No, i kad pišem angažiranu prozu ili dramu, mimo teme na prvom mjestu mi je uvijek način na koji ću reći to što želim. Pišem zbog jezika, a to hoću li njime komentirati svakodnevnicu ili od nje bježati stvar je trenutka.
Ravnateljica ste Drame splitskog HNK. Što je u fokusu Vašeg plana?
Situacija je sada na globalnoj razini takva da nam je svima fokus na održavanju kazališta na životu, da smo sretni kad unatoč svemu izađemo s novom predstavom. No, to ne znači da nemamo ambiciozne planove niti da tekuće projekte radimo s manje entuzijazma. Upravo suprotno. Iz dišpeta prema pandemiji nastojimo izvući maksimum iz ovih okolnosti i radimo kao da će već sutra gledališta opet smjeti biti krcata.
Klasici moraju biti na repertoaru
Kakav omjer klasika i novih autora je najbolji za publiku? Jesmo li mi, na neki način, opterećeni klasicima?
Klasici moraju biti na repertoaru, pogotovo u nacionalnom kazalištu. Oni su neka vrsta mjerila, polazišta iz kojeg se može krenuti u suvremenost. Otprilike kao da u slikarstvu imaš pravo na apstrakciju i avangardu nakon što si pokazao da znaš naslikati klasičan portret ili pejzaž. No, važno je u klasičnim tekstovima pronaći vezu s današnjicom, motive i razloge koji se tiču današnjeg gledatelja. Klasici i jesu klasici zato što su svevremenski i što ih svako vrijeme i svaka generacija mogu interpretirati u svome ključu.
I publika kao da je u stanju dišpeta. U gledalištu HNK Split koje može primiti 650 ljudi, po sadašnjim mjerama može ih biti stotinjak, i sva su ta mjesta obično popunjena
Koliko uopće publike dolazi u ovim novim uvjetima u kazalište? Što je planirano do kraja sezone, kako će po naslovima izgledati sljedeća?
I publika kao da je u stanju dišpeta. U gledalištu HNK Split koje može primiti 650 ljudi, po sadašnjim mjerama može ih biti stotinjak, i sva su ta mjesta obično popunjena. Trenutno se u Drami radi tekst „Iz života kukaca“ braće Čapek u režiji Saše Anočića i to je projekt oko kojeg u ansamblu vlada veliko uzbuđenje. Nakon toga za Splitsko ljeto pripremamo „Arheološka iskapanja u selu Dilj“ Ive Brešana u režiji Vinka Brešana, a Marinkovićevu „Gloriju“ režirat će Dražen Ferenčina. Nakon Splitskog ljeta Goran Golovko režirat će Pirandellovu dramu „Večeras improviziramo“, Mario Kovač „U malu je uša đava“ Tisje Kljaković Braić, a Ivan Plazibat „55 kvadrata“ Ivane Vuković. Ova zadnja tri naslova ulaze već u sljedeću sezonu. Doista se nadam da će nam okolnosti dopustiti da realiziramo ove planove.
Koji je bio motiv za doći u Split i preuzeti Dramu? Podrazumijevalo je sve i promjenu načina života…
Ja sam način života promijenila i prije dolaska u HNK Split, ali iako sam većinu vremena provodila na selu, u Dalmaciji, i dalje sam jednom nogom bila u Zagrebu. Posao u HNK Split bio je konkretan povod da napokon prestanem biti zbunjena oko toga gdje mi je zapravo dom. No, nisam se, naravno, na natječaj za ravnateljicu Drame javila zbog preseljenja – javila sam se zato što sam taj posao doživjela kao profesionalni izazov, kao priliku da svoje kazališno iskustvo upotrijebim u pravo vrijeme i na pravom mjestu.
Posebno ste vezani uz Teatar Ulysses. Koja je njegova posebnost? Naizgled je dalek jer treba više angažmana za doći na Brijune, a publici je jako blizak.
Kazalište Ulysses doista je posebna kazališna priča, s vjernom publikom koja će na Brijune potegnuti iz svih dijelova Hrvatske i susjednih zemalja. Puno je toga posebnoga zbog čega se Ulysses voli – od putovanja na predstavu brodom i jedinstvenog ambijenta tvrđave Minor, do autora, glumaca i repertoara koji angažirano preispituje društvenu zbilju. Ja ga, osim toga, volim i iz privatnih razloga.
