Devetnaestgodišnja Mia Bradić mlada je aktivistkinja za klimatsku pravdu i feministkinja iz Solina. Aktivizmom se intenzivnije bavi posljednje tri godine iako su je oduvijek zanimala ljudska prava. Prvi se put uključila u rad za dobrobit djece i mladih u svojoj lokalnoj zajednici tijekom posljednja dva razreda osnovne škole, a danas je predstavnica mreže Young Friends of the Earth Europe iz Hrvatske, članica splitskog Fridays for Future-a i ambasadorica mladih mreže WAVE.
Ovu godinu pauzira između srednje škole i fakulteta, ali godinu ne troši ‘uludo’, već volontira na jugu Francuske u sklopu Europskih snaga solidarnosti. Sudjelovala je i na COP26 summitu gdje je bila i jedna od predavačica na radionicama koje je organizirala mreža Young Friends of the Earth. Koje su loše strane summita? Što je greenwashing ili kako nam mažu oči? Zašto već sad ne vjeruje u efikasnost “Net zero”? I zašto ne vjeruje svjetskim liderima, ali ni domaćima kad su klimatske promjene u pitanju?
O svemu otvoreno i bez dlake na jeziku govori za Mixer.hr.
Surađujete s raznim organizacijama poput YoungFoEE, Womean againt violence Women i Fridays for Future Split. Što vas je dovelo na COP26 summit? Koja je bila vaša uloga tamo i što ste radili na samoj konferenciji?
Na COP26 sam došla kao predstavnica mreže Young Friends of the Earth Europe iz Hrvatske. Sudjelovala sam u akcijama koje je YFOEE organizirao, kao i drugim akcijama i prosvjedima koji su se odvijali posvuda u Glasgowu. Osim toga, bila sam jedna od predavačica na radionici koju smo održali na temu intersekcionalnosti.
Drugi sam tjedan konferencije mogla ući u plavu zonu gdje su se održavali pregovori te sam većinu vremena unutra provela prateći pregovore i sudjelujući u akcijama i prosvjedima u plavoj zoni, među ostalim i u akcijama u organizaciji Fridays for Future-a.
Na summitu su sudjelovali premijeri iz gotovo svih zemalja svijeta te su pričali o raznim mjerama koje će napraviti za klimatske promjene. Vi se s njihovim izjavama ne slažete i smatrate kako su njihova rješenja pogrešna i ne rješavaju goruće probleme. Možete li nam navesti neke od njihovih rješenja i razloge zašto smatrate da su njihova rješenja pogrešna te što je po vama bolje rješenje?
Njihova rješenja ne osiguravaju ostanak unutar 1.5°C globalnog zagrijavanja u odnosu na predindustrijsko razdoblje i ne uzimaju obzir klimatsku pravdu. Još uvijek nema prepoznavanja povijesne odgovornosti razvijenih država za nastanak klimatskih promjena. Nema imenovanja opresivnih sustava koji su doveli do krize i razumijevanja da rješenja za klimatske promjene moraju u središte staviti socijalnu pravdu i ljudska prava. Klimatske promjene intenzivnije pogađaju neke ljude i države.
Brojna “rješenja” koja predstavnici vlasti nude samo su lijepo zapakirane izlike za nastavak štetnih emisija. To su primjerice “net zero” do 2050. godine ili “nature based solutions” oslanjanje na nedovoljno razvijene tehnologije uklanjanja ugljika iz atmosfere koje ne mogu raditi na globalnoj razini.
Ne postoji jedno rješenje ili jedna točno određena vizija koja će nas dovesti do zaustavljanja klimatskih promjena. Samo neke od ideja koje se spominju unutar klimatskog pokreta su degrowth, ekosocijalizam, ubuntu, ekonomski model krafne…. Jasno je da “zeleni kapitalizam” nije rješenje. Potrebna je sustavna promjena kojoj je osnovni prioritet dobrobit svih ljudi i planeta.
Često spominjete i pojam greenwashinga, možete li nam pobliže objasniti što vi točno pod tim pojmom podrazumijevate? U kojim situacijama se s njim susrećemo i kako ga možemo prepoznati i “sačuvati” se od njega?
Pojam greenwashinga uglavnom se koristi u dva konteksta. Prvi je za opisivanje tvrtki koje upotrebljavaju različite marketinške taktike kako bi zavarale kupce da pomisle da su njihovi proizvodi ekološki održivi. Recimo nazivaju ih zelenim ili eko proizvodima bez da postoje ikakvi pouzdani dokazi o njihovom ekološkom utjecaju.
