O aktualnom sukobu na relaciji predstavnika diskografa i predstavnika izvođača u sklopu hrvatske diskografske industrije, vezano za trenutna čitanja i potencijalne promjene Zakona o autorskom i srodnim pravima, subspecijalno oko raspodjele digitalnih prava od streaminga, downloada i kupnje u svim online formatima, popričali smo s predstavnicima ‘zaraćenih’ i suprotnih strana.
Pokušavajući uvažiti argumente i jedne i druge objasniti čitateljima o čemu je tu zapravo riječ i ponuditi konstruktivna rješenja. Ispred HDU-a svoje je viđenje izložio njihov dopredsjednik i direktor diskografske kuće Menart – Branko Komljenović.
Aktualni trenutak koji izaziva prilično žučne rasprave na prostoru tuzemne diskografije je prijedlog Zakona o autorskim i srodnim pravima unutar kojeg je odnosni dio o raspodjeli digitalnih prava. Vrijeme je za rat. Ili kompromis. Naime, na relaciji HDU i HGU se na tjednoj bazi vode više ili manje konstruktivni pokušaji ping ponganja i dobacivanja argumenata zašto su obje strane u pravu. Lijepo Vas molim, možete li prosječno neupućenom čitatelju i slušatelju približiti problematiku iz Vašeg rakursa…
Dakle, u Hrvatskoj je u tijeku donošenje Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji je posljedica implementacija Direktive o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Cilj Europske unije bio da se bolje reguliraju prava platformi kao što su Facebook, Vimeo, ili najveći free streaming servis Youtube, budući da ta prava nisu bila propisno licencirana od strane njihovih vlasnika. EU je tu uvidio problem u legislativi i to je glavni razlog zbog čega je donesena ova direktiva.
Kada se krenulo raditi na transpoziciji direktive u hrvatsko zakonodavstvo HUZIP i HGU su uvidjeli da imaju jedinstvenu priliku, iskoristiti ovaj trenutak da promijene neke postulate u glazbenoj industriji koje na svjetskoj razini postoje godinama, od začetka pojave streaming servisa, a to je da su diskografi ti koji jedini licenciraju djela koja su im izvođači potpisali svojim izvođačkim ugovorima, te za koja su izvođači i nota bene bili plaćeni od strane diskografa.
Ono što je uvjerljivo najproblematičniji dio ovog prijedloga zakona je što je isti, u pojedinim svojim odredbama neustavan i potpuno neusklađen s EU direktivom
Dakle, činjenica je da su djela za koja su izvođači potpisali ugovor sa svojih diskografom direktno licencirana na streaming servisima poput Deezera, Spotify, Amazona, Apple Music, Tidal i stotine drugih te na kraju i Youtubea. Diskografi dobivaju izvještaje o streaming prihodima, koje onda temeljem ugovora isplaćuju izvođačima. Ono što izvođačke organizacije godinama priželjkuju je da stave prste na ove prihode izvođača, da upravo oni budu posrednici između diskografa i izvođača te da kolektivna organizacija bude ta koja će od diskografa prikupljati taj prihod i prosljeđivati izvođačima.
Pitate se, naravno, zašto kolektivna izvođačka organizacija želi to napraviti? Pa upravo zato da joj ostane dio tih prihoda kao neka provizija, da bi novac na kraju došao do izvođača, do kojih ionako dolazi. U svemu tome HUZIP se stalno poziva da izvođači ne dobivaju te izvještaje, iako stotine izvođača dobivaju naknade za digitalna prava u Hrvatskoj. Svi smo svjesni koliko ima izvođača, no na kraju onih uspješnih, tj. onih koji uopće mogu ostvariti neki rezultat na vrlo zahtjevom streaming tržištu gdje se hrvatski repertoar direktno sudara sa preko 50 milijuna svjetskih snimaka, zapravo ima relativno malo.
Diskografski posao je upravo taj da i hrvatske snimke ostvare neku pojavnost na tom golemom streaming tržištu. No, to naše kolege u izvođačkoj organizaciji uopće niti ne smatraju neki poslom koje netko treba obaviti te izjednačavaju glavne izvođače, koji su i glavni magnet za streaming publiku s pratećim muzičarima, koji su najčešće i plaćeni za svoj rad na takvim snimkama te dobivaju i naknadu od javnog emitiranja tih snimaka. Dobivanjem naknade i od streaming platformi prateći izvođači bili bi i po treći put plaćeni za svoj rad, odnosno sudjelovanje u nekoj snimci. Na taj način se smanjuje doprinos onih najvažnijih, glavnih izvođača, pod čijim se imenom neka snimka i “prodaje” na streaming servisima, pa ovaj zakon smatramo da je zapravo najlošiji za glavne izvođače.
