Dugo sam se opirala misliti uopće o tome – što ako ne budem mogla izdržati stalnu bol. Moj stav je ići kroz život dan po dan, korak po korak, bez velikih planova, s ciljem dati uvijek sve od sebe. Međutim, nekoliko događaja u zadnje vrijeme ponukalo me da počnem misliti i o onome o čemu baš i ne želim.
Prvi događaj zbio se prije dva mjeseca. U FINI sam – čekajući da mi obračunaju iznos za plaćanje – odjednom sama sebe vidjela u jako neobičnom položaju. Praktički sam se laktovima držala za pult, noge su mi bile dosta odmaknute i izgledalo je kao da pokušavam kleknuti.
Kada vam noge odjednom otkažu poslušnost…
Ne sjećam se kako sam se našla u tom položaju, samo sam upitala djelatnicu jesmo li možda doživjeli potres. Jedna stranka mi je prišla i, čuvši moje pitanje, rekla mi sljedeće: “Nije bio potres. Vama su noge samo odjednom otklizale.”
Potisnula sam cijeli događaj, bez da sam razmišljala o njemu. Dogodilo se, prošlo je i idem dalje. I onda prije dva tjedna – dogodila se sunčana nedjelja. Otišla sam do grada i popila sok. Normalno sam hodala, bolovi na minimumu. Baš je bio dobar dan! Ustala sam s namjerom da prošetam po parku. Odjednom me ispod koljena uhvatio čudan osjećaj – nisam više imala snage hodati! Osjećala sam samo neobične trnce i nemoć, kao da mi noge žele pasti u klečeći položaj.
Skupila sam snagu i otišla kući, žurila sam maksimalno, u strahu zbog tog neobičnog osjećaja. Samo sam razmišljala kako da čim prije dođem doma. Legla sam u krevet i to je bilo to. Nisam više osjećala noge. Samo trnce, bolove i nemoć. Kao da imaš noge, a nemaš noge – nema nikakve snage u njima.
Čudim se sama sebi da nisam paničarila. Samo sam sjedila na krevetu i gledala to nešto što su udovi za kretanje i mislila – kako neobičan osjećaj. Uspjela sam pomalo vratiti snagu, toliko da mogu vući noge po podu – taj sam dan hodala držeći se za zidove, vrata i sve za što se možeš uhvatiti. Nisam ni sekunde bila tužna, nego sam stalno razmišljala kako je to neobično i prvi put da mi se događa. Nisam to povezala ni s događajem u FINI jer sam tu priču ostavila u zaboravu.
Drugi dan je sve bilo normalno…
Moj oproštaj od Ene Šarac
Prošli vikend sam isplakala brdo suza. Naime, svijet se oprostio od predivne djevojke koja svima može biti primjer. Ena Šarac. Djevojka čiju sam priču pratila kroz medije i maštala da je jednom upoznam. Djevojka čiji je duh prepun vedrine i pozitivnog pristupa svim izazovima podizao i mene u mojim lošim izdanjima.
Pogodila me poput munje jedna pročitana rečenica – pisalo je kako je Ena zbog bolova zadnjih mjesec dana života spavala u sjedećem položaju. Baš ta je rečenica u moje misli prizvala priču iz FINE, nedjeljni događaj i strah od razmišljanja – što ako ja ne budem mogla izdržati bolove.
Ima li uopće kraja bolovima i stalnom liječenju?
Iskreno, sve se više osjećam iscrpljeno, slabo… kao da su bolovi napravili neku rupu u mojoj snazi i ona sve više nestaje. Bol je ta koja ostaje. I sve je jača. Koliko god se hrabro držala, pokušavala usmjeriti misli u nešto drugo, smijati se i biti pozitivna… bol je tu.
Već sada razinu boli ne mogu usporediti s onom početnom koja je krenula prije 8 godina. Neki sam dan razgovarala s tatom i rekla mu, pričajući o Eni i njezinoj hrabrosti, kako ne mogu zamisliti da me ovako boli još, primjerice, idućih 30 godina.