Drugi način upotrebe pojma, koji je vezan za COP26, koristi se za objašnjavanje “rješenja” koja predstavnici vlasti nude za zaustavljanje klimatskih promjena. Ona zapravo omogućuju nastavak štetnih emisija stakleničkih plinova. Donositeljima odluka koji se koriste greenwashingom cilj je stvoriti privid rada na rješavanju klimatske krize nudeći lažna rješenja. Ukratko, greenwashing je metoda manipulacije ljudima.
Od njega se možemo “sačuvati” tako da kritički razmišljamo o onome što je pred nama. Bila to nacionalna strategija vezana uz klimatske promjene, reklama tvrtke fosilnih goriva koja prikazuje vjetrenjače ili proizvod u trgovini. Posebice ako je u pitanju izvor čiji je dosadašnji rad bio klimatski nepovoljan.
Žene čine 80% klimatskih izbjeglica, četiri milijuna djevojčica u državama u razvoju trenutno se ne može školovati zbog utjecaja klimatske krize
S obzirom na to da ste i feministkinja te često spominjete rodnu nejednakost kroz razne teme, možete li nam pojasniti kako su povezane klimatske promjene i rodna nejednakost?
Klimatske promjene negativno utječu na rodnu ravnopravnost. Žene čine 80% klimatskih izbjeglica, četiri milijuna djevojčica u državama u razvoju trenutno se ne može školovati zbog utjecaja klimatske krize. Malalafund predviđa da će ta brojka narasti na 12.5 milijuna do 2025. godine.
Osnaživanje žena i ostalih rodno marginaliziranih skupina ključno je u rješavanju klimatske krize, a obrazovane žene aktivne su kreatorice rješenja. Osim zbog samog pozitivnog utjecaja osnaživanja žena na usporavanje klimatske krize, rodna ravnopravnost bi, bez obzira na svoj doprinos, trebala biti jedna od ključnih točaka kada pričamo o klimatskim promjenama. Bez nje je nemoguće ostvariti klimatsku i socijalnu pravdu.
Za vrijeme trajanja konferencije održano je nekoliko velikih prosvjeda. Jedan od najvećih je organizirao cop26coaltion i na istom je sudjelovalo između 100 i 150 tisuća ljudi. Za što se taj pokret bori i što njihova prisutnost znači na ovakvom događaju?
COP26coalition pokret je koji povezuje različite organizacije civilnog društva, klimatske grupe, sindikate, vjerske grupe, mlade, grupe za rasnu i migrantsku pravdu te brojne druge oko teme klimatske pravde u kontekstu COP26 konferencije. Osim velikog prosvjeda koji se održao u sklopu globalnog dana klimatske akcije, COP26 koalicija organizirala je People’s summit. Konferenciju koja je nastala kao suprotnost World leader’s summit-u.
Ona je omogućila aktivistima i svim zainteresiranima za temu klimatske pravde da raspravljaju o sustavnoj promjeni, podijele svoja iskustva, međusobno se inspiriraju i osmisle zajedničke strategije. Također, COP26 koalicija organizirala je Movement assembly. Okupljanje koje se održavalo svaki dan u isto vrijeme, ali s različitom temom, kao i službeni COP26. Ovdje se prostor dao ljudima koji zaista osjećaju posljedice klimatske krize i koji su predvodnici u donošenju stvarnih rješenja u svojim zajednicama.
Neke od tema Movement assemblyja bile su domorodačke zajednice, mladi, pravda za osobe s invaliditetom, te sindikati i radnici. Na početku svakog od sastanka dao bi se kratak izvještaj onoga što se događalo unutar plave zone za sve one koji ne mogu iznutra pratiti događaje na COP26 konferenciji.
Njihova je prisutnost bila važna za jačanje suradnje različitih grupa unutar klimatskog pokreta. Meni je pomogla da još bolje vidim kako izgleda prava inkluzivnost te to usporedim s COP26 konferencijom koja je ciljano isključivala osobe najpogođenije klimatskim promjenama i davala ogroman prostor predstavnicima fosilne industrije.
Na svom profilu se dotičete teme domorodačkih zajednica i stvari koje se događaju istima u zemljama diljem svijeta. Koji su njihovi glavni problemi, o kojima većina ljudi gotovo da i ništa ne zna?
Mislim da je najbolje da ja ne govorim u njihovo ime, već preporučam čitateljicama i čitateljima da prate rad organizacija. Neke od njih su: Minga Indigena i The Pacific Climate Warriors ili individualnih domorodačkih aktivistkinja i aktivista (samo neki od njih su Autumn Peltier, Samela Awia, Alice Barwa i Raki Ap).