No, ono što je uvjerljivo najproblematičniji dio ovog prijedloga zakona je što je isti, u pojedinim svojim odredbama neustavan i potpuno neusklađen s EU direktivom. Prijedlog prema kojem bi se u slijedeće tri godine trebale preispitati sve hrvatske snimke koje su potpisane od strane hrvatskih izdavača, dakle revizionizam kakav nije viđen u svjetskoj diskografskoj praksi, gdje zakonodavac zapravo unaprijed pretpostavlja da hrvatski diskografi nemaju regulirana prava za digitalnu eksploataciju je skandalozan. Diskografima se sada nameće da za svaku snimku moraju dokazivati da imaju regulirana prava sa svim izvođačima, a ako to ne napravimo, automatski se ostvarivanje prava prebacuje na HUZIP. To je u praksi nemoguće napraviti, i jasno je da će sve snimke hrvatskih diskografa tim prijedlogom za tri godine u naplati preći u ruke HUZIP-a, što naš posao čini nestabilnim i praktično nemogućim za izvršavanje.
Time se diskografe tjera iz Hrvatske, i tjera da stave u ruke kolektivne organizacije 50% digitalnih prihoda, a da u svemu tome kolektivna organizacija nije platila ni kune uloga u te snimke, nije ni obavila bilo kakav posao oko stavljanje svih tih snimki iz naših kataloga na streaming servise, nije se bavila nikakvim marketingom, oni će naprosto samo pokupiti taj novac! Tu su naravno na gubitku i izvođači jer će se sada HUZIP tu pojaviti kao posrednik i od njihovih naknada uzimati proviziju za sebe.
Prijedlog zakona je od dijela pravne struke već proglašen neustavnim
Kakvo je trenutačno zatečeno stanje po pitanju raspodjele? 50% – 50% je ono s čime se nije zadovoljno. Ili?
Sva su digitalna prava određena pojedinačnim ugovorima između diskografa i izvođača i plod su njihove suradnje, omjera ulaganja i neke dobiti i u krajnjoj liniji sve su te uvjete izvođači prihvatili i za njih potpisali ugovor s izdavačem. Ovim prijedlogom zakona grubo se narušava slobodna volja izvođača i tržišni princip, nameće se neka uravnilovka gdje će najnoviji izvođač biti stavljen uz bok Gibonnniju, Oliveru i onim najvećima, i sva će njihova djela vrijediti 50% prema HUZIP-u. To je jednostavno potpuno pogrešan princip koji vodi u gubitak bilo kakvog tržišnog natjecanja, i od strane dijela pravne struke već je proglašen neustavnim.
HDU: Hrvatskoj prijeti tužba EU zbog Vladine odluke o Zakonu o autorskim pravima
Pričajući s mnogim kolegama iz glazbene industrije opći je stav javnosti koja nije direktno involvirana (glazbenici, izdavači, publisheri) da njima nije jasno tko tu koga i zašto? Pokušali bismo pojednostaviti. Dakle, radi se prijedlogu novih omjera i postocima koji bi trebali pripasti određenim segmentima i članovima diskografskog lanca: 1. Autori pjesama + Izvođači pjesama, 2. Izdavači istih pjesama (ako nisu ujedno i sami svoji DIY autori), 3. Publisheri – eventualni nosioci prava postotaka na nečije autorsko djelo iz menadžerskih i inih distributivnih odnosa. Tu je izvor nesloge. Tako? Ili ima još neki detalj za razjasniti…
Slažem se da se ovdje radi o zakonu koji je većinom nerazumljiv ikome izvan glazbene industrije. Čak ga mnogi i u glazbenoj industriji ne razumiju, ali je na kraju stvar vrlo jednostavna. Zakon izravno ne pogađa autore, publishere, radi se jedino o raspodjeli prihoda između diskografa i izvođačke kolektivne organizacije, i izvođača. Ako ovaj zakon bude izglasan, jedini koji će profitirati od toga biti će izvođačka kolektivna organizacija. Diskografi će osjetiti odljev novaca koji će HUZIP kolektirati, a on će se manifestirati u smislu manje konkurentnosti na tržištu, u regiji, pa i unutar EU jer jedino će od svih zemalja EU kod nas ovako nešto biti na snazi.
Isto će osjetiti i glavni izvođači jer će dio sadašnjih digitalnih prihoda biti preusmjere na session muzičare, koji do sada nisu dobivali prihode od streaminga, osim ako se glavni izvođač u nekom postotku tih prihoda nije odrekao u njihovo ime. Apsolutni dobitnici ovog zakona biti će izvođačka kolektivna organizacija koja do sada nije od ovoga ništa prikupljala, niti ulagala u snimke i izvođače te će im zasigurno ostati pozamašna svota naknada svake godine, s obzirom na poznatu činjenicu da HUZIP operira sa više od 30% operativnih troškova i prema tome je sigurno jedna od vodećih organizacija unutar EU, što sigurno nije za pohvalu.
Koji je konkretni prijedlog HDU strane pregovaranja i pozicija zbog koje se smatra da su Vaši argumenti logičniji, pošteniji i bliži pravičnom modelu?