Mira Furlan je i kao čovjek i kao glumica bila jedinstvena
Nedavno nas je napustila Mira Furlan. Kako biste je opisali i što najviše pamtite iz susreta s njom?
Puno je uspomena na Miru i puno podsjetnika na to koliko je i kao čovjek i kao glumica bila jedinstvena. No, najviše je želim pamtiti po oproštajnim riječima koje nam je svima ostavila u naslijeđe kao putokaz prema nebu na koje se uputila. Riječima o ljepoti zvjezdanoga neba i monumentalnosti jednog udaha i izdaha.
Priroda Vam je vrlo važna u životu. Koliko je inspirativna?
Bojim se da ću zvučati patetično počnem li govoriti kako u ovoj fazi života doživljavam prirodu i koliko mi je inspirativna. Dovoljno će biti da kažem da sad živim na selu i da me to zbilja usrećuje.
Vjerujem kako u svakom čovjeku kojega sretnemo na ulici čuči potencijalna priča, što znači da ga i ne moramo sresti da bismo ga izmislili
U Vašim romanima likovi su naši susjedi, obični ljudi koje, dojma sam, srećemo svaki dan. Kako nastaju?
Nemam pojma kako nastaju, i ja im se čudim. Jednostavno mi se nastane u glavi i ne daju mi mira dok ih ne ispišem. Sami se izbore za svoju biografiju i svoju priču, a ja im se samo prepustim. Vjerujem kako u svakom čovjeku kojega sretnemo na ulici čuči potencijalna priča, što znači da ga i ne moramo sresti da bismo ga izmislili.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od književnosti?
Pisci ne mogu.
Sin Borna svojim prvim romanom ‘Nužno zlo’ dokazao je veliki talent. Kako ste reagirali?
Preponosna sam na Bornu. Dočekivala sam iz tiskare i romane svog supruga, i romane dragih prijatelja, i romane koje sam uredila, i vlastite romane – ali ništa se od toga ne može mjeriti s osjećajem kad dobiješ u ruke prvi roman svog sina.
View this post on Instagram
U kakvoj atmosferi pišete? Ima li mačka Vanja ulogu u svemu?
Pišem u atmosferi potpune tišine. Zavidim piscima koji mogu pisati uz glazbu, ja sam gotovo pa žrtvovala glazbu zbog književnosti. Ne mogu ni čitati ni pisati ako nešto u pozadini svira. Zanimljivo je da me dopala i mačka koja ne mijauče. Kad pišem, Vanja se obično sklupča i spava uz tastaturu pa koji put moram tražiti miša ispod nje. Kad ne spava, zahvalna sam na ‘undo’ opciji u Wordu.
Povratak romanu započetom prije pandemije
Što novo pišete?
Nedavno sam završila zbirku dnevničkih zapisa koja izlazi ovog ljeta, a onda se vratila romanu koji sam započela prije pandemije. To je priča o ženi koja služi zatvorsku kaznu za ubojstvo nasilnog supruga. Dugo me već uznemiruje tema obiteljskog nasilja i rupe u sustavu zaštite žrtava. Pokušat ću o tome progovoriti kroz književnost.
Kad biste pisali roman o životu u Hrvatskoj, koji bi to žanr bio?
Humorističan roman s puno elemenata crne komedije. Povijesni roman kojemu radnja ide stalno unatrag. Ljubavni roman koji iznevjeri obećani happy end. Psihološki triler s obratom koji nikako da se dogodi. Socijalni roman u kojem institucije ne rade svoj posao. Kriminalistički roman u kojem su poštenjačine negativci. Roman ceste s najskupljom autocestom na svijetu. Morala sam se malo našaliti, ponijela me zavodljivost asocijacija.
Neka neka. Što Vi čitate i što biste nama preporučili?
Trenutno čitam novi roman Miljenka Jergovića ‘Vjetrogonja Babukić’ – to je moja prva preporuka. Od knjiga koje sam nedavno pročitala svakako bih preporučila zapise ‘Noć na zemlji’ Dorte Jagić i poetsku zbirku Lidije Deduš ‘Razglednice iz prašnjave republike’. Kad govorim o knjigama koje su na mene u zadnje vrijeme ostavile najdublji dojam, moram spomenuti životopis i pjesmopis Petra Gudelja pod naslovom ‘Za svojim pjesmama’.
Photo Vladimira Spindler i Valentino Bilić Prcić