Također, da čitaju knjige o domorodačkim zajednicama (koje su sami članovi zajednica napisali). Mogu i putem društvenih mreža, posebice Instagrama i TikTok-a, učiti direktno od mladih pripadnica i pripadnika domorodačkih zajednica kroz njihove edukativne video uratke. Primjerice Lance Tsosie, Charlie Amaya, Michelle Chubb, Shina Nova i James Jones. Dobar početni izvor je i Movement assembly čija su tema bile domorodačke zajednice.
Unatoč tome što čine 5% svjetske populacije, domorodačke zajednice štite 80% bioraznolikosti, no tko štiti njih? Od potpisivanja Pariškog sporazuma 2015. godine ubijeno je 1005 pripadnika i pripadnica domorodačkih zajednica. To su samo zabilježeni slučajevi.
Rekli ste da je osnovni motiv koji se provlači kroz COP konferenciju ironija i licemjerje. Možete li nam objasniti zašto je to tako?
Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je bilo domaćin COP26 konferencije, najavljivalo je ovaj događaj kao najinkluzivniji COP dosad, a realnost je bila daleko od toga. Ljudi najpogođeniji klimatskim promjenama i dalje su bili podzastupljeni. COP26 bio je platforma svjetskim “liderima” za davanje lažnih obećanja koja nas stavljaju na put prema 2.4°C globalnog zagrijavanja, daleko iznad potrebnih 1.5°C. Iako znamo da je potreban hitan prestanak korištenja fosilnih goriva, najveću delegaciju na konferenciji (veću od bilo koje države) imali su predstavnici fosilne industrije.
Jedan od primjera koji je meni jasno pokazao ironiju ovog događaja i licemjerje predstavnika vlasti bio je što sam tijekom plenarne sjednice o rodnoj ravnopravnosti slušala predstavnicu kanadske vlasti kako hvali njihov izvrstan rad u povezivanju tema klimatskih promjena i rodne ravnopravnosti.
Nakon izlaska iz plave zone, odmah ispred ulaza, prisustvovala sam prosvjedu domorodačkih žena (na čijim je teritorijima današnja država Kanada). One su govorile imena svojih ubijenih i nestalih sestara, majki, susjeda i rođakinja ističući kako je za domorodačke žene vjerojatnost da nestanu ili budu ubijene 8-9 puta veća u odnosu na ostale žene u Kanadi.
Prilikom ulaska u plavu i zelenu zonu na COP26, osiguranje vas “natjera” da popijete gutljaj svoje vode, postoje li još neke zanimljive restrikcije?
Ne baš, jedino što je meni bilo neobično na prvu je što je zabranjeno snimati i fotogafirati ulazak u samu konferenciju. Drugi aktivisti i aktivistkinje koji su već prisustvovali ovakvim događajima objasnili su mi da je razlog uglavnom strah od terorističkog napada. Slike i snimke mogle bi nekome s takvim namjerama omogućiti lakši ulazak.
Napokon je osnovano tijelo UNFCCC-a koje naglašava potrebe osoba s invaliditetom u kontekstu klimatskih promjena
Sama organizacija COP-a nailazi na razne probleme. I inače su visoki troškovi putovanja i dobivanje viza jedan od glavnih problema s kojima se susreću delegacije i predstavnici, a ove godine je problem i cjepivo. Ti problemi su upravo najveći problem državama Globalnog Juga koje su najpogođenije klimatskim promjenama. Tu prema vama dolazi do problema s ravnopravnosti unutar pregovora, možete li nam objasniti kako?
Područja koja su najpogođenija klimatskim promjenama ujedno su i ona gdje je distribucija cjepiva trenutno vrlo ograničena. To je zbog toga što velike farmaceutske tvrtke iskorištavaju pravo na intelektualno vlasništvo. Tako ostvaruju što veći profit nauštrb života milijuna ljudi i zbog grabljenja zaliha cjepiva bogatih država. Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo program dodjele cjepiva sudionicima koji nisu imali pristup cjepivu u svojoj državi, on se pokazao neučinkovitim.
Također, čak i ako bi sami mogli primiti cjepivo, i dalje je postojala mogućnost da se ti pojedinci i pojedinke zaraze tijekom putovanja na konferenciju. Onda bi donijeli virus u svoje nezaštićene zajednice. Nepravda vezana uz globalnu distribuciju cjepiva bila je jedna od većih prepreka koja je onemogućila dolazak brojnih aktivistkinja i aktivista iz najpogođenijih područja.
Cijene smještaja u Glasgowu tijekom konferencije bile su apsurdno visoke. Proces dobivanja viza bio je spor, skup i nepravedan, a pokazatelj toga je i činjenica da vize nisu odobrene niti jednoj aktivistkinji i aktivistu iz Palestine.
Jako sam zahvalna što sam u Glasgowu imala priliku sudjelovati u akciji u organizaciji Young Friends of the Earth Europe i mreže Gastivists koja se bavila upravo tom temom (Who is missing?) . Na jednom od većih trgova su projicirali slike i poruke predstavnika palestinskog civilnog društva čije su vize za dolazak na COP26 odbijene i o istom razgovarali s prolaznicima.
Koje su najvažnije odrednice koje su donesene na COP-u? Koje stvari će se promijeniti na bolje?
Teško je govoriti o tome da će se stvari promijeniti na bolje kada i nakon obećanja nastalih tijekom COP26 jurimo prema globalnom zagrijavanju od 2.4°C. No, iako su ishodi konferencije iznimno razočaravajući, ostvareni su određeni mikropomaci. Istaknula se važnost ostanka unutar 1.5°C globalnog zagrijavanja umjesto 2°C (dosad se samo težilo prema 1.5°C).
Napokon je osnovano tijelo UNFCCC-a koje naglašava potrebe osoba s invaliditetom u kontekstu klimatskih promjena. Otvorio se razgovor o temama već nastalih gubitaka i štete te financija. Dogovorena je i revizija NDC-a (nationally determined contributors), odnosno pojedinačnih planova svake države o smanjenju nacionalnih emisija stakleničkih plinova već iduće godine na COP27 konferenciji umjesto tek za pet godina.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Je li moguće pogledati neka od predavanja online?
Snimke nekih od predavanja i Movement assemblyja COP26 koalicije moguće je pogledati na njihovom YouTube kanalu. Također, na YouTube-u postoji lista snimaka većine popratnih predavanja koja su se održavala u sklopu službene konferencije. Mislim da ima zanimljivih predavanja, no preporučam zainteresiranima da im pristupe kritički i s oprezom. Razmišljajte prezentiraju li neku problematiku osobe koje su zaista pogođene njenim utjecajima i koriste li se predavači i predavačice greenwashingom.
Smatrate da je “net zero” do 2050. prazna priča, možete li nam objasniti zašto?
Prvi je problem sama 2050. godina koja omogućava nastavak emisija stakleničkih plinova u narednim desetljećima. Iako bi ugljični budžet koji osigurava ostanak unutar 1.5°C globalnog zagrijavanja mogao biti potrošen u manje od deset godina. Također predstavlja poražavajući rok za sve ljude koji već osjećaju posljedice klimatske krize. “Net zero” nije prava nula, odnosno ne podrazumijeva smanjenje emisija. Već samo izjednačavanje emitirane količine štetnih plinova s količinom koja je uklonjena iz atmosfere. Unutar “net zero” planova predstavnici vlasti oslanjaju se na tehnologije koje ili još uvijek ne postoje ili ne mogu funkcionirati na tako velikoj skali.
Kao rješenje često se spominje sadnja stabala što na prvu može zvučati dobro. Međutim, jednostavno je nemoguće da se na ograničenoj Zemljinoj površini zasadi dovoljno stabala koja bi pokrila ovu razinu emisija štetnih plinova. Postoji i velika opasnost od nanošenja štete domorodačkim zajednicama i njihovom načinu zaštite okoliša i bioraznolikosti. Ipak, možda je najveći problem “net zero” pojma činjenica da se ne suočava sa stvarnim uzročnicima klimatske krize. Poput kapitalizma, kolonijalizma, rasizma i patrijarhata. Potrebno je krenuti od osnovnog razumijevanja da neograničen rast nije moguć na planetu s jasnim granicama.
Mediteransko područje jedno je od “vrućih točaka” i prema posljednjem IPCC izvještaju osjetit će 20% veće zagrijavanje u odnosu na globalne temperature
Što svi mi kao pojedinci možemo napraviti kako bi zaustavili klimatske promjene?
Prva stvar koju kao pojedinci možemo napraviti je shvatiti da smo jači unutar zajednice. Zatim, pridružiti se lokalnoj klimatskoj grupi, inicijativi, organizaciji… Ili ako takva grupa ne postoji u našem okruženju, osnovati svoju. Svatko od nas ima vještine, iskustva i znanja koja su korisna u klimatskom pokretu. Svaki je glas važan u borbi za klimatsku pravdu i kreiranju pritiska na vlast da uvede ambiciozne klimatske politike.
Ova epizoda The yikes podcasta odličan je uvod u različite uloge koje bilo tko od nas može preuzeti unutar klimatskog pokreta. Osim toga, možemo ostvariti pozitivnu promjenu tako da na izborima glasamo za opcije koje nude ozbiljne i sveobuhvatne klimatske programe. Šaljemo e-mail-ove saborskim zastupnicama i zastupnicima, pričamo o klimatskim promjenama u svojim zajednicama, organiziramo akcije, edukacije i prosvjede i sami nastavljamo učiti o ovoj temi.
Koji su klimatski problemi s kojima se susreće Hrvatska? Jesmo li svjesni koliko su “mali” u odnosu na druge zemlje svijeta?
Hrvatska je jedna od zemlja u Europi koje su najranjivije na utjecaje klimatske krize. Broj ekstremnih vremenskih pojava poput požara, poplava i dugotrajnih sušnih razdoblja samo će se povećavati. Iz već postojećih kriza, poput prošlogodišnjih potresa i pandemije, vidljivo je da se trenutna vlast ne zna nositi s kriznim situacijama. Mediteransko područje jedno je od “vrućih točaka” i prema posljednjem IPCC izvještaju osjetit će 20% veće zagrijavanje u odnosu na globalne temperature.
Vlada Republike Hrvatske često koristi našu nisku količinu emisija u odnosu na druge države kako bi opravdala svoj nerad po pitanju klimatske krize. Umjesto da to vidi kao priliku za brže smanjenje nacionalnih emisija štetnih plinova i mogućnost da postanemo predvodnicima klimatskih rješenja. Potrebno je sjetiti se da postoje države koje su još manje utjecale na klimatsku krizu od nas, a već osjećaju najgore posljedice. Pogotovo pacifičke otočne države koje doslovce nestaju zbog klimatskih promjena. U našem je interesu da poduzmemo korake kako bi pridonijeli zaustavljanju utjecaja klimatskih promjena.
Uspješnom zelenom tranzicijom u čijoj je srži klimatska pravda možemo riješiti i druge probleme vezane za ljudska prava i socijalnu pravdu. Također i stvoriti okruženje u kojem je prioritet dobrobit i zdravlje ljudi. Industrije koje su odgovorne za klimatsku krizu već negativno utječu na živote brojnih hrvatskih stanovnika i stanovnica zagađenjem i okolišnom devastacijom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koji su Vaši daljnji planovi vezano za privatnu i poslovnu budućnost? Kako se vidite za 10 godina?
Nemam potpuno zacrtane ciljeve za budućnost, ali znam da želim završiti fakultet političkih znanosti i raditi u Hrvatskoj u području ljudskih prava. Osim toga, treniram cirkuske vještine posljednjih 11 godina. Zasigurno ću se nastaviti time baviti i u narednom desetljeću. Također, htjela bih neko vrijeme putovati, ali na spori način. Tako da zaista imam priliku upoznati kulturu i ljude mjesta koja ću posjetiti i da moja putovanja nisu ekološki neodrživa.
Planirate li ostati živjeti u Hrvatskoj te smatrate li da naša država daje dobru perspektivu mladim ljudima?
Trenutno pauziram godinu između srednje škole i fakulteta. Volontiram na jugu Francuske u sklopu Europskih snaga solidarnosti. Iako uglavnom razmatram fakultete u inozemstvu, namjeravam se nakon završetka školovanja vratiti u Hrvatsku. Mislim da perspektiva za mlade nije dobra, ali baš zato želim ostati živjeti u Hrvatskoj i na nekoj maloj razini pomoći u stvaranju boljih životnih uvjeta za buduće generacije.
Kada biste mogli, što biste promijenili u Hrvatskoj?
Teško je istaknuti baš jednu stvar, ali mislim da našem društvu još uvijek nedostaje tolerancije i razumijevanja prema bilo kome tko je različit od većine. U Hrvatskoj su po tom pitanju posebice ugrožene LGBTIAQ+ osobe, romska zajednica i izbjeglice. Taj manjak tolerancije izravni je pokazatelj manjkavosti obrazovnog sustava. Još jedan od većih problema vrlo je niska razina političke participacije koja također proizlazi iz lošeg obrazovanja. Odnosno nepostojanja kvalitetnog građanskog odgoja unutar obrazovnog sustava (na državnoj razini). Stoga, da mogu promijeniti jednu stvar, krenula bih od obrazovanja.