Prijedlog HDU i diskografa je uvijek bio da se zadrži postojeći model, koji je uobičajen u svijetu, prema kojem su diskografi ti koji poštuju svoje potpisane ugovore i prema njima rade raspodjelu digitalnih prihoda, naravno uzevši u obzir plaćene avanse prema izvođačima u periodu poslovanja u kojem su im izdavali snimke. To se ne smije obezvrijediti, a ovim zakonom se naša ulaganja banaliziraju, a kompletno se svi ugovori koje su diskografi sklopili sa izvođačima poništavaju, što je mislim nezabilježen slučaj u povijesti Hrvatske da su ugovori koji su pravovaljani izbrisani iz upotrebe. Svjesni smo da podaci o streamingu trebaju uvijek biti dostupni izvođačima i zato je hrvatska diskografija pokrenula aplikaciju Now is digital , među prvima u Europi, gdje se ti podaci mogu pratiti u real timeu.
EU parlament procijenio da su izvođači dovoljno zaštićeni
Kakva je inozemna praksa? Ako nam možete navesti nekoliko referentnih primjera s Vašeg stanovišta kako takve stvari rješavaju Velika Britanija i USA kao kolijevke pop glazbe kakvu je znamo? A kako je rješavaju zemlje poput Danske, Nizozemske, Švedske, Španjolske, Francuske – zemalja koje imaju povremeno referentne pop hitove i izvođače koji na globalnom terenu rade hitove?
Svugdje je ta praksa trenutačno identična kao u Hrvatskoj, dakle izdavač licencira djela koja je ekskluzivno potpisao s izvođačem, te mu on obračunava prihode od digitala, i onda isplaćuje ili umanjuje od uplaćenog avansa. S naglaskom da su svugdje u svijetu u pitanju milijunski iznosi koje se vrte oko digitalne eksploatacije, a u slučaju major kompanija i stotine milijuna su u pitanju. U Hrvatskoj su ti prihodi puno manji nego u svjetskim razmjerima, i svjedoci smo da su tek prošle godine došli najveći streaming servisi kao što su Spotify ili Apple Music, dok je Tidal došao u regiju ove godine. Znači minira se posao budućnosti koji uopće nije ni zaživio u ime neke velike pomoći izvođačima, koji su već zakonski zaštićeni kao i svi njihovi kolege u Europi.
Ali Hrvatska je paradoksalno izabrala put kojim se jedino štiti kolektivna organizacija i to na način, kao da su sami pisali zakon. Šteta od ovog neustavnog zakona za diskografe će biti nesaglediva, ali siguran sam da ćemo iscrpiti sve pravne argumente i sve Europske institucije jer ovo jednostavno nije izvedivo u praksi. Činjenica da se na razini EU dosta razgovaralo oko ovog zakona, ali je EU parlament procijenio da su izvođači dovoljno zaštićeni, te da ne treba niti uvoditi posebno novo pravo za izvođače, niti treba slične članke stavljati u zakon, ali koji se eto neobjašnjivo pojavio u hrvatskom prijedlogu zakona.
Spotify: Ovo su glazbenici koje je svijet najviše slušao u 2020. godini
Postoje naravno napori izvođačke organizacije na razini EU oko uvođenja dodatnog prava za izvođače, no to nije zaživjelo niti u jednoj EU državi. U Engleskoj je parlament odredio parlamentarnu debatu na temu raspodjele streaming prihoda, kako bi bolje mogao razumjeti streaming ekonomiju, no to na kraju nije rezultiralo nikakvim novim zakonom ili promjenom modela poslovanja.
Najsmješnije od svega je što, iako je prijedlog zakona potpuno na strani HUZIP-a u vezi prikupljanja digitalnih prihoda, oni svejedno šalju razočarane newslettere kako ni izvođači nisu zadovoljni prijedlogom zakona
PR newsletteri HGU-a nerijetko rabe riječi i etikete kako se HDU služi lažima prilikom stava prema javnosti. Zašto je tome tako? Imate li razumijevanja za kontra argumentacije druge strane?
Ima previše tu retorike sa strane HGU, neistina, pa čak i nepoštenih etiketa, koje diskografi sigurno nisu zavrijedili. No očito je u ovom slučaju sve dozvoljeno, da se postignu proklamirani ciljevi, a stavljanje ruke nad digitalnih prihodima je sigurno dovoljno lukrativno, da netko posegne za takvim epitetima. Najsmješnije od svega je što iako je prijedlog zakona potpuno na strani HUZIP-a u vezi prikupljanja digitalnih prihoda, oni svejedno šalju razočarane newslettere kako ni izvođači nisu zadovoljni prijedlogom zakona, što je potpuno suludo, jer moraju biti zadovoljni sa njim 110%. Ali eto tako se stvara privid kako niti jedna strana nije zadovoljna, pa da Ministarstvo kulture na kraju odluči da je upravo ovaj navijački zakon za izvođače, uravnotežen i idealan.
Koja je daljnja procedura vezano za odnosni Zakon i što predviđate u kojem će se smjeru ovaj spor odvijati te koje je rješenje izglednije i na vidiku?
Ako ovaj prijedlog zakona bude izglasan u idućim tjednima onda je pred hrvatskom diskografijom teško razdoblje za borbu da se ove neustavne odredbe izbace van i izglasa novi zakon, postoji procedura, postoje EU institucije na koje ćemo ići, jer se ovime se krši europska pravna stečevina i ugovorne zajamčene slobode.