Volim život, sretna sam što mogu živjeti, što mogu svoje želje ostvarivati, no… ako bol ne prestane ili ako bude sve jača – počela sam se pitati smatram li to životom.
Razmišljam i o tome što ako postane još teže živjeti sa stalnim bolovima, ako stanje bude tražilo sve jače lijekove… Hoću li živjeti spavajući pod utjecajem lijekova koji će me omamljivati? Hoću li stalnim uzimanjem lijekova protiv bolova uništavati druge organe? Gdje je kraj sa stalnim liječenjem? Ima li uopće kraja?
Sreća da sam Lavica i ne mislim odustati!
Taj dan sam tati rekla da ne želim umirati u groznim mukama i da sam odlučila – jednom kad baš postane preteško – ne mučiti više tijelo prisilnim održavanjem na životu, nego otići u neku zemlju gdje je eutanazija legalna i samo zaspati.
Ne želim umirati postepeno godinama i biti na teret svima oko sebe, uključujući i sustav koji bi na moje održavanje života potrošio ogromna sredstva iako bi mi samo čudo zaista pomoglo.
Već sada imam trenutke u kojima pomislim kako mi je dosta boli. Čak sam kroz neslanu šalu pokušavala s nebom dogovoriti da mi da 5 godina bez boli, pa onda što bude – nije me nitko poslušao, jer ne ide to tako.
Primjećujem koliko bol ostavlja tragove na mene. Prije sam tekstove pisala u jednom dahu. Sada me sve više umara. Duša se pisanjem rehabilitira, tijelo postaje umornije. Sreća pa sam Lavica i ne mislim odustati.
Svi trebamo jedni drugima biti oslonac i podrška!
Mi ljudi toliko rijetko razmišljamo što uopće znači život sa stalnom boli. Ja prva, priznajem, nisam se s time zamarala… dok se nije dogodilo. I sama sam drugima znala reći ono što mene sada živcira kada mi se kažu: “proći će, bit ćeš bolje”… ili kao što stari ljudi kažu – “proći će kad se udaš”. Ako je udaja lijek, ja bi se evo odmah udala. 😊
Šalu na stranu, ljudi kažu ono što im pada na pamet jer zapravo i ne znaju što reći. Ni ja nemam pojma što bih rekla nekome sa stanjem poput svog – ne možeš pomoći, osjećaš se bespomoćno… S druge strane, svi možemo biti jedni drugima podrška, prijatelji, motivacija, snaga ako druga osoba krene s padanjem i čvrst oslonac – jer podrška okoline puuuno znači!
Sad kad znate što planiram kad postane neizdrživo, reći ću vam da još nisam bila kod liječnika da mu kažem ovo s nogama. Obećala sam tati da ću otići ako se opet ponovi.
Meni se malo odmara od stalnih pohoda po ordinacijama, ambulantama… Ide mi se u šetnje, smije mi se, glupira… Želim biti neozbiljna, šaliti se, upijati život bez uputnica, pregleda, čekanja, dijagnoza… Samo malo ludosti.
A onda – obećajem da ću se lavlje baciti na novi izazov u vlastitoj borbi za zdravlje. Napravit ću to najprije za sebe, a onda za sve one hrabre poput Ene, koji su imali milijun puta veće izazove i nisu odustali!
________________________________________________________________________
Leonida Kifer, rođena je 1987. u Pakracu. Završila je Stručni diplomski specijalistički studij Javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Volontera je u raznim udrugama. Godine 2018. na Učilištu EU PROJEKTI u Zagrebu završila je stručno usavršavanje i postala voditeljica pripreme i provedbe EU projekata. Iste godine je dobila status osobe s invaliditetom i zaposlila se kao voditeljica projekata u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec. Odnedavno sam na pola radnog vremena pomoćna administratorica u Quahwi.
Sